UZ RASPAD PRLJAVOG KAZALIŠTA: Boris Dežulović – Prljavo Tjentište

Piše: Boris Dežulović, Lupiga (Tekst je objavljen 2008. godine, a uz poruku “sretan raspad Prljavog kazališta svima koji slave”, iz mrtvih ga je izvukao Boris Dežulović na svojoj Facebook stranici)

“Moj otac je bio u ratu” prva je pjesma koju su napisali, svirali su je na svom prvom nastupu, onom povijesnom Poletovom koncertu prije točno trideset godina, a godinu kasnije objavili i kao singl. Bili su mladi, ružni i gnjevni, pa kad je uskoro izašao njihov prvi album, s omota se kočila programatska ilustracija Mirka Ilića – legendarni isplaženi jezik Rolling Stonesa, opće mjesto popularne kulture, izrezan poput Gavrilovićeve zimske kobasice i uhvaćen punkerskom šigurecom.

Taj jezik, jezik Prljavog kazališta, bio je službeni jezik naraštaja kojemu su već tada – podsjećam, prije trideset godina – Stonesi bili etablirani mainstream, podjednako malograđanski kao i plava kravata Hourinog tate, onog što je bio u ratu, kao i svaki tata iz rata koji se nama iz 1979. već bio popeo na kurac.

I teško da ima tužnije i točnije slike Hrvatske – one koju je za svoju djecu sagradila publika s Poletovog koncerta 1979. godine – od plakata koji je ovih dana najavio Prljavo kazalište na splitskoj Rivi, na Dan domovinske zahvalnosti: isti onaj isjeckani Jaggerov jezik uhvaćen šigurecom, arheološki artefakt s kraja Titove ere, danas najavljuje koncert otromboljenog, ocvalog domobrana Jasenka Houre za državni praznik, na dan kad je pukla ustanička puška, pod zastavama i parolama od stiropora, onako kako su nam u vrijeme njihovog prvog albuma na Dan borca palamudili kojekakvi sijedi partizanski mufljuzi.

Rolling Stonesi su u međuvremenu, hvala na pitanju, prešli četrdeset pet i traju dulje od komunističke Jugoslavije, a Jajo Houra je za to vrijeme postao junak vlastite pjesme: eno ga na naslovnici Glorije pred božićnom jelkom, ozbiljan i zamišljen kao na Titovom grobu, pa pod škrlakom Kiće Slabinca ukrašenim vrpcom trobojkom zajedno s tamburašima pjeva “Evo sve za Hrvatsku” i “pušta suzu neku iskrenu”, jer on je bio u ratu i danas nosi plavu kravatu. Za to se valjda i borio.

Jasenko Jajo Houra je, jasno, prizemni folirant, kao što je to bio i onda. On će i danas, na Dan borca, ustanka, domovinske zahvalnosti, čega li već, zapjevati “Moj je otac bio u ratu”, “Lupi petama”, šta god, svejedno. Jer njemu, iskrenom i uvjerljivom poput plastičnog mudraca pod božićnom jelkom, poslijeratna je Hrvatska problem točno koliko mu je to bila i poslijeratna Jugoslavija, kad je pjevao o svom tati: “Vjerujem mu, bilo je teško/ boriti se za tako nešto/ sada mu je sigurno bolje /jer vidi kako stvari stoje.” Danas pjeva isto, samo stariji i pametniji, na tatu, pa razočaran Hrvatskom za koju se borio, pod sponzorskim logotipom neke pivovare patetično cmizdri – “O Bože, čuvaj ti naše golubove i sirotinju/ jer bogati se ionako za sebe pobrinu.”

Tragična je figura taj Houra: on bi htio biti Marko Perković Thompson, kao što je nekoć htio biti Pankrt, ali se boji, jer se tamo puca. I on bi htio, sav u crnom, sa bine viknuti “Za dom!”, ali ljutit će se tata i, što je još gore, sponzori. Htio bi istovremeno biti i Edo Maajka, ali ljutit će se župnik. Pa tako, kako sam kaže u onoj imbecilnoj pjesmi, “u sredini sjedi sam, sjeban mali domobran”, izabravši biti glasnogovornikom te sjebane, male Hrvatske, onakve kakvom je on zamišlja.

Angažirani trubadur iz Dubrave pjeva onda britku i samoubilački hrabru kritiku takve Hrvatske – “Starci čekaju red pred kontejnerima gladni/ guraju se u pučkim kuhinjama” – a njegovi suborci iz Poletove domobranske pukovnije dolje u publici drhte hoće li zloglasni Sanaderovi žandari doći po njihovog heroja prije nego zapjeva i razorni, subverzivni refren “Moj dom je Hrvatska/ ja dižem zastavu do neba”.

Jedino tu, u virtualnoj Hrvatskoj-za-koju-se-nismo-borili, Houra u stvari i funkcionira – među svojima iz klase 1979, veteranima Zvečke i Kavkaza što su nam prodali mit o generaciji koja je u rat otišla s U2 i Springsteenom na usnama. Eno ih danas na Rivi, eno ih na Trgu, u Lisinskom, na Dan borca, oni su bili u ratu, nosili su pravu granatu, pa se sad zagrljeni, kao podnapiti prvoborci za šankom hotela “Tjentište” 1979. godine, pitaju jesu li se oni za ovo borili.

Na tom mjestu, jadnom rugalicom Rolling Stonesima na plakatu za Dan domovinske zahvalnosti, dovršen je krug promjera trideset godina. Sve je, naravno, bila laž, Jugoslavija je bila laž, Hrvatska je bila laž, rat je bio laž, Dan domovinske zahvalnosti je laž, gnjevni punker Jajo Houra lažan je kao i njegov otac Jasenko, tamburaš Kulturno umjetničkog društva Prljavo kazalište, sve je odvratna, bijedna, plitka blatnjava laž.

Sretan vam Dan borca, drugovi domobrani, lupite petama, dižite zastave do neba, vaš dom je Hrvatska, za to ste se borili, bolje niste ni zaslužili.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.