Grupa traži rupu

Autor: Viktor Ivančić, Uvrede & podmetanja, Izvor: Novosti

Naziv projekta:

“Grupa traži rupu”

Kratki opis:

“Grupa traži rupu” je društvena igra pomoću koje se relativiziraju i normaliziraju tekovine fašizma, a potom i bezbolno uvode u prostor takozvanog maistreama – kako onog socijalnog, tako i medijskog – kao njegovo standardno i ni po čemu zazorno obilježje.

“Grupa” iz naziva društvene igre je uvijek iz Hrvatske, a “rupa” može biti u zakonu, ili u boljim civilizacijskim običajima, ili u preambuli Ustava RH gdje se spominje ZAVNOH, ili u “europskim vrijednostima” kojima smo bez ostatka odani, ili slično, već prema potrebi.

Iako vladajuća stranka ovu društvenu igru prakticira već dugi niz godina, sada, nakon što je ona inovirana, poboljšana i dovedena gotovo do savršenstva, osjeća potrebu da je formalizira, a eventualno – zašto ne? – i patentira.

Aktualni povod:

Doček hrvatskih rukometnih reprezentativaca na Trgu bana Jelačića u Zagrebu prošao je u idealnom ozračju. Deseci tisuća okupljenih proslavili su srebrnu medalju sa svjetskog prvenstva, učvrstili zajedništvo i na dostojanstven način demonstrirali nacionalni ponos.

To dostojanstvo ni jednoga trena nije bilo dovedeno u pitanje činjenicom da je glavna zvijezda na bini, Marko Perković Thompson, otvoreni zagovaratelj ustaša i nacističke Endehazije. Naprotiv, oni koji su se protivili odluci vlasti da neonacist pjeva na dočeku hrvatskih reprezentativaca, poput Zorana Pusića, lakim su potezom kolektivno otpisani kao čudaci, gnjavatori i ostaci doba koje je neumitno za nama.

Prošla su dakle vremena kada je Zoran Pusić zbog traženja da se Trgu hrvatskih velikana vrati naziv Trg žrtava fašizma dobivao motkom po leđima. Sada, nakon molbe da pjevač ustaških podoknica ne nastupa na fešti u državnoj režiji – a zahvaljujući društvenoj igri čije performanse ovdje izlažemo – od premijera Andreja Plenkovića dobiva uljudno intonirano pismo u kojemu mu se biranim riječima poručuje da odjebe.

Aktualni razlog:

Hrvatski rukometni reprezentativci su grupa koja pronalazi rupu, odnosno grupa koja osigurava opravdanje. Sve za njih! Oni su tretirani poput razmažena djeteta kojemu se, kao nagrada za odličan uspjeh u školi, dopušta da se opusti i relaksira, pa i tako što će se zabavljati s kukastim križem. Zakonitim tutorima, doduše, zabava s kukastim križem također nije odiozna, naprotiv, no, u osnovi, oni nemaju ništa s tim. Oni tek udovoljavaju prohtjevima razuzdana odlikaša.

Osnovne propozicije:

Kao alibi za normaliziranje veličanja fašizma uvijek je pri ruci grupacija kojoj se ne može reći “ne”: u slučaju ustaškoga pozdrava “Za dom spremni” to su hrvatski branitelji, postrojeni pod zastavom HOS-a, a u slučaju proustaškog estradnog djelatnika Thompsona to su hrvatski reprezentativci.

Naime: tko smo mi da se protivimo volji heroja koji su svojom krvlju stvarali ovu državu, a svojim znojem joj donijeli prestižne međunarodne sportske uspjehe?

Naime: ako se naši nacionalni junaci nakon veličanstvenih postignuća žele odavati slatkim fašističkim užicima, najmanje što možemo učiniti je da ih u tome ne ometamo.

Pozitivne nuspojave:

Društvena igra “Grupa traži rupu”, kako smo već dijelom napomenuli, omogućuje jednostavnu i efikasnu eliminaciju svih koji smrknutih lica reagiraju na simbole ili manifestacije s pronacističkom aromom.

Tko se zalaže za punu zakonsku zabranu pozdrava “Za dom spremni” bit će – logično – prozvan zbog mržnje prema hrvatskim braniteljima, a onda i prema samom Domovinskom ratu, a onda i prema samoj hrvatskoj državi. Kao što će onaj tko ne iskaže ushit Thompsonovim nastupom na svečanome dočeku – logično – biti optužen da omalovažava hrvatske rukometne reprezentativce, a onda i međunarodne uspjehe hrvatskoga športa, a onda i sam hrvatski narod.

Ukratko: dok je društvena igra u jeku, nije moguće kritički se oglasiti o pojavama veličanja fašizma, a da se građanski subjekt time jasno ne deklarira kao izrod koji prezire sve što je hrvatsko, koji podriva hrvatsku državu, dakle kao komunjara, jugoslavenčina, đubre četničko i slično, već prema potrebi.

Još pozitivnije nuspojave:

Mogućnosti demoniziranja proširuju se do neslućenih razmjera, ne samo u smislu sadržaja, već i u pogledu forme. Ustvrdivši da su “profesionalni lovci na fašiste”, koji još sanjaju Titovu Jugoslaviju, “dojadili Bogu i čoviku”, zastupnik Mosta Miro Bulj – na primjer – objavljuje nakon slavlja na Trgu bana Jelačića sljedeću poruku na Facebooku: “Nevjerojatna erupcija nacionalnog zanosa i radosti, i to od hrvatske mladosti. Nema straha za ovaj narod.”

Bulj, drugim riječima, stječe priliku poslužiti se retorikom Josipa Broza – jer skoro doslovno preuzima čuvenu Titovu izjavu da se “narod koji ima ovakvu omladinu ne treba plašiti za svoju budućnost” – i staviti je u funkciju žigosanja titoističkih vampira. Svjestan da je u toku društvena igra čije blagodati ovdje predstavljamo, Bulj kao odgovoran domoljub koristi šansu da pokaže kako ga nitko ne može zezati u zdrav mozak, tim više što ga ne posjeduje.

Pozicija vlasti:

Dok god odgovarajuća grupacija drži inicijativu, politička vlast ima i slobodu i obavezu zauzimati stajalište konstitutivne nemoći. Promocija fašizma koju vlast svesrdno podupire, potaknuta je od nekoga drugog, a na toga drugog ne možemo svaljivati odgovornost, jer mu dugujemo vječnu zahvalnost. Vlast tek opslužuje želje onih čije se želje ne odbijaju. Puna sinergija ostvaruje se kada se te želje podudaraju sa željama vlasti, ali ih ona, zbog očuvanja imidža, nije sklona eksplicirati.

Što kaže stara kineska poslovica: i vuk sit, i ovce u stroju!

Ideološka podloga:

Još otkad je Franjo Tuđman obznanio kako je NDH bila “izraz težnje hrvatskoga naroda za svojom državom”, vladajuća stranka čvrsto se drži linije profašističkog antifašizma. Od tada, članovi i simpatizeri neće se skanjivati da iskazuju simpatije prema ustaštvu, ali ni trpjeti da ih se smatra simpatizerima ustaštva. Model je najjasnije demonstriran kada se Veliki Utemeljitelj, tražeći redizajn spomen-područja u Jasenovcu, otvoreno pozivao na Franca, a potom dao tužiti novinare koji su ga nazvali frankistom.

Usavršavanjem društvene igre “Grupa traži rupu” proboj nesporazuma u javnu sferu svodi se na najmanju moguću mjeru. Prije samo tri decenije Tuđman se u kriznim trenucima morao oslanjati na pomoć tužilaštva, a Plenkoviću su danas dovoljni rukometaši.

O širim implikacijama da se i ne govori. Opće stanje duha u hrvatskome društvu postaje takvo da Thompson podiže raspoloženje, a Pusić kvari veselje.

Poruka od našeg sponzora:

Jasenovac i Gradiška Stara,

to je kuća Maksovih mesara.

U Čapljini klaonica bila,

puno Srba Neretva nosila.

Oj, Neretvo, teci niza stranu,

nosi Srbe plavome Jadranu.

Ko je reka, jeba li ga ćaća,

da se Crna legija ne vraća.

I tome slično, već prema potrebi.

Tekst je prenet sa portala Novosti.