Krleža, rezigniran i razočaran

Piše: Tihomir Ponoš

Nakladnička kuća Bodoni, iza koje je Seid Serdarević, 41 godinu poslije smrti Miroslava Krleže objavila je njegova nova djela. Nisu, naravno, objavljena djela nova, nego su nova za čitatelja, do lipnja ove godine neobjavljena. Vlaho Bogišić priredio je knjigu “Hiljadudevetstošezdesete – Fragmenti dnevnika”. Veći dio knjige objavljen je ranije, ponajviše u petoj knjizi Dnevnika, publiciranih suradnjom sarajevskog Oslobođenja i zagrebačke Mladosti prije 45 godina. Ključni je drugi dio knjige u kojem su objavljena dva do sada neobjavljena rukopisa, oba spadaju u dnevničku prozu. Prvi je rukopis dnevnika iz 1953., a drugi rukopis dnevnika iz 1968. Ostalim, prije objavljenim dijelovima knjige, u ovom tekstu nećemo se baviti.

Krležini su dnevnički zapisi u svojoj netipičnosti otprije poznati javnosti. Tako i prvi put objavljeni zapisi nisu puko bilježenje doživljaja, puni su refleksija o povijesnim ličnostima i događajima, opisa pejzaža, hoda kroz vrijeme unazad i prisjećanja na davne dane, snova. Dnevnički zapisi iz 1953. datiraju iz travnja i odnose se na nekoliko dana poslije smrti i pokopa Borisa Kidriča. Spominju se u njima Edvard Kardelj, Milovan Đilas i njegova prva supruga Mitra. Iz tih je desetak stranica razvidno da je Krleža duboko ukorijenjen u politiku, sentimentalno se oprašta od Kidriča, a piše i o djetinjstvu, temi kojoj se često vraćao.

Mnogo interesantniji je do sada neobjavljen dio dnevnika koji se odnosi na 1968. godinu, ukupno tridesetak stranica. Teme o kojima Krleža piše, pa i to kako piše, za one koji su pročitali peti svezak Dnevnika nisu nove. Krleža je 75-godišnjak koji je rezigniran, zabrinut za budućnost, nepovjerljiv prema mladima, ironičan prema svojim suvremenicima. Rezigniran je godinom 1967. i zbivanjima oko Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koju je i on potpisao, a zbog čega je morao dati ostavku na članstvo u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske.

Deklaraciju i svoju ulogu promatra kroz nacionalno pitanje i pitanje nacionalizma. Krleža je razočarani nacionalno svjesni Hrvat zagovornik jugoslavenstva. Gorko piše da “kad netko poriče da je Dubrovnik srpski grad, to je nacionalizam, to je malograđanština, separatizam, fašizam i ustaštvo!”. U sve to upliće osobnu notu jer ishodišnu točku toga da se takve tvrdnje svrstavaju u nacionalizam vidi u svom glasovitom predavanju o Ilirima, odnosno ilirizmu. S još više gorčine zaključuje da osim Hrvata nitko nije bio za ujedinjenje, integraciju, ilirizam i jugoslavenstvo, a ono što se zbiva šezdesetih za njega je marazam, gubitak pamćenja i “čega su to znaci ili predznaci?”. S odmakom većim od pola stoljeća odgovorili bismo mu da su to predznaci krvoprolića unutar onoga što se nekad zvalo jednim narodom tri plemena.

Da je Krležu Deklaracija opterećivala, pa i njegova sudbina u tom raspletu, jasno je iz zapisa od 13. siječnja. Osvrće se na slaviste iz Slovenije koji su apelirali na poslanike u Saveznoj skupštini da govore materinjim jezikom i da se televizijski dnevnik emitira na slovenskom. Ono što je dopušteno Slovencima nije Hrvatima, zaključuje Krleža ne baš tim riječima jer “ovo nije Deklaracija, ovo govore Jupitri s Triglava, a ono volovi iz Matice hrvatske. Kad nešto potpisuje 17 kulturnih ustanova SRH, to je nacionalizam, a kad to isto tvrde kranjski slavisti na svojoj godišnjoj skupštini, to se zove apel”.

U nastavku zapisa varira temu i piše da ono što je dopušteno Prešernovcima nije Vrazovcima jer su Vrazovci (dakle oni okupljeni oko Deklaracije, op. a.) za “integralno Jedinstvo i zato su ‘nacionalisti'”, a Prešernovci (slovenski slavisti) su “beskompromisno protiv bilo kakvog Jedinstva i zato su socijalisti, lenjinisti i marksisti, a kao takvi, logično, rasuđuju ispravno”. Za svoju postdeklaracijsku sudbinu izravno krivi Marka Belinića, u to vrijeme predsjednika SUBNOR-a Hrvatske, za kojega na dva mjesta u tih tridesetak stranica piše da ga je likvidirao i da Beliniću za to puca prsluk.

Pisani prije više od pola stoljeća, Krležini se dnevnički zapisi čitaju kao vrlo aktualno štivo danas. On u nekoliko rečenica slika karaktere (Gjalski bi rekao značajeve), a te karaktere lako možemo zamisliti u današnjem svijetu. Žarka Stilinovića opisuje gotovo kao sitnog žicara kojem je isplaćeno unaprijed 80 posto honorara, a on traži da mu se u potpunosti isplati honorar za knjigu koja nije objavljena jer, uz ostalo, “kupuje kuću na Bolu, same brige i neprilike”. Prezirno gleda i na generaciju književnika i pjesnika rođenih tridesetih godina, poput Nikice Petraka, Antuna Šoljana, Zvonimira Goloba. Za njega je to materijalistička generacija koju zanima samo novac, a već su se, iako u tridesetim godinama, umorili od života. Oni lebde ni na nebu ni na zemlji, “ne znaju kako su doputovali do svojih stečenih prava; ljudi po svom uvjerenju ‘zapadnjaci’, nažalost u hollywoodskom smislu”. O Ivanu Ribaru, čovjeku koji je bio predsjednik Konstituante koja je 1921. proglasila Vidovdanski ustav i predsjednik AVNOJ-a, pa do 1953. Savezne skupštine, u povodu njegove smrti zaključio je da je nula nullisima koja je zaboravila na svoju vlastitu zemlju, Hrvatsku.

Razočaran je i time kako je sve krenulo 1945. godine, posebno po pitanju kulturnih ustanova i daje kratki opis sposobnosti ljudi koji su preuzeli vlast: “Zauzeti vlast, to jest pozicije (štampu, univerzitet, Akademiju i sve kulturne ustanove), a ne znati što da se radi sa punom korpom igračaka znači naći se na tornju kao urar, koji pojma nema kako se popravljaju satovi.” A sve to naopako je krenulo još od početka, od Radovana (očito Zogovića) koji je dirigirao iz Madere i Anke (očito Berus) i Miloša Žanka i sve je to djelovalo “tako horvatofobski u rasnom smislu”.

Nije oduševljen ni ekonomskim stanjem i poslijeratnim napretkom. Što se Hrvatske tiče, nabraja ekonomske probleme i teme kao fakte hrvatskog nezadovoljstva u federaciji, a “to konstatirati znači biti nacionalist”. Tri godine kasnije oni koji će “to konstatirati” pokrenut će nacionalni pokret nazvan hrvatsko proljeće i bit će politički slomljeni i označeni kao nacionalisti. Njegov opis radnika, proletera je depresivan, njime vlada potpuna rezignacija. “Naš industrijski radnik, koji još uvijek kopa ugljen vlastitim trnokopom u ležećem stavu kao prije stotinu godina, koji kopa svoj sasvim slabi nerentabilni lignit na arhajski, primitivan i nerentabilan način, naš današnji rudar nije rudar u zapadnoevropskom smislu, nego sezonski angažirani kmet i seljak, koji pješači do svog radnog mjesta prosječno deset i više kilometara, a zapravo je socijalni parazit, ni tu ni tamo.”

Krleža je veoma nepovjerljiv prema politički angažiranim mladim ljudima. Početkom svibnja 1968. u Parizu su izbili studentski nemiri, jedan od događaja koji je obilježio burnu godinu. Za Krležu je to “razbijanje prozora bez nekog plana. To su izleti studenata na zauzimanje ne političke vlasti, nego sorbonskog amfiteatra ili Odeona”. Primjećuje i promjenu u odnosu na svoju generaciju. Njegova je bila nadahnuta postoktobarskom Rusijom, a od pobunjenih studenata u nju ne vjeruje više nitko. Mnogo toga se o Rusiji zna, i staljinistički procesi i čistke, i slamanje mađarske revolucije 1956. Novi svjetionik postaje Maova Kina i ona je “počela da svijetli”. Deziluzioniran je mladima, ali i proleterima. I jedni i drugi su, procjenjuje Krleža, korumpirani, a korumpirani su zapravo time što žive bolje nego što je živjela njegova generacija i takva mladost “korumpirana iluzijama o blagostanju, nije sposobna da se angažira za bilo kakve principe… a živi u trajnoj psihozi stravičnog očekivanja katastrofe”, odnosno nuklearnog rata. Ni s proleterom nije bolje, jer se “navikao na razna blagostanja, kakav-takav komfor, pripitomio se na svoj menažerijski život i tako se, o paradoksa, buni protiv ove omladinske nazovirevolucionarne histerije”.

Bodonijevo izdanje je itekako dobrodošlo, u knjižnicama Krleže ne nedostaje, u knjižarama je uočljiva oseka, a dnevnički zapisi i eseji Krleže su nešto poput prošlosti u sadašnjosti.

Tekst je prenet sa portala Novosti.