Maradonizam

Piše: Sinan Gudžević

Našao sam se s Draženom Krušeljom na savskom nasipu, da poslije duga vremena prošetamo i progovorimo koju o Maradoni. U času kad smo se našli, dogodilo se malo čudo. Zazvonio mi je telefon i javio mi se Vittorio Dini, jedan od najvećih maradonologa. To je bio moj prvi i najprvi telefonski razgovor sa Dinijem. Upoznali smo se prije petnaestak godina u Salernu, a u danima nakon Diegove smrti izmijenili smo po koju kratku poruku. E Vittorio, kad smo već gdje jesmo, da te pitam, imaš li koju sliku s Maradonom, da je objavim uz tekst koji hoću da napišem o njemu i o knjizi “Te Diegum”, koju si priredio. Nemam, kaže Dini, nemam nijednu, a mogao sam imati, jer je moj prijatelj Enzo Siniscalchi bio Diegov advokat, a bio mu je i kao otac. Ja Diega zapravo nisam nikada sreo, gledao sam ga samo na utakmicama. No imam sliku svoje kćeri i unuke pred Maradoninim oltarom u Napulju, tamo si sigurno bio, možda ti ta slika posluži. Jesam, dragi Vittorio, bio sam, jednom i sa našim Predragom Matvejevićem, te smo popili i oltarski espresso.

Tako, zbog nemanja slike, ostavim se da pišem o onome što sam htio, te odlučim da napišem nešto o tom Maradoninom oltaru i nešto oko toga oltara u gradu Napoliju, koji mi zovemo Napulj. Taj sam oltar vidio više puta, i dok je stajao na vanjskom zidu, i nakon što je premješten unutra. Oltara je grad Napoli pun, a ovaj Maradonin je jedinstven, jer je posvećen čovjeku koji je igrao lopte i svojim igranjem usrećivao ljude.

Oltar, bolje reći oltarčić, nastao je oko jedne vlasi Maradonine kose. Nju je Bruno Alcidi, vlasnik bara Nilo, na trgiću Nilo, našao na naslonu za glavu sjedala na kojem je sjedio Maradona, u avionu Milano-Napoli, kojim je putovao tim Napolija nakon poraza u Milanu, 11. februara 1990. Uramio ju je, pa je kod dobrog stolara naručio drvenu kutiju u koju je, pod staklenu ploču, stavio tu kovrču, a iznad nje Diegovu sliku. Lijevo od slike je slika svetog Januarija, zaštitnika grada Napulja, a desno je suzionica, posuda u kojoj su suze Maradonine (ili nečije za Maradonom?) iz 1991. Taj oltarčić je neka vrsta work in progress, imao je nekoliko verzija, vjerovatno je ovih dana priređen primjereno žalosti zbog smrti onoga oko čije je kovrče nastao.

Više verzija ima i priča o tome kako je ta vlas Maradonine kose dobavljena. Antonio Alcidi, otac vlasnika bara, jednom je novinaru ispričao (može se vidjeti i na YouTube) kako je Maradona svratio u bar Nilo, a njegov sin Bruno zamolio svoga gosta da mu dade jednu vlas kose. I gost je jednu iščupao te mu je dao. Mitovi moraju imaju verzije i inačice.

O toj vlasi su ispisane mnoge stranice, a najbolje je cijelu stvar istražio i protumačio Gianfranco Pecchinenda, profesor sociologije s univerziteta Federico II u svom radu “Maradona. Sociologija jednog globalnog mita”. Pecchinenda, Napolitanac, nekad i sam igrač i čovjek velike strasti za fudbalom, piše da je nastanak oltara oko jedne vlasi s Maradonine glave primjer za napolitansku inventivnost. Taj oltarčić je donedavno bio na 30. mjestu od 364 turističke znamenitosti koje u tom gradu preporučuje Tripadvisor. Ovih dana bi svakako bio skočio na listi, da epidemija nije ugasila turizam. U Napulju postoje barem još dva Diegova oltara.

Ti oltari, razne votivne kutije, statue, upaljači s njegovim likom, majice alla Che Guevara nastali su kao posljedica uvjerenja da je Maradona onaj koji će donijeti spas klubu Napoliju i milionima njegovih navijača. Maradona je još kao mlad igrač bio juniorski prvak svijeta, a bio je i prvak Argentine sa seniorskom ekipom Boca Juniors. U Barselonu je doveden kao jedan od najboljih na svijetu. A njegovo iskrcavanje u Napoli štampa je objavila kao dolazak Mesije. I o tome je Pecchinenda objavio mjerodavno tumačenje. Ali umnožavanje svetišta i relikvija ne bi se dogodilo bez Maradoninih velikih igara za Napoli. Mitizacija njegova lika i igre neće se tu ni prostorno ni vremenski zaustaviti. Na 38. Maradonin rođendan, dakle 30. oktobra 1998, u argentinskom gradu Rosariju, dvojica novinara, Hernán Amez i Alejandro Verón će osnovati Iglesia Maradoniana, kod nas bi se ona mogla zvati maradonijanska crkva. U osnovi crkve stoji uvjerenje da je nekadašnji igrač nogometa Diego Armando Maradona igrao tu igru najbolje na svijetu, te je on bog te igre. On ima i crkveno ime D10S, tetragram španjolske riječi Dios (Bog) u kojoj su slova io zamijenjena brojem 10, koji je Maradona kao igrač stalno imao na leđima. Neki sociolozi tu crkvu nazivaju parodijskom, svakako nemajući na umu da parodia ne označava isključivo djelo kojim se original srozava, već i ono koje je originalu paralelno, bez intencije ponižavanja. Svjetska književnost bi se mogla zvati beskonačnim skupom parodija. Ostala je priča da su dvojica novinara, osnivača Maradonijanske crkve svoje ktitorstvo zamislila kao šalu, ali se šala nije šalila. Dvojici se pridružio treći, Héctor Capomar, a godinu kasnije i četvrti, Federico Canepa. Njih četvorica će 2001. (i dalje se golijardijski igrajući) objaviti svijetu maradonizam kao novu religiju. U nju će se upisati hiljade ljudi sa svih kontinenata. Gianfranco Pecchinenda piše da je već 2009. u svijetu bilo preko 120.000 maradonista, među kojima i mnogo čuvenih nogometaša i slavnih ličnosti iz kulture i umjetnosti.

Ta religija ima i svoje učenje, svoje svete spise, sakramente, molitve, svoje praznike. Ima i svoje brojanje vremena: ovo počinje nultom godinom, a to je 1960, u kojoj je rođen Maradona. Osnovu maradonizma čini strast prema nogometnoj igri i prema Maradoni. Primanje u vjeru se obavlja zakletvom s rukom na autobiografiji Maradoninoj “Yo soy el Diego”, vjenčanje uz istu knjigu i još uz loptu. Supružnici razmjenjuju prstenje pred Maradoninim portretom. Božić se slavi u noći s 29. na 30. oktobar, a Uskrs 22. juna, na datum kad je Maradona na Svjetskom prvenstvu u Meksiku dao dva gola Engleskoj, od kojih je drugi dao nogom, a prvi rukom, za koji je poslije utakmice rekao da ga je dala malo glava Maradonina, a malo ruka Božja.

Valja navesti i deset zapovijedi maradonizma:

1. Lopta se ne smije obeščastiti, kao što zapovijeda D10S u Knjizi. 2. Fudbal da voliš više od svega. 3. Iskazuj stalno svoju bezgraničnu ljubav prema Diegu i dobrom fudbalu. 4. Brani argentinski dres, a ljude poštuj. 5. Pronosi riječi Diega Maradone po cijelom svemiru. 6. Hvali hramove gdje je on molio i sveta njihova ruha. 7. Ne spominji ime Diego u imenu ni jednog jedinoga kluba. 8. Slijedi načela Maradonijanske crkve. 9. Uzmi ime Diego za svoje drugo ime i nazovi tako jednog od svojih sinova. 10. Ne budi usijana glava i ne dopusti da te kornjača pretekne.

I molitve su parodijske, prema biblijskim, kao Diegonaš:

Diego naš, koji jesi na poljima, neka je sveta ljevica tvoja. Neka igra tvoja dođe do nas, neka budu slavljeni golovi tvoji, kako na nebu tako i na zemlji. Zanos naš svagdašnju daj nam danas, i oprosti Englezima, kao što mi opraštamo mafiji napolitanskoj. Ne uvedi nas u ofsajd i oslobodi nas Havelangea i Pelea.

Ili: Vjerujem u Diega, igrača svemoćnoga, stvoritelja magije i strasti. Vjerujem u Čupavka, to je naš D10S, Gospod naš, koji bi začet djelom i milošću majke Tote i oca don Diega. Rodi se u Villa Fiorito, trpje silu Hvalangeovu. Bi razapet, ubijen i zlostavljan, kažnjavan od sudova i sudija, bjehu mu odsječene noge. No on se vrati i oživješe njegove čarolije. U našim će srcima on biti uvijek i navijek. Vjerujem u duh fudbala, u svetu Maradonijansku crkvu, u gol Englezima, u magičnu ljevicu njegovu, u đavolasti njegov dribling i u Diega vječnoga. Diego.

I Tristana Dini, kćerka univerzitetskog profesora, koji je držao predavanja, priređivao skupove i knjige o fenomenu Maradona, došla je na jedinstveni oltar bara Nilo, sa svojom tek rođenom kćerkicom Mare. To je učinila na 50. Diegov rođendan, i ja joj preko novina zahvaljujem za dopuštenje da sliku toga čina objavimo.

Tekst je prenet sa portala Novosti.