Muke po majci

Piše: Dragan Jurak

Ako je Knausgårdov fenomen rođen s rečenicom da “djeca ne ispunjavaju sve naše potrebe”, onda je fenomen Elene Ferrante možda rođen s rečenicom koja se nalazi na 165. stranici njenog četvrtog romana, objavljenog prije tetralogije “Genijalna prijateljica”. Na samom kraju tog romana, naime, junakinja će opravdavajući se, objašnjavajući, jednostavno reći: “Ja sam nemajka.” I to je to. Boca je razbijena. Duh je izašao.

Knausgårdova rečenica bila je šokantna koliko i samorazumljiva. Roditelji se kunu da su im djeca sve u životu, a jasno je da djeca ne mogu ispunjavati sve potrebe (recimo, seksualne), i da roditelji ne misle na takve potrebe kada se kunu da su im djeca baš sve. Autorica pod pseudonimom Elena Ferrante debitirala je 1992. relativno nezapaženim romanom “Mučna ljubav”. Deset godina kasnije objavljuje “Dane zaborava”, prvi pravi “ferranteovski” roman, a 2006. i roman “Mračna kći”. I tu kao da počinje priča. Priča o braku. Priča o majčinstvu na početku dvadeset i prvog stoljeća. Priča o rečenici koja razara jedan žilavi tabu.

Brak je za ženu zatvor. I zatvor. Djeca su kugle na nogama. I kugle na nogama. Protojunakinja Elene Ferrante ostavila je muža i kćeri kada im je bilo četiri i šest godina. “Ponekad trebaš pobjeći da ne umreš”, rečenica je koja sažima tu bračnu i roditeljsku odluku o bijegu iz braka bez ljubavi. Sada joj je četrdeset i sedam godina. Cure su odrasle, već su u svojim dvadesetima i žive s ocem u Americi. U nekoliko mjeseci otkako su otišle preko oceana kao da se pomladila. Promatra svoje tijelo u ogledalu i čini joj je da je mlađa. Sunčajući svoje ponovo mlado tijelo na plaži, majka promatra jednu veliku napuljsku obitelj, i unutar nje mladu majku uhvaćenu u mrežu društvenih očekivanje i društvenih obaveza. Ali i mlada majka promatra nju, privlačnu i naizgled slobodnu gospođu, onakvu kakvu navijači Juventusa zovu “starom damom”, a na porno-stranicama je poznata i pod akronimom MILF.

Knausgård je dirnuo u tabu roditeljstva, a spisateljica znana kao Elena Ferrante u tabu majčinstva. Kada mlade majke pitaju ženu s plaže kako je mogla ostaviti na tri godine djevojčice od četiri i šest godina, ona odgovara: “Bila sam jako umorna.” Evo opet jedne rečenice. Nije namjeravala ostaviti svoje kćeri. Ali je odlučila ostaviti muža. Tražila je samo pravi trenutak. “Nisam se mogla umiriti, čak me ni umor nije umirivao.” Na kraju je ogulila djetetu naranču i otišla. Između toga da preuzme svoju obavezu i bude nesretna majka koja glumi sretnu majku, izabrala je odlazak. Majke u pravilu biraju masku sreće, ona je odabrala da bude “nemajka”.

“Mračna kći” nije literarni perpetuum mobile kakav će biti idući romani Elene Ferrante. No prvi, posljednji i najsnažniji dojam knjige jest da se ispisuje sama od sebe. Neke bitne rečenice, zanimljivi opažaji, dobro pozicionirani likovi, slažu se u romanu jednostavnošću puzzli. Motiv dječje lutke, prisutan i na naslovnici, loš je kao i u “Genijalnoj prijateljici”. I o tome se ne može reći mnogo više od toga. Ako želite potopiti Elenu Ferrante kao trivijalnu književnost, onda je to mjesto koje treba gađati. Ali sve ostalo funkcionira. “Mračna kći” uznemirava, huli, oslobađa. “Mračna kći” je virus. Tolstoj je toliko volio djecu, piše Harms, da bi cijelu sobu napunio s djecom, pa vikao još, još djece. Mi, s ovoga mjesta, kažemo: još, još virusa.

Tekst je prenet sa portala Novosti.