Hrvatska pred sudom

Autorka: Tamara Opačić, Izvor: Novosti

Lani smo zabilježili još jedan neslavni rekord. Od trinaest presuda koje je Europski sud za ljudska prava (ESLJP) donio u odnosu na Hrvatsku, u dvanaest njih utvrđena je barem jedna povreda Europske konvencije o ljudskim pravima.

Iako naizgled vrlo različite po okolnostima, presude međunarodnog suda sa središtem u Strasbourgu jasno ukazuju na nevoljkost države da zaštiti najslabije i da se ozbiljno suoči s vlastitim nedostatcima, prije svega u području (ne)funkcioniranja domaćeg pravosuđa.

Najteže povrede pritom su registrirane u slučajevima koji se tiču civilnih žrtava rata srpske nacionalnosti (pravo na život), nestale novorođenčadi iz slavonskih bolnica (pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života), pritvorenika (pravo na slobodu) i tražitelja međunarodne zaštite (zabrana ponižavajućeg postupanja).

U ostalim presudama, također donesenima u 2025. godini, iznova su utvrđeni kronična sporost hrvatskih sudova i generalno nerazumijevanje prava na slobodu izražavanja. U nastavku donosimo pregled najznačajnijih slučajeva.

Petrović i drugi

Prema presudi iz siječnja 2025., Hrvatska je povrijedila prava Slađane Petrović, Janje Šarčević i Marice Šesto, majki koje tvrde da su im tek rođena djeca oteta i bez njihovog znanja dana na posvajanje. U razdoblju od 1986. do 1994. godine te tri žene rodile su u bolnicama u Vukovaru i Slavonskom Brodu te se suočile s gotovo identičnim scenarijem: nakon poroda su imale redovit kontakt sa svojim bebama, sve dok ih bolnički radnici nisu obavijestili da su se djeca razboljela i preminula. Jedna beba navodno je umrla u brodskoj bolnici, gdje je 1986. i rođena, dok su djeca rođena 1990. i 1993. godine u Vukovaru prevezena na liječenje u Novi Sad. Beba rođena 1994., također u Vukovaru, navodno je preminula u lokalnoj bolnici.

Slađana Petrović istu je tragediju doživjela dva puta. Prvo dijete, dječaka, rodila je 27. srpnja 1993. u vukovarskoj bolnici. Budući da je rođen prijevremeno, prevezen je u Novi Sad, gdje ga je majka posjetila i smatrala da dobro napreduje. Dana 8. kolovoza 1993. primila je telegram kojim je obaviještena da joj je sin preminuo. U srpskoj bolnici joj nisu predali tijelo djeteta, već samo izvješće o obdukciji.

Krajem naredne godine u Vukovaru je rodila i djevojčicu. Dijete je 18. prosinca 1994. trebalo biti premješteno u novosadsku bolnicu na liječenje od žutice, ali je istoga dana Petrović obaviještena da je djevojčica preminula. Tijelo im je, na zahtjev supruga, predano radi ukopa, ali je majka navodno primijetila da je u pitanju tijelo djeteta starijeg od njihova.

“Nepoznata žena koja radi u Općinskom državnom odvjetništvu u Vukovaru rekla joj je da podnošenje kaznene prijave nema smisla. U istom razgovoru podnositeljica je saznala da dotična žena poznaje liječnika koji je potpisao medicinsku dokumentaciju o njezinoj djeci i da je radila u vukovarskom ODO-u i u vrijeme događaja o kojima je riječ”, navodi se u tužbi Slađane Petrović koja je, kao i druge majke, tvrdila da im RH kontinuirano propušta pružiti informacije o stvarnoj sudbini njihove djece.

Petrović, Šarčević i Šesto su se Europskom sudu obratile nakon što su vidjele vijesti o ženama u Srbiji koje također traže “nestale bebe” rođene početkom 1990-ih. Utvrdivši, među ostalim, da domaće vlasti nisu ozbiljno razmotrile navode majki o nezakonitim posvajanjima i da nisu barem pokušale istražiti što se dogodilo s djecom dok su još bila u Hrvatskoj, ESLJP je presudio da im je država povrijedila pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života.

Mamuzić i drugi

Ljuba Mamuzić ubijena je pred svojom kućom u Maloj Vranovini nedaleko od Topuskog, a njezina obitelj godinama je tražila pravdu. Tek pred Europskim sudom za ljudska prava postalo je jasno da hrvatska tijela nisu učinkovito istražila njezinu smrt.

U večernjim satima 29. kolovoza 1991. Mamuzić je izašla u polje kako bi se pobrinula za stoku. Uskoro su njezini sinovi i suprug čuli povike i rafale iz automatskog oružja. Istrčali su iz kuće i ugledali grupu muškaraca, od kojih su dvojica bila odjevena u plave odore, a ostali u maskirne uniforme. Muškarci su zapucali u njihovu smjeru i zatim otrčali u obližnju šumu. Iza sebe su ostavili voki-toki, maskirnu kapu sa šahovnicom i Ljubino usmrćeno tijelo.

Izvidi o stradanju započeli su tek u listopadu 2006., nakon što su braća Mamuzić podnijela prijedlog za prijateljsko rješenje građanskog spora. Od države su tražili naknadu štete, navodeći da su njihovu majku ubili pripadnici hrvatske vojske i policije. Domaći sudovi na koncu su odbili njihov tužbeni zahtjev, zbog čega su se braća obratila ESLJP-u.

Ljuba Mamuzić ubijena je 1991. pred svojom kućom u Maloj Vranovini nedaleko od Topuskog, a njezina obitelj godinama je tražila pravdu. Tek pred Europskim sudom za ljudska prava postalo je jasno da hrvatska tijela nisu učinkovito istražila njezinu smrt

“Osim što su ispitale bivšeg zapovjednika policije u Topuskom, domaće vlasti nisu poduzele nikakve daljnje radnje”, navodi se u presudi Europskog suda, pred kojim je zaključeno da “od 2010. gotovo nije bilo aktivnosti u istrazi ubojstva Ljube Mamuzić”, čime je povrijeđeno pravo na život. Budući da je hrvatska vlada u međuvremenu donijela odluku kojom su otpisane tražbine parničnih troškova u slučajevima kao što je ovaj, sa Suda su poručili da je država time makar ispravila učinke drugih mogućih povreda Konvencije o ljudskim pravima.

ESLJP je 2025. donio još dvije odluke koje se odnose na prava civilnih žrtava rata srpske nacionalnosti. Međutim, oba zahtjeva – kako onaj Anđe Arule i Jadranke Bjedov, čiji je otac nakon “Oluje” ubijen u Golubiću kod Knina, tako i Neđeljka Blagojevića, čiji je 25-godišnji sin Tihomir ubijen nedaleko od Nove Gradiške uoči akcije “Bljesak” – proglašena su nedopuštenima.

Dok su u prvom slučaju suci zaključili kako sestre nisu iscrpile sva pravna sredstva pred hrvatskim pravosuđem, u drugom su ustanovili da “odluke domaćih sudova o nepostojanju odgovornosti RH za smrt Blagojevićeva sina nisu bile proizvoljne niti očigledno neosnovane”. Drugim riječima, ESLJP se priklonio stajalištu hrvatskih sudova prema kojem se “u okolnostima konkretnog slučaja radilo o izoliranom ubojstvu, a ne o terorističkom aktu”.

Kökbalik

Po treći put u četiri godine Hrvatska je pred sudom u Strasbourgu izgubila spor zbog postupanja prema migrantima, odnosno tražiteljima azila. U presudi objavljenoj prošlog srpnja suci ESLJP-a utvrdili su da su hrvatske vlasti stranom državljaninu uskratile pristup međunarodnoj zaštiti te ga protjerale iz zemlje i time izložile riziku od mučenja.

Predmet se odnosi na Yilmaza Kökbalika, turskog državljanina kurdskog podrijetla, koji je u veljači 2021. na teritorij Hrvatske ušao iz Srbije. Već dan nakon uhićenja policija mu je izrekla mjeru protjerivanja i jednogodišnju zabranu ulaska u Europski gospodarski prostor te ga smjestila u Prihvatni centar za strance u Ježevu.

Tokom boravka u centru Kökbalik je više puta izrazio namjeru da zatraži međunarodnu zaštitu, i osobno i putem odvjetnika, pa i u prisutnosti savjetnica pučke pravobraniteljice. Njegov odvjetnik pritom je upozorio policiju da Kökbalik ozbiljno strahuje od povratka u Tursku, gdje je bio progonjen zbog političkog djelovanja i kritike režima predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Unatoč tome, pristup postupku azila nikada mu nije bio omogućen.

Po treći put u četiri godine Hrvatska je izgubila spor zbog postupanja prema migrantima, odnosno tražiteljima azila. ESLJP je u vezi Yilmaza Kökbalika, turskog državljanina kurdskog podrijetla, utvrdio da su mu hrvatske vlasti uskratile pristup međunarodnoj zaštiti te ga protjerale iz zemlje i time izložile riziku od mučenja

Nekoliko dana kasnije Kökbalik je pušten iz Ježeva, uručena mu je putna karta te se ukrcao u autobus za Skoplje. No Europski sud je utvrdio da takav odlazak nije bio rezultat njegove slobodne volje te upozorio na važnost načela zabrane vraćanja (refoulement), podsjetivši da država snosi odgovornost ako osobu udalji bez provjere hoće li u zemlji odredišta imati stvaran pristup azilu i zaštitu od daljnjeg protjerivanja.

U ovom slučaju zaključeno je da hrvatske vlasti nisu provele takvu procjenu, niti su podnositelju omogućile učinkovito osporavanje odluke o udaljavanju, čime su povrijedile Europsku konvenciju. Hrvatskoj je u istom navratu naloženo da Yilmazu Kökbaliku isplati 8.500 eura na ime neimovinske štete i dodatnih 3.300 eura za troškove postupka.

Iz Centra za mirovne studije, koji je pratio slučaj, poručili su da presuda potvrđuje sustavno uskraćivanje prava migrantima i tražiteljima azila. “Laganje odvjetniku i zataškavanje istine koje je potvrdio ovaj slučaj, pokazuje još jednom sustavnost i drčnost naših vlasti u izlaganju ljudi nesigurnosti, kad se u potpunosti nalaze u njihovoj kontroli i kad im život ovisi o njihovim postupcima”, istaknula je pravnica Antonija Pindulić.

Gospočić

Štrajkala je glađu, bila osuđena za teško sramoćenje i naposljetku odnijela pobjedu u Strasbourgu. Tako bi se dalo sažeti posljednjih pet godina u životu Darinke Gospočić iz Strmca Stubičkog. Sve je počelo kad je Darinkin susjed izgradio farmu divljači, jelena lopatara i košuta, svega petnaest metara od njezine kuće. Zbog toga je, tvrdi, propao njezin obrt za čišćenje, a ona završila na burzi. Za pomoć se bezuspješno obraćala različitim institucijama te se u ožujku 2020. dovezla do fontane u Stubičkim Toplicama, gdje je stupila u štrajk upozorenja.

U godinama koje su uslijedile protiv Darinke je pokrenut kazneni postupak jer je u lokalnom geodetskom uredu, pred troje geodeta, rekla da su njezini susjedi “kriminalci i lopovi, da su korumpirani te da su potplatili pokojnog načelnika Stubičkih Toplica i sve inspektore”. Na kraju je pravomoćno osuđena zbog teškog sramoćenja, a Ustavni sud odbacio je njenu tužbu. Međutim, ESLJP je utvrdio kako osuda za kazneno djelo predstavlja miješanje u njezino pravo na slobodu izražavanja.

“Iako su podnositeljičine izjave nesumnjivo bile uvredljive i sposobne prouzročiti štetu njezinim susjedima, Sud je utvrdio da domaće vlasti nisu uzele u obzir okolnost da su one izgovorene u nazočnosti triju osoba u privatnom uredu i nisu provele odgovarajuću procjenu proporcionalnosti kako bi utvrdile jesu li takve izjave opravdale izricanje kazne u kaznenom postupku ili bi pokretanje parničnog postupka bilo dovoljno za zaštitu časti i ugleda njezinih susjeda”, stoji u priopćenju Ureda zastupnika RH pred Europskim sudom za ljudska prava.

Suci ESLJP-a također su zaključili kako je kazna izrečena Darinki Gospočić – a radi se o otprilike 400 eura, odnosno 30 dana zatvora u slučaju neplaćanja novčane kazne – “bila nerazmjerna legitimnom cilju koji su slijedila domaća tijela”. Stoga je Europski sud podnositeljici dosudio 2.600 eura na ime naknade neimovinske štete i dodatnih 890 eura za troškove i prateće izdatke.

Jelinić-Starčević

Ako je vjerovati domaćim medijima, Nada Jelinić-Starčević iz Rijeke svoju je tužbu ESLJP-u napisala sama, i to rukom. U Strasbourg ju je poslala u siječnju 2024. godine, nakon što su u Hrvatskoj zaključena dva spora protiv nje za klevetu: u jednom je oslobođena, a drugi je završio u zastari. Žalila se na nenormalno dugo trajanje kaznenog postupka za koji je hrvatskom pravosuđu trebalo gotovo osam godina.

Kao bivšu predsjednicu radničkog vijeća u brodogradilištu Treći maj, a zatim i predsjednicu radničkog vijeća u jednoj od tvrtki također propalog Uljanika, tužio ju je Mato Markanović, najveći kooperant Trećeg maja i jedan od donatora HDZ-a. Žalio se da je Jelinić-Starčević povrijedila njegovu čast tvrdnjama kako je, pod vrlo sumnjivim i nedopuštenim okolnostima, po protekciji zarađivao u spomenutom riječkom brodogradilištu.

U odnosu na kaznene optužbe za koje je podnositeljica oslobođena, Europski sud je utvrdio da je postupak trajao predugo. Uvidom u sve dostavljene materijale, suci nisu pronašli niti jednu činjenicu ili argument koji bi mogao opravdati duljinu postupka.

Utvrdili su da je Nadi Jelinić-Starčević povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku i dosudili da joj RH mora isplatiti 4.600 eura na ime naknade nematerijalne štete. Također su zaključili kako Jelinić-Starčević nije pretrpjela značajnu štetu u odnosu na dio optužbi koji je odbijen zbog nastupanja zastare kaznenog progona te je taj dio njenog zahtjeva proglašen nedopuštenim.

Nešto ranije iste, 2025. godine Hrvatska je pred ESLJP-om proglašena odgovornom i jer je postupak za naknadu štete zbog liječničke pogreške, koji je Suzana Štengl iz Samobora pokrenula nakon operacije žučnog mjehura, također trajao nerazumno dugo. U tom je predmetu hrvatskim sudovima trebalo sedam godina i tri mjeseca da donesu pravomoćnu presudu, čime se sporost domaćeg pravosuđa još jednom potvrdila kao njegova najpostojanija konstanta.

Tekst je prenet sa potala Novosti.