„ZACIJELI ME“: Kako se Danijela Štajnfeld filmom izliječila od silovanja

Piše: Zdenko Duka, Lupiga

Za nagradu „Veliki pečat“ natječe se 18 filmova u međunarodnoj konkurenciji, među kojima su i neki pobjednici prestižnih svjetskih filmskih festivala, dok se 20 dokumentaraca nalazi u regionalnoj konkurenciji. Nagrada „Mali pečat“ dodijelit će se najboljem filmu autora do 35 godina starosti. Ukupno se prikazuju 84 filma u čak 12 različitih programa.

Veliki interes u regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa pobudio je hrabar, vrlo upečatljiv film „Zacijeli me“ nagrađivane srbijanske glumice i filmašice Danijele Štajnfeld. Proslavila se ulogom u filmu „Ivkova slava“ 2005. godine kada je „lansirana“ u filmsku orbitu. Po njezinom svjedočenju u svibnju 2012. godine silovao ju je vrlo moćni čovjek srbijanske kulture. Od tada ona živi u Americi i dokumentarac „Zacijeli me“ snimljen je tamo.

Štajnfeld je razgovarala s desetak žrtava silovanja i pedofilije u SAD-u, ne samo sa ženama nego i ponekim muškarcem, silovanim i ponižavanim od muškaraca. No, središnja tema filma je ono što se dogodilo njoj u Srbiji, zbog čega je, kako kaže, i pobjegla u SAD te snimila ovaj film, kako bi se oslobodila višegodišnje traume.

U seksualnom skandalu koji je prije nekoliko mjeseci izbio u Srbiji, a vezan je prije svega uz uhićenje vlasnika glumačke škole Mike Aleksića zbog napastovanja polaznica škole, i Danijela Štajnfeld obznanila je da ju je silovao Branislav Lečić, istaknuti glumac, političar i bivši ministar kulture i medija u Srbiji (2001. – 2004.). Silovanje nije prijavila odmah nego u jeku afere koja je izbila s Aleksićem. Višem javnom tužiteljstvu u Beogradu dostavila je i medicinsku dokumentaciju koja dokazuje da se godinama u Americi liječila od posttraumatskog stresnog poremećaja, isto tako i originalnu snimku telefonskog razgovora s Lečićem koju je snimila nekoliko godina nakon incidenta. Snimka dijela razgovora emitirana je u filmu „Zacijeli me“. U filmu, Danijela Štajnfeld nije (još) otkrila ime napasnika, a na snimci je glas sugovornika izmoduliran.

„To je za čast a ne za osećanje ugroženosti. To zaista mislim. Ispada da sam ja neko ko svoj kurac meće u nekog kog ne poštuje. Da ga potcenjujem, da ga ponižavam. Naprotiv, u nekoga ko je zaslužio da ja tog poželim. Znaš li uopšte ko sam ja?“, govori Danijelin sugovornik.

„Hoću da poštuješ moje ‘ne’“, uzvraća Danijela.

„Ne funkcioniše to sve baš tako. Ako ti kažem ‘da’, onda ‘da’. Ako ti kažem ‘ne’, onda ‘ne’. Život je bre jedna nepredviđenost. Jedna igra iz koje se može pojaviti nešto iracionalno. Ako si stvarno isfrustrirana sa mnom, zašto si mi se javila“, govori sugovornik, alijas Lečić.

Branislav Lečić po izbijanju afere ustvrdio je medijima, a to je kazao i u istrazi, da je odnos bio dobrovoljan. Uostalom o tome je Lupiga već detaljno pisala.

Autorica snima videa u kojima opisuje svoje stanje. U razgovoru s jednom žrtvom u Americi, Danijela kaže kako nakon dvije godine napasniku ne bi mogla oprostiti, ali poslije četiri već može. „Oprost nije zbog njega, nego zbog mene, da mogu biti slobodna“. Najbolje izlječenje je govoriti … Na kraju filma: „Oslobođena sam, sretna sam što sam slobodna“.

„Zacijeli me“ se može gledati u subotu u 15 sati u zagrebačkom MM centru.

„Nije to bila ljubav“ film je izraelske redateljice Maye Sarfaty, u programu Kontroverzni Dox, koji prikazuje ljubavnu vezu iz logora smrti Auschwitza između visokog oficira SS-a Franza Wunscha i mlade slovačke Židovke Helene Ciron. Redateljica odlično koristi složenu tehniku fotomontaže za ilustraciju dramatičnih događaja u priči. Wunsch se, naime, zaljubio u Helenu i pomagao joj da lakše preživi užase logora. Je li i ona njega voljela? Koristio joj je. „Izvući ću te odavde, bit ćemo zajedno makar jedan dan“, govorio je Wunsch Heleni.

Oni makar nešto stariji sjetit će se kontroverznog, ali odličnog igranog filma talijanske redateljice Liliane Cavani „Noćni portir“ iz 1974. godine s maestralnim Dirkom Bogardeom i Charlotte Rampling. Bogarde glumi noćnog portira u jednom bečkom hotelu 1957. godine, a Rampling gošću tog hotela. Kad se slučajno sretnu u hotelu, likovi obnavljaju sadomazohističku seksualnu vezu iz koncentracijskog logora u kojem je lik kojeg glumi Bogarde bio SS-oficir, a lik kojeg glumi Rampling logorašica. Seansa završava zajedničkom smrću. Film je izazvao skandal, ali su ga branili i obranili brojni intelektualci i umjetnici.

Iako je tema jako slična, „Nije to bila ljubav“ nema sadomazohističkih, pa čak niti seksualnih konotacija. Je li tu bilo seksa uopće, to ne znamo, možemo samo naslućivati da jest. Ovo je izniman dokumentarac u kojem dokumentarnu filmsku priču pričaju Helena, njezini sin i kćerka, sestra Rozika i nekoliko logorašica s kojima je bila u Auschwitzu. Svjedoče o strahotama i ubijanju plinom u logoru, uostalom tamo je ubijena i Helenina najstarija sestra i troje djece, brat te dvoje Rozikine djece.

A u Beču je snimljen Franz Wunsch te njegova kćerka Dagmar. Wunsch kaže da je židovska logorašica Helena bila ljubav njegovog života. Kćerka Dagmar govori u kameru da Franz nosi u amanetu oko vrata Heleninu fotografiju, a ne fotografiju supruge, Dagmarine majke. Nakon što je Crvena armija u siječnju 1945. oslobodila Auschwitz, Helena i Franz se rastaju, ali joj on odmah po završetku rata putem Crvenog križa šalje nekoliko pisama. Ona sa sestrom Rozikom dolazi do Izraela i tu ostaju živjeti. Odgovora na Franzova pisma nije bilo. Za to su se pobrinuli agenti izraelske tajne službe.

Jedan preživjeli svjedok primjećuje “volio ju je do ludila”, a Helena tvrdi da je zahvaljujući Franzu uspjela spasiti mnoge ljude. Ali, glavna potka za filmsku priču je (zakašnjelo) suđenje Franzu Wunschu u Beču 1972. godine. Jednom u logoru on je bio upitao Helenu: „Ako izgubimo rat, hoćeš li mi pomoći, kao što sam ja pomogao tebi“. E, tada je došao trenutak da Helena njemu pomogne. Je li mu pomogla?

Prije tog suđenja Wunschova supruga pisala je Heleni u Izrael da svjedoči njemu u korist, jer je on, iz ljubavnih pobuda, nju spašavao od najgorih strahota u Auschwitzu. Grupa od desetak u logoru zatočenih Židova pozvana je u Beč radi svjedočenja na suđenju Wunschu. Premda su je i tada izraelski obavještajci strogo upozoravali da ne ide u Beč, Helena je svjedočila, po vlastitoj ocjeni, ali i po Wunschovoj ocjeni – iskreno i korektno. Ukupni dojam različitih svjedočenja na procesu u Beču ali i atmosfera u Austriji bili su takvi da je SS-oficir Wunsch oslobođen.

U Izraelu je film nagrađen kao najbolji u 2020. godini, a još uvijek ga možete pogledati u subotu u 14 sati u SC-u.

U francuskom dokumentarcu „Džungla“ redateljica Louise Mootz snima isječke iz života nekolicine žena, svojih nekonvencionalnih 23-godišnjih prijateljica iz sjeveroistočnog dijela Pariza. Slobodne su, neobuzdane, energične, glasne i drukčije, krše klišeje i konvencionalne društvene norme. Otvoreno propitkuju svoj identitet, otvoreno pričaju o seksu i promjenama partnera, biseksualnosti, spolno prenosivim bolestima. Ništa u životu nije zadano, one slijede svoj instinkt i svoje želje. Životna parola je „sloboda, jednakost, sestrinstvo“.

Film obiluje scenama noćnog života Pariza. Nagrađen je glavnom nagradom na festivalu dokumentaraca Vision du Reel u Nyonu, u Švicarskoj. „Džungla“ se prikazuje danas, 16. lipnja, u 22 sata u SC-u.

Daniel Lombroso snimio je u SAD-u „Bijeli šum“, film o krajnjoj desnici, prateći troje desničarskih aktivista. Prvi među njima je Richard Spencer, bijeli suprematist, gorljivi sljedbenik Donalda Trumpa. Kada je Spencer okupio pristalice tjedan dana nakon Trumpove pobjede 2016. godine, uz euforiju i viku, slavili su i s nacističkim pozdravom – podignutom desnicom. Bio je jedan od glavnih organizatora velikog krajnje desničarskog okupljanja u Charlottesvilleu u Virginiji 2017. godine koje je obilovalo nasiljem prema neistomišljenicima.

Film prati i antifeministkinju i zvijezdu YouTubea 22-godišnju Kanađanku Lauren Southern koja se izrazito protivi imigrantima. Bila je na brodu u Mediteranu koji je aktivno sprječavao uplovljavanje imigranata u luke. Njeguje i veze s ruskim ekstremnim desničarima. Treća zvijezda je Mike Cernovich, teoretičar zavjera i bloger o seksu. Film ne impresionira, nismo puno novog saznali o snazi i namjerama ekstremne desnice.

„Bijeli šum“ možete gledati u subotu, 19. lipnja, u 22 sata u SC-u.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.