Kekanovićevi kontinuiteti

Piše: Dušan Marinković

Zadovoljstvo je potvrditi svoje razumijevanje opusa autora koji novim tekstom potvrđuje i priziva svekoliki svoj rad kojim je nastojao i nadalje nastoji da dijalogizira s jedne strane s općeprihvaćenim idejama kulture iz koje stvara i s druge samozatajno čuva projekciju književnosti kao književnosti koja koncentracijom na jezik može prije drugih diskursa da kazuje kompleksnije istine o čovjeku; neovisno o tome što se pomiruje i prihvaća sagledavanje koje književnost već odavno više ne vidi ne samo kao relevantan historijski govor, jer su ga izgurali drugi, recentni diskursi, već ga istiskuje u ropotarnicu kulture. Gotovo kao dekoraciju. Zato je zadovoljstvo ponovo otkriti autorovo slijeđenje svoga razumijevanja funkcije književnosti, u ovom slučaju priče.

Novi roman Drage Kekanovića “Приврженост” svjedoči o propitivanju centralne, stvaralački izuzetno produktivne teme: pojedinac i povijest/historija koju autorsko “ja” Drage Kekanovića kontinuirano istražuje od svog prvog romana “Potomak sjena” (Naprijed, Zagreb, 1978), “Ivanjske noći” (BIGZ, Beograd, 1985) te svojevrsnog mimikriranog romana “Panonski diptih” (August Cesarec, Zagreb, 1989) da bi nastavio sa “Ribljom stazom” (Kairos, Sremski Karlovci, 1997), “Američkim sladoledom” (SKD Prosvjeta, Zagreb, 1998) i “Veprovim srcem” (Kairos, Sremski Karlovci, 2012). Svaki od njih “sudbinu” svojih likova stavlja u drugačiji historijsko-ideološki okvir: među prvima u onodobnom hrvatskom književnom prostoru tematizira zapretano pamćenje na brutalno, nasilničko te traumatično vrijeme kolektivizacije pa posebno na razdoblje ideološke i svake druge torture nad zatvorenicima na Golom otoku jedva koju godinu nakon drugog svjetskog rata, rasap građanskog individualiteta i nemogućnosti konstituiranja, nalaženja/učvršćenja svoga identiteta krajem sedamdesetih i početka osamdesetih godina do ispisivanja iskustava Srba u Hrvatskoj zadnjih ratnih i poratnih godina (pogotovo takozvanih urbanih Srba).

U “Привржености” autor nastavlja propitivati iskustvo pojedinca u turbulentnim historijskim vremenima, procesima koji nadilaze moći pojedinca da njima ovlada bilo na planu egzistencije bilo na planu njezina razumijevanja pa utoliko novim romanom potvrđuje/učvršćuje svoj dosadašnji poetički model. A on je počivao na koncepciji lika stiješnjenog nasiljem/pravilima vremena pa ga “prihvaća” trpeći ili promatra kako se ono ostvaruje nad drugima. To je globalni okvir sudbine likova dosadašnjih Kekanovićevih romana koji su smješteni u drugu polovinu 20. i početak 21. vijeka. Međutim, autor sada napušta likove s kojima je dosad radio pa svoju novu priču smješta u duboku historiju, u 15. vijek. U centru romanesknog interesa je oblikovanje individualnog iskustva jednog hilandarskog monaha koji će ostvariti svoj život na velikom geografskom prostoru, od Dubrovnika, Beograda, Smedereva do Habsburške Monarhije Atosa i Kučeva (Makedonija). I biti u službi historijskih ličnosti: despota Đurđa Brankovića, grofa Ulriha II Celjskog, kćeri despota Brankovića Katarine Kantakuzine Branković, grofice Celjske itd.

Romaneskna priča komponirana je od 33 poglavlja pri čemu su 31 fragmentarizirano govorenje slijepog hilandarskog monaha Gerasima, 32. je zapis inoka Dimitrija, njemaka koji zapisuje Gerasimova sjećanja i u kojemu se izvještava o smrti Gerasima i Katarine Kantakuzine, tada starice monahinje u manastiru iz Kučeva (Makedonija) “Запис инока Димитрија, Кучево 1492.” te 33. “Епилог” što ga piše dubrovački arhivar Hinko, Gerasimov prijatelj iz djetinjstva, kojemu će rukopis Gerasimovih sjećanja/ispovijesti dostaviti zapisivač Dimitrije – gdje se izvještava kako je taj manuskript pod naslovom “Үспомене соколара Катарине Кантакузине Грофице Цељске” pohranio u dubrovačkoj Knjižnici Male braće. Taj će rukopis tako sačuvan biti izručen budućnosti, biti dostupan nekom čitaocu u budućnosti koji će pretražujući građu Knjižnice Male braće slučajno naići na njega. Na planu romana promatrano – to je onaj čitač koji se, došavši do “Успомена” i čitajući ih, otkriva kao neposredan akt čitanja. Utoliko i sam naslov romana postaje ključ razumijevanja tog jednog neponovljivog čitanja. Drugi bi čitalac možda tom rukopisu dao drugačiji naziv. Pa se taj čitalac pretvara u svojevrsnog priređivača rukopisa za objavljivanje.

Čemu je to, dakle, privržen roman “Приврженост”, ako nam se u odrednici privrženost u brojnim rječnicima nude suodnosni značenjski oblici: odanost, predanost, istrajnost, vjernost, opredijeljenost, pripadnost, bliskost, posvećenost, brižnost itd.? Biti privržen komu ili čemu? I u koje vrijeme, jer nije svejedno da li se odanost, vjernost, lojalnost, pripadnost ostvaruje u diferenciranim egzistencijalnim i povijesnim vremenima. A u svakom vremenu samim svojim postojanjem svako svjedoči neki oblik prihvaćanja drugih. Pa i onda kad ih niječe. Ili upravo tada! Od pamtivijeka do danas. Autor zna – i danas!

A izabrao je vrijeme turbulentnih događanja na prostoru od Grčke do Njemačke – vrijeme u kojem će osvajačka operativna mašinerija političkih projekcija turskih sultana osvajati Evropu razgrađujući tadašnje višestoljetne strukture kao što je definitivno razgrađeno bizantsko carstvo padom Konstantinopolja, srednjovjekovne srpske države Nemanjića sa zadnjim ostacima u oblicima Despotovine Lazarevića i Brankovića itd. Dramatično vrijeme koje će potresati Balkan i srednju Evropu praktično stoljećima. I do današnjih dana ostati prisutni u evropskom pamćenju. I iskustvu.

I baš u to vrijeme autor kao okvir realizira jednu zatomljenu, zbog ideoloških stereotipa perioda neostvarivu obostranu ljubav između staleški i klasno nepripadajućih protagonista: jednog dubrovačkog sokolara i jedne srpske plemenitašice. A vrijeme je u Evropi, bar u jednom njezinom dijelu, predrenesansno i renesansno, vrijeme koje donosi prve uočljive znakove smjene srednjovjekovne okoštale ideološke paradigme. Da li današnjeg čitaoca može privući takva ljubavna priča iz 15. vijeka?

Osobit stvaralački izazov za autora bio je da učini uvjerljivim ispovjedni govor hilandarskog monaha Gerasima (sokolara despota Brankovića, ispovjednika Katarine Kantakuzine Branković, obrazovanog na latinskom u Dubrovniku) koji je autentičan govornik štokavske ijekavštine Stona i Dubrovnika, jer je on određen ispovjednom situacijom u kojoj njegov zapisivač Dimitrije bilježi sve ono što mu Gerasim govori. A vrijeme je kraj 15. vijeka! Kako organizirati za današnjeg čitaoca autentičan govor od prije više od pola milenija a da bude razumljiv i prihvatljiv, kao moguć?! Autor odmah na početku uspostavlja uvjerljiv kompromis sa čitaocem da se susreće s autentičnim govorom monaha Gerasima brojnim inovativnim postupcima ne samo zato što je to pripovijedanje u prvom licu jednine nego i što svjedoči o umješnosti autora da realizirani jezični/govorni medij ne predstavlja nikakvu komunikacijsku poteškoću. Čitalac se tako kontinuirano nalazi u svijesti monaha Gerasima kao ispovjednog “ja” koji u cijelosti pripada ideološkom modelu toga vremena.

Od prvog svog romana Drago Kekanović radi s likovima koji su beskompromisni tragači za svojim “ja”, tragačima za malim prostorom lične slobode i ljudske potvrđenosti, a moraju prihvatiti svoju nerealiziranost kao jedinu ljudsku izvjesnost. Taj se individualni plan potrage premješta na samom kraju romana na kolektivni: čovjek se nada i traži nove prostore autentičnije ljudske ostvarenosti. A to je za roman 1492. godina. I jedan od tragača konačno pronalazi taj prostor čime se vrijeme romana zaključuje: “Onda mi je tek povjerio da je genoveški moreplovac Cristoforo Colombo u službi španjolske kraljice, otkrio Novi svijet, ljepši od sna.”

Autor prepušta čitaocu da sam prosudi historijski sadržaj tog sna.

Tekst je prenet sa portala Novosti.