Jovankin kod

Autor: Darko Vinketa, Izvor: Novosti

One upućene u balkansku online supkulturu prošlog je tjedna iznenadila vijest o smrti Jovanke Jolić, samodeklarirane konspirologinje čije su teze o srpskom podrijetlu ljudske vrste i života na zemlji uopće postale regionalni epicentar proizvodnje internetskih memova. Njezina eshatološka filozofija povijesti započinje svojevrsnom kastracijskom traumom: “prvo što su nam uzeli” – objašnjava Jolić u jednom od svojih viralnih isječaka – “uzeli su nam Egipat”.

Prema njezinom tumačenju, Srbi su od samih početaka ljudske civilizacije u vječnom ratu protiv tzv. Nefila, vanzemaljskih reptilskih bića koja na sve moguće (premda uglavnom nemoguće) načine zataškavaju srpsku narav postanka svijeta. “Ubacili” su se čak i u vrh američke CIA-e kako bi podmetnuli tezu o Adamu i Evi i tako, na krilima američke imperijalističke moći, naveli čovječanstvo na krivi trag o vlastitoj genezi.

Svi ljudi na svijetu su ontološki Srbi. Razlika između onih koje prepoznajemo kao Srbe i svih ostalih isključivo je epistemološka. Naime, ovi potonji su Srbi koji su podlegli višetisućljetnoj nefilskoj propagandi zbog koje su zaboravili da su Srbi. Međutim, na nesreću Nefila, etimologija nudi kraljevski put prema vjekovima zatiranoj istini. Rusi su raseljeni Srbi. Poljaci su Srbi u polju. Zagreb je zagrađe iza drevnog Srbobrana. Čak je i Elon Musk podrijetlom iz Republike Srpske, premda je ovdje Jolić nešto opreznija pa ostavlja prostor da se možebitno ipak vara.

Iz medijskih natpisa, njezina smrt doima se misteriozno poput teza koje je zastupala. Pronađena je u snijegu – kako izvještava srpski Kurir – na marginama grada, bez identifikacijskih isprava. Službenu vijest o njezinoj smrti internetska je zajednica popratila nizom alternativnih zavjereničkih teorija poput one da je smaknuta jer se previše približila razotkrivanju tamnog plemstva, do one da je Elon Musk osobno naručio njezino ubojstvo kako bi zaustavio daljnje širenje dokaza o svojemu podrijetlu, pa sve do one da je lažirala vlastitu smrt i uz pomoć svojih kontakata s naprednijim civilizacijama pronašla utočište u podvodnim tunelima Atlantide. Čini se da čak i nakon smrti ova viralna faraonka nastavlja sasvim precizno gađati finu afektivnu notu između paranoje i parodije zbog koje je i postala regionalno prepoznatljiva.

Ipak, ironični odmak nije toliko udaljen od konspirologije koliko se naizgled čini. Obje dispozicije, svaka na svoj način, odmiču nas od stvarne participacije u svijetu i odvraćaju od njegovog suštinskog razumijevanja. Ponekad se totalitet određenog civilizacijskog horizonta najbolje vidi upravo s njegove margine. U tom smislu, Jovanka Jolić je mnogo više od internetskog mema. Ona je duh našeg vremena koje se – s Jovankom ili bez nje – zaglavilo između dvaju jednako impotentnih subjektivnih pozicija.

Demistifikatori svih provenijencija u Jovankinim su elaboriranim zavjerama pronašli onaj dobro poznati osjećaj otpuštanja napetosti za kojim ovisnički traga svaka paranoidna psiha. Tko je potopio drevnu Tartariju? Kome je Eva podvalila svoje nefilske sinove? Tko je pojeo Perunovu djecu? Čija genetika ima lanac afričke zmije?

S jedne strane stoji arhetipski paranoik, krajnje nepovjerljiv prema dominantnim narativima i uvijek u potrazi za “širom slikom”: od teorija s krajnje desnice o tzv. “zamjeni stanovništva” ili nadirućem “raščovječavanju” čovjeka kao transhumanističkom projektu globalnih elita, pa sve do sistematičnijih, premda ništa manje paranoičnih teorija s ljevice o svijetu kao efektu diskurzivnih režima moći ili globalnoj hegemoniji ideja kapitalističke klase. S druge strane nalazi se arhetipski parodist, krajnje nepovjerljiv prema samoj društvenoj formi istine kao takve, koji svaki diskurs – od marginalnog pa do glavnotokovskog, od krajnje lijevog pa do krajnje desnog – podvrgava svojoj, često krajnje okrutnoj, satiričkoj oštrici.

Premda se na prvi pogled ove dvije figure doimaju kao radikalno nesumjerljive, obje se u konačnici temelje na negaciji i kao takve funkcioniraju kao zrcalne preslike generalnog cinizma u koji smo kao civilizacija zabrazdili. Tamo gdje paranoik vidi zavjeru posrnulog svijeta, parodist pronalazi samo još jednu besciljnu lakrdiju koju može u nedogled rastezati kroz svoja ironična kliješta. I dok paranoik mahnito traga za paralelnim stvarnostima, parodist je odustao od stvarnosti kao žanrovske forme i sada, poput putujuće cirkuske karavane, podozrivo baulja bespućima postmoderne zbiljnosti.

Obojica su, međutim, rezignirana svijetom kakav su zatekli. U oba slučaja radi se o obrambenoj strategiji sprječavanja budućih razočaranja kroz preventivnu autodestrukciju. Što god da mi svijet može učiniti, ja sam sebi mogu učiniti još gore. Prije nego što me stvarnost ponovno neugodno iznenadi, ja već anticipiram alternativu koja je tako mračna, ili – u krajnjoj instanci – tako besmislena, da mi vanjski svijet više ne može ništa. Prije nego što mi svijet uzme i ovo malo entuzijazma koje mi je preostalo, ja ću ga radije sam baciti svinjama. U tom smislu, parodisti su često naprosto razočarani paranoici. Paranoično “eureka” tek je nekoliko koraka udaljeno od ironičnog “pih”. Oba afekta samo su usputne stanice na istom putu prema nihilističkom sunovratu.

Upravo je ta nihilistička stranputica ona na kojoj trebamo tražiti objašnjenje fenomena ove balkanske Kleopatre. Premda marginalna i ezoterična, Jovanka Jolić bila je upravo ona neuralgična točka kolektivnog nesvjesnog koja je, paradoksalno, okupljala neobično širok spektar prevladavajućih psihičkih dispozicija prema suvremenom svijetu. Koalicijski potencijal Jovankinog diskursa u principu je beskonačan.

Demistifikatori svih provenijencija u njenim su elaboriranim zavjerama pronašli onaj dobro poznati osjećaj otpuštanja napetosti za kojim ovisnički traga svaka paranoidna psiha. Tko je potopio drevnu Tartariju? Kome je Eva podvalila svoje nefilske sinove? Tko je pojeo Perunovu djecu? Čija genetika ima lanac afričke zmije? Ne moram nužno vjerovati tvojoj teoriji da bih dobio onaj relaksirajući quick fix za vlastitu anksioznost koji nastupa jednom kada sve maske konačno padnu.

Iz perspektive libidinalne ekonomije, ne moram se uopće identificirati s tvojim pitanjima da bih mogao voajeristički učestvovati u neodoljivoj nasladi s kojom na njih nudiš svoje sumanute odgovore. U ovoj onanističkoj logici istina je potpuno irelevantna. Ne moram se doista upustiti u odnos da bih svejedno iz njega derivirao uzbuđenje. Radi se, u suštini, o svojevrsnoj epistemičkoj pornografiji koja izaziva iste psihološke efekte kao i metodološki rigorozna analiza, istovremeno zaobilazeći kognitivni napor; nekoj vrsti kritičke teorije za siromašne.

S druge strane, parodisti su u njezinom kriptičkom diskursu pronalazili komični odušak za vlastite tenzije. Freud je smatrao kako je funkcija humora ušteda emocionalne energije koja bi inače bila potrošena na represiju. Humor omogućuje da se psihička napetost naglo preokrene i oslobodi u obliku smijeha. Zbog toga ulazak u stanje smijanja najčešće opisujemo kao “prasak”: iznenadni i uvijek kolektivni prolom psihičke energije koja je dotad bila, na neki krajnje nelagodan način, “zarobljena” u hermetičkim začkoljicama pojedinačne svijesti. Za Jovanku, baš kao i za njezine ironično odmaknute pratioce, krajnji je cilj upravo u ovom olakšavajućem “prasku”. Jedina razlika je ta da cinik “prasne” u smijeh tamo gdje Jovanka “prasne” u istinu. Gdje se krije ulaz u središte Zemlje u čijim tajnim trezorima Vatikan skriva podatke o reptilskim lozama kraljevskih obitelji? U istočnoj Srbiji. Bam! Puče istina, pade maska, prasne grohot. Faktografija bi ovdje bila suvišna poput popa u bordelu. Na kraju dana, svi smo ovdje ionako došli na jedno dobro praskanje.

U konačnici, svaki prasak mora biti na neki način posredovan žanrom istine. U tom smislu, parodist i paranoik dijele vjeru u osnovnu metapretpostavku zapadnog uma da će nas u konačnici istina osloboditi. Jedina razlika je ta što parodist više ne pronalazi zadovoljavajuće oslobođenje u pompoznom činu njezinog razotkrivanja. Zbog toga je primoran kompulzivno dovoditi istinu do njezinih parodičnih apsurda opet i iznova kako bi, pod egidom njezine denuncijacije, nastavio fetišistički participirati u olakšanju koje mu je obećano. Čak i nakon što je naizgled odustao od istine, cinik i dalje impotentno plazi oko parezijastičke scene, ne bi li makar iz njezinog karikiranja izvukao za sebe par kapi užitka koje se još uopće iz nje izmrcvariti mogu.

Problem je što se iz istine više ne može izvući gotovo ništa. Današnji svijet upravo je onakav kakav se i prikazuje: ratna razaranja, genocidi, izvansudske otmice, grabež za teritorij i resurse. Kolika može biti vrijednost istine u svijetu u kojem je sve već odavno izašlo na vidjelo? Zašto onda još uvijek slijepo vjerujemo da će nas ona osloboditi?

Problem je, naravno, taj što se u ovom povijesnom trenutku iz istine više ne može izvući gotovo ništa. Današnji svijet, nažalost, upravo je onakav kakvim se i prikazuje. Dovoljno je prelistati bilo koje dnevne novine da bi nas trenutačno preplavila istina o svijetu u kojem živimo: ratna razaranja, genocidi, izvansudske otmice, besramna grabež za teritorij i resurse, vulgarni cinizam koji se prelijeva iz svakog šturog, objektivnog fakta. Kolika uopće može biti vrijednost istine u svijetu u kojem je sve već odavno ionako izašlo na vidjelo? Pa zašto onda još uvijek slijepo vjerujemo da će nas istina osloboditi?

Je li za našu generalnu orijentaciju u svijetu doista presudno znati je li aproprijaciju 50 milijuna barela venecuelanske nafte orkestrirala nefilska kabala ili naprosto aktualna američka administracija? Je li voajeristički pohod u zabačene zakutke interneta – u kojima se okuplja uglavnom najdeklasiraniji dio internetskih korisnika – doista supstancijalno drugačiji manevar od američkih, izraelskih ili pak ruskih vojnih pohoda na okolne teritorije? Libidinalna ekonomija suvremenog zapadnog čovjeka temelji se na istom onom imperijalističkom modelu na kojem je ustrojena današnja globalna politika: kako iscijediti još pokoji barel užitka iz broda koji evidentno tone.

Doista, užitak je oduvijek i bio krajnji cilj, a istina tek njegov društveno legitimirajući posrednik, zamorni ritual koji moramo obaviti kada bismo najradije samo zaronili grlom u jagode. Nismo se emancipirali od istine, samo nam je sve teže održavati farsu da nas je za nju ikada i bilo briga. Ona može postati predmetom interesa samo ako je intrigantna, apsurdna ili ako nam njezino posjedovanje garantira osjećaj intelektualne ili moralne superiornosti. Sama po sebi, istina je uglavnom banalna, suhoparna, besposljedična i gotovo pa samoevidentna te nam kao takva nikome zapravo ne ide u prilog.

Zbog toga Jovanke Jolić sve lakše dopiru do sve heterogenijih publika. Za jedne, njezina je istina naprosto neka vrsta balkanskog “Da Vincijevog koda”. Za druge, ona je slatki podsjetnik na pripadnost prosvijećenoj klasi koja se lascivno naslađuje nad tuđom intelektualnom neadekvatnošću. Za treće, pak, ona je instant-doza grandiozne mitomanije koja ih, poput miligrama gratis heroina, momentalno baca u stanje etno-kozmičkog transa.

Koji god da su nas razlozi doveli u ovaj opskurni podrum interneta, jedno je sigurno: istina je oduvijek i bila samo potkategorija najstarijeg žanra na svijetu – onog pornografskog. Istina ne oslobađa zato što razotkriva, već zato što golica. Ona nije lijek, već afrodizijak. Zbog toga ostajemo ovisni o toj drevnoj igri na skidanje čak i onda kada više nemamo što za skinuti. Striptizeta uvijek umire posljednja. Ovo je, uostalom, na neki sebi svojstven način, shvaćala i sama Jovanka kada je, proučavajući skrivenu povijest ljudskih civilizacija, otkrila da se u sarkofagu ukradenom iz Keopsove piramide nalazi, ni više ni manje, nego “zmijsko tijelo plave žene”. Faraonke, ipak, žive vječno.

Tekst je prenet sa potala Novosti.