Ćirilični Partizan

Piše: Sinan Gudžević

Ove jeseni mnogo mislim na Duška Radovića. Viđao sam ga nedjeljom na Partizanovim utakmicama, na daljini od tri četiri reda, ali na stadionu nikad nisam s njime progovorio nijednu riječ. Kasnije sam ga upoznao, dva-tri puta smo se rukovali, sve u svemu najviše dvadesetak rečenica. U Knez Mihailovoj se sila svijeta okretala za njim. On to nije primjećivao. To je bilo drukčije nego kad bi tuda prolazio Šekularac. Svi su željeli da se rukuju sa Šekijem, za Duškom Radovićem su okretanja bila tiha, kao da se pazilo da mu se ne smeta. Bio je jedno od najvoljenijih lica u Beogradu, a njegov glas Beograde, dobro jutro barem na jedan dan je preobražavao ljude u bolje ljude. Bio je čarobnjak riječi, nije popovao ni podučavao, a svojom melanholijom je liječio ljude od melanholije. Govorio je prirodno, više sporo no brzo, a govor mu je išao lako. On je ispunjavao onaj strogi zahtjev da ono što se kaže ne smije pokazivati tragove napora kojim se smišljalo. On je u rano jutro dolazio u radio stanicu na vrhu zgrade Beograđanke, i odande kazivao svoje poruke, koje su književni baštovani zvali aforizmima. Na primjer, ovaj: Kakva li će nam biti struja koja se pravi od ovakve Save i ovakvog Dunava? Sijalice će nam smrdeti kao gas lampe.

Ili ovaj: Neki profesori univerziteta već godinama na časovima čitaju svoja skripta i još ih nisu naučili. Kad bi polagali predmet koji predaju, ne verujemo da bi ga položili.

Duško Radović je bio rijedak javni govornik koji je Partizanu izjavljivao ljubav preko radija, u rano jutro. Kad bi on u oblačno jutro nazvao Beogradu dobro jutro i onda kazao Mi molimo igrače Partizana da u nedelju pobede, ako mogu. Ako ne mogu sada, onda drugi put, kad budu mogli – sa nebeske klupe za rezerve bi u kočijama na svod ušlo rezervno Sunce i odmah zablistalo kao Sunce prvotimac. Onda bi prošla koja sedmica pa bi se sa radija na polici iza leđa neke radnice u pekari, javio ovako: Ko je partizanovac, ne treba mu još mnogo da bi bio srećan. Svakom ko je čekao na đevrek ili burek oteo bi se smiješak, a svako bi vidio i smiješak na licu pekarke. Radovićeve su se izreke masovno učile napamet, citirale i prepričavale, ali su se i dorađivale, pa se ponekad širile u tim dorađenim verzijama, i tako postajale čudan indikator ukusa dorađivača.

Nezaboravne i jedinstvene su njegove poruke Beograđanima o derbiju. Recimo ova: Sinoć su radni ljudi Beograda izdvojili za dve fudbalske utakmice oko sedam stotina miliona starih dinara. Dogodilo se, kao što se događa, da su oni koji su platili manje – dobili više. Partizan je pobedio a Zvezda izgubila. Zvezda će svoju atomsku navalu moći da koristi samo u mirnodopske svrhe. U Radovićevoj ljubavi prema Partizanu nema razmetanja, ima strepnje i priznavanja strepnje: Partizan je juče jedva pobedio, Zvezda je jedva izgubila. Dobro je bilo ali je malo falilo da ne bude tako kako je bilo. Jedinstven je način na koji je on gorio o sudijskim nepravdama u derbiju: Juče je na stadionu Crvene zvezde održan zbor radnih ljudi Beograda i šire okoline. Zvezdin gol je prihvaćen a Partizanov penal odbijen. Ali je bilo i ekumenske kritike: Sutra igraju Partizan i Crvena zvezda. Još se ne zna šta će igrati. Mi ih samo molimo da ne igraju fudbal, jer to ne znaju.

Neko veliko znanje u igranju fudbala ne pokazuju ni današnji Zvezda i Partizan. Zvezda će, kao prvak Srbije, ove jeseni ipak igrati u UEFA Ligi, a neće u Ligi šampiona. A Partizan neće igrati ni u jednom evropskom takmičenju. Ispao je u trećem pretkolu Lige UEFA, od belgijske ekipe Charleroi, ispao je u gradu Charleroi, što znači Kralj Šarl. Novinari TV stanice Arenasport kažu kako je Partizan ispao od Šarlroe. Kralj Šarl je bio špansko-habsburškog porijekla, zvao se Carlos ili Karl, zakraljio se u petoj godini života, a umro u 39. Partizan je, u tri utakmice kvalifikacija, pokazao da je ove jeseni u Evropi ne samo slabiji nego i gluplji klub od Zvezde. U sve tri evropske utakmice nastupio je u dresovima na kojima su imena igrača napisana ćirilicom! Zvezda je igrajući svoje kvalifikacione utakmice imala na dresovima imena igrača napisana latinicom. Kiparska ekipa Omonia na utakmici protiv Zvezde imala je latinična imena igrača na majicama. Latinična Omonia je izbacila latiničnu Zvezdu. Zvezda je ćirilizaciju dresova u utakmicama u Srbiji uvela četiri godine prije Partizana. U derbiju je barem četiri godine igrala i latinica protiv ćirilice. Latinicu je sa leđa Partizanovih igrača maknula današnja uprava s predsjednikom kluba koji nije ni išao na Partizanove utakmice u vrijeme kad je Duško Radović rekao: Zvezda je još jednom pobedila Partizan. Mi mislimo da nije važno ko je pobedio. Važnije je – ko je bolji. A to je stvar ukusa. To se ne dokazuje rezultatima.

Pravilnik UEFA o igračkoj opremi, u članu 11, kaže kako igrači mogu imati imena ili prezimena na leđima svojih igračkih košulja. Ako se pak igrački dresovi priređuju sa imenima, onda ova moraju stajati iznad broja na leđima. A ako ta imena tu stoje, onda ona moraju biti napisana latinicom. Tako su i napisana, i kod Rusa i kod Bugara, i kod Grka, i kod Izraelaca, ali na leđima igrača fudbalskog kluba Partizan, dijela Jugoslovenskog sportskog društva, nisu, no su ćirilična. Iako se utakmica igra u takmičenju gdje je latinica propisana kao pismo. Za to vrijeme košarkaši i u domaćem i u evropskim utakmicama imaju latinična imena i arapske brojeve na leđima.

Partizanovo rukovodstvo, u kojem se razulareno šepuri jedan docent prava, igra kvarnu igru. Uporište za nju mu je u odredbi UEFA da igrači u utakmicama pretkola ne moraju imati imena na dresovima. Ali se odgovornik napravio lud, jer iz odredbe slijedi da ako napišeš ime, ono mora biti napisano latinicom. Poslati igrače u Belgiju sa ćiriličnim imenima nije samo bahato, nego je glupo. Utakmica je igrana bez gledalaca, a prenošena je na televiziji, te je zamislivo čuđenje belgijskih gledalaca nad imenima igrača kluba koji je u glavnom gradu Belgije, šezdesetak kilometara od Charleroi, prije 54 godine igrao najveću utakmicu u svom postojanju. U grbu FK Partizan ime kluba je napisano i ćirilicom i latinicom. Na stadionu preko istočne tribine stoji latinični natpis PARTIZAN. To je dala da se napiše jedna ranija uprava, vjerovatno će ova sadašnja to izbrisati. Može joj se, dok joj se mogne. Njoj je očito preče da iz Belgije ćirilicom šalje koznakakvu poruku u Srbiju, dok u samoj ligi u Srbiji pola klubova ima na leđima dresova igračka imena na latinici.

Sve je to bućkuriš i nered. Treba žaliti Partizan što ima ovakvo rukovodstvo. Žao mi je što nije živ Duško Radović, bilo bi obogaćenje čuti njegovo izdvojeno mišljenje povodom Partizanove upotrebe ćirilice u Belgiji. Nekako mi žao i lijepog pisma ćirilice što ga današnje rukovodstvo kluba koristi za podlačko ulagivanje alfabetskim nacionalistima. Duško Radović je, ni kriv ni dužan, ranih pedesetih godina morao braniti latinično pismo. Neki funkcioner mu je, kad je vidio latinični naslov u Pionirskim novinama kojima je Radović bio urednik, tražio da se uništi cio tiraž, jer su, po njemu ta slova bila njemačka! Duško Radović je grčevito branio latinična slova od optužbe da su njemačka, jedva je spasio tiraž lista od uništenja. To je za cijenu imalo priznanje nekog člana redakcije da je taj naslov propust, i da se više neće ponoviti.

Svim tim neredom se vrijeđaju principi na kojima je Partizan osnovan i vrijeđa se ono gospodstvo koje je Duško Radović izrazio: Vi ste, druže, kao Partizan. Više pružate u gostima.

Članak je prenet sa portala Novosti.