REPORTAŽA – U RALJAMA BIROKRACIJE: Život u kontejneru

Piše: Ivor Fuka, Lupiga

Svaki naš odlazak na Baniju bio je obilježen suzama, ali ovakve suze vidimo prvi put. To su suze radosnice, a citirane riječi uplakane žene njen su odgovor na naše pitanje kako se osjeća sada kada će nakon osam mjeseci života po kontejnerima napokon dobiti novu kuću. Na Baniju smo, naime, ovaj put stigli u posjet nekoliko obitelji kojima je Zaklada Solidarna uz pomoć svojih donatora osigurala nove kuće. U ovaj projekt, koji je samo jedan od njih nekoliko što ih provodi Solidarna, uključeno je jedanaest obitelji, a vrijednost radova je oko 4,5 milijuna kuna, dakle, u prosjeku oko 55.000 eura po kući. Ukoliko bude sve po planu, do Nove godine bi neki od njih već mogli imati svoj vlastiti krov nad glavom.

„Hvala vam, hvala, ne znam šta reći. Šta bismo mi bez vas“, riječi su kojima ove dobre vijesti dočekuje Zlata Borojević iz Knezovljana. Samo pola sata ranije telefonom ih je o mogućnosti da dobiju novu kuću obavijestila mala ekipa iz Solidarne s kojom smo se uputili na teren. Zbunjeni ljudi na telefon su odgovorili da su, naravno, zainteresirani pa smo odmah krenuli prema njima.

Putujući prema Knezovljanima komentiramo da će ih zasigurno zanimati kako izgleda nova kuća, da će odmah htjeti vidjeti nacrte i neke makete. Međutim, ništa od toga. Borojevići nas s nestrpljenjem dočekuju na ogradi, ali ih uopće ne zanima kako će izgledati njihov novi dom.

„Samo da je dom. Nema tu nekog izbora, jer, kako ono narod kaže, bolje vrabac u ruci nego golub na grani“, kaže nam „glava“ kuće, Čedomir Borojević, kada ga pitamo kako to da ni ne traži da mu pokažu slike objekta koji će mu osvanuti u dvorištu. Kasnije ćemo, i kod drugih obitelji, vidjeti da za suvišna pitanja uopće nema mjesta. Ključno pitanje je samo jedno – kad počinje gradnja.

Njihove stare kuće više nema. Podlegla je potresu. Na njenom mjestu sada stoje parkirani kombajn i traktor. Kao da je nikada ni nije ni bilo. Još prije nekoliko dana uklonjen je i zadnji ostatak ruševine. Ostao je samo jedan bočni zid koji pridržava štalu da se ne uruši.

„A kakva je to samo kuća bila. Mogla je još 50 godina da nije bilo tog zla“, sa vidnom sjetom će Zlata, pokazujući nam fotografije njihovog doma snimljene krajem devedesetih. To je, kaže, ono što je ostalo od nje – uspomene.

Kako bi ispunili sve propisane uvjete za donaciju, bitno je da su Borojevići i formalno vlasnici nekretnine, da je kuća legalizirana i ucrtana u katastar te da je nakon potresa dobila crvenu naljepnicu.

„Sve imamo“, odvraća Čedomir, iako su iz Solidarne već ranije provjerili te informacije. Ono što im Ivan Blažević, glavni tajnik Solidarne, sada ne govori je da su, uz navedene kriterije, birane obitelji s više članova i više djece, a da prednost imaju one obitelji u kojima ima osoba s invaliditetom, teško bolesnih osoba ili su u nezavidnoj materijalnoj situaciji.

Nova kuća Borojevića bit će drvena, ali se to na njoj neće ni vidjeti, ni izvana, ni iznutra, objašnjava im Blažević dok napokon, nakon sat vremena razgovora, skupa na laptopu gledaju nacrte zdanja koje će imati oko devedeset četvornih metara.

„I bolje, drvo je čvrsto, pokazalo se otpornim na potres“, spremno komentira Čedomir, a kad potom čuje da prema projektu kuće ona bez problema može izdržati potres snage 7,5 stupnjeva po Richteru, a s ojačanjem koje će se u njih ugraditi čak i 9 stupnjeva, zadovoljno klima glavom. Iako je već na prvi pogled jasno da se radi o stamenom Banijcu i njemu samo što suza ne izmigolji iz oka. Ne bi li je prikrio, zove nas da probamo rakiju i slavnu banijsku kobasicu.

Kao i svi drugi na Baniji tako se i Borojevići živo sjećaju trenutka kada im je potres živote okrenuo naopačke. Tjedan dana je ova osmeročlana obitelj s troje male djece, Čedomirovih unuka, od kojih je najmanje na dan potresa imalo samo 23 dana, živjela u automobilima, sve dok nije došla prva kamp kućica, a onda su dobili i kontejner. Postavljamo glupo pitanje – kako je živjeti u kontejneru.

„Zajebano, da vam pravo kažem“, kao iz topa će domaćini. Ljeti nepodnošljivo vruće, zimi nepodnošljivo hladno. Ljeti gledaju da borave u dvorištu što je duže moguće, jer u kampici i kontejneru se za vrućih dana nije moglo biti.

„Ipak, to nam je bilo kao hotel A kategorije nakon tih tjedan dana što smo bili u autima. Ali tako je moralo biti, mi nismo mogli napustiti naše imanje, zbog blaga“, prisjeća se Čedomir. Pod „blagom“ misli na krave, ovce i svinje. Perad da i ne spominjemo. Njihova egzistencija uvelike ovisi upravo o tom „blagu“ jer drugog izvora prihoda u napuštenoj i zapuštenoj Baniji odavno gotovo da ni nema. Stoga i jesu toliko sretni da su iz Solidarne došli do njih, jer da ovise o državi tko zna kada bi došli na red.

„Iz države kažu da su obnovili 200-300 kuća. Pa gdje su te kuće? Ja znam sva ova sela ovdje, obnovljenih kuća nigdje nema. Samo oni kojima su privatno ljudi obnavljali, ništa od države“, ogorčen je Čedomir, pa iskreno priznaje – „Vjerujte, mi bismo pristali na bilo šta“.

Uz uvjeravanje kako smo sigurni da je njegova rakija jedna od boljih na cijeloj Baniji, ali da ipak moramo krenuti dalje, odlazimo prema Majskim Poljanama. Tamo nas također već čekaju. Od našeg zadnjeg posjeta dijelom sela prostro se novi asfalt. Građevinskih radova u mjestu ima, ali na prvi pogled čini nam se da tek rijetki grade kuće. Na drugi pogled čini nam se isto to.

Usput odlazimo posjetiti Damira Jurkovića, kod kojeg smo bili nakon potresa, sad će tome već devet mjeseci. Kod njega ništa novo, on, supruga i četvero male djece još uvijek žive u neadekvatnom kontejneru od petnaestak kvadrata, bez WC-a. I oni što više vremena provode vani, na što ukazuju posvuda razbacani dječji bicikli. No, za razliku od prošlog puta, sada nisu u blatu do koljena. Njihova kuća, u koju su nedugo prije potresa utrošili i zadnju kunu ušteđevine, još uvijek nije uvjetna za život. Pomaka, dakle, nema.

Nekoliko stotina metara dalje od Jurkovića u dva spojena kontejnera živi obitelj Bjelajac. I njima je javljeno da će im se graditi kuća. U međuvremenu nam se sa svojom ekipom pridružio i Boris Blažević koji je projektirao model ovih niskoenergetskih kuća prilagođenih za višečlane obitelji. On je svoje znanje i svoj rad donirao, a tri modela ovih kuća poslana su na „odobrenje“ resornog Ministarstva graditeljstva. Jedan model, kuće za četveročlane obitelji, dobio je „zeleno svjetlo“, pazite sad, nakon puna dva mjeseca čekanja. Ostala dva modela još uvijek čekaju rješenje bez kojeg se ne može krenuti u gradnju. Birokracija, stara hrvatska boljka, očito ne zna kako je biti bez krova nad glavom, a odgovorni za toliko čekanje u ovakvoj situaciji kao da nisu posebno impresionirani hitnošću situacije.

„Zahtjev nam je vraćan više puta, primjerice zbog zareza na pogrešnom mjestu, doslovno, ili zbog neke pravopisne greške. U tom vremenu smo mogli ljudima izgraditi barem dvije kuće, još jednu do pola i jednu započeti“, sliježući ramenima otkriva nam Ivan Blažević iz Solidarne.

Stvari su tim gore, što se navodno i sama država interesira za gradnju ovih tipskih objekata. Kako god, idealno vrijeme za gradnju – ljeto – propušteno je ,dakle, zbog birokratskog ambisa koji je treniranjem strogoće osudila nekoliko obitelji na barem dva mjeseca suvišnog života u kontejnerima. K tome će država bez razmišljanja naplatiti i PDV, što je nemala svota. Naime, PDV na četiri ovakve kuće iznosi taman toliko da se s tim iznosom još nekoj obitelji može napraviti ovakav jedan dom.

Onaj drugi Blažević, projektant Boris, uvjerava nas da od početka gradnje do završetka ne treba više od 45 dana. Baš to zanima i Bjelajce. Prije nego što su i pogledali nacrte postavljaju njima trenutno najvažnije pitanje na svijetu.

„Kad otprilike može početi“, zanima najstarijeg člana obitelji, Stevu Bjelajca, ali i sve druge. Iznimno je zadovoljan kad čuje odgovor, pokazuje to njegovo lice. Zabrinuti smiješak, rekli bismo.

Ni njihove kuće više nema. Na njenom mjestu sada je samo rupa nepravilnog oblika i instalacije koje vire iz suhe zemlje.

„Kako da vam kažem, 28. 12. smo imali sve, a već sutra – ništa“, tužno će Stevo dok zajedno gledamo u rupu koja se prostrla pred nama.

Sve što su imali u komfornoj kući od 105 kvadrata, sada su ugurali u ona dva kontejnera od jedva desetak kvadrata.

„Dođite vidjeti“, zove nas Dragana Bjelajac, Stevina snaha, u kontejner. Tamo su brižno, u kutijama, nagurani ostaci njihovih života. Posebno je teško bilo, kaže, kada je njeno dvoje djece pohađalo online školu.

„Profesori stvarno jesu imali razumijevanja, ali svejedno sve to je skupa bilo nemoguće“, govori nam Dragana koja ne može dočekati da započne gradnja njihovog novog doma.

„Samo da nam je izaći odavde“, tiho će uz jedva primjetan uzdah, kao da nam povjerava neku neočekivanu tajnu.

Izlazimo iz kontejnera i svi domaćini uglas počinju govoriti o svojim iskustvima života pod „limom“.

„Psiha radi“, prvi će Boro, Draganin suprug, dok ostali glasno odobravaju njegove riječi. Ovdje se ona narodna poslovica „gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna“ o harmoničnom obiteljskom životu, ipak pokazala sasvim neutemeljenom.

„Svi smo živčani u ovim kontejnerima, puno bolje smo se slagali prije“, uključit će se u raspravu i Mira Bjelajac, Stevina supruga, i izazvati iskren smijeh svojih ukućana.

Svi skupa sada imaju slatku brigu dok s Borisom Blaževićem dogovaraju hoće li njihova terasa biti na južnoj ili na sjevernoj strani kuće. Bez da ga išta i pitaju projektant im detaljno objašnjava kako će izgledati i kako će se graditi njihova buduća kuća koja će se prostirati na gotovo 90 kvadrata. Pala su i prva geodetska mjerenja.

„Šta bismo mi da nema vas“, izgovorit će Stevo isto ono pitanje koje smo čuli ranije i kod Borojevića.

„Čekali državu“, odgovorit će mu sin Boro.

„I to pet godina“, složit će se Stevo.

„Šta pet!?! Deset!“, odmah će ga ispravit sin, „fino ti je Plenković rekao – deset sekundi potresa, deset godina obnove“.

Potres je, sasvim razumljivo, na ovom mjestu riječ koju se nerado izgovara. S kime god smo razgovarali lako je uočljiva trauma koju nova podrhtavanja svakodnevno produbljuju. Dan prije našeg dolaska Baniju su pogodila dva potresa, jedan magnitude 2,7, a drugi 2,9.

„Sve ih osjetimo. Najprije šumi negdje u utrobi zemlje, kao da grmi, a onda počne trešnja. Nije ugodno, nimalo“, reći će nam Dragana prije nego je prekine Stevo.

„Kakvi ugodno. Nama je ovdje osim kuće srušilo i sve gospodarske objekte. Čitav je ostao samo kokošinjac“, govori nam starac, pokazujući prema kokošinjcu naboranim rukama koje otkrivaju da cijeli život naporno radi. Sve životinje osim peradi su morali prodati, jer ih poslije potresa nisu imali gdje držati. I to budzašto.

Pitamo je li istina ono što smo čuli, da su nakupci iz cijele Hrvatske dolazili na Baniju i iskoristili nepogodu kako bi kupili životinje po niskim cijenama. Očekivano, dobivamo potvrdan odgovor.

„Jest! Istina je! Ja sam svoje prodao po više nego duplo manjoj cijeni. Bilo mi je žao, ali nisam imao druge, šta ću s njima“, snuždeno će ova ponosna starina. Odmah potom ispričat će nam kako ih je jedva spasio iz srušene štale.

„Jadne, bile su zatrpane. Poklopilo ih. Neke sam morao s traktorom izvlačiti. Dva sam teleta na rukama iznio iz štale. I sad nijednog više nemam“, teško mu je i prisjećati se toga.

Za razliku od Steve, njihova susjeda i prezimenjakinja, Stana Bjelajac, imala je sreće da su joj štale ostale u koliko-toliko dobrom stanju pa je mogla zadržati svinje koje uzgaja. Ali i životinje su, govori nam, još uvijek traumatizirane.

„Oprase mrtve. I njima je stres. Znalo se događati prije, ali rijetko, a sada je to puno češće. Prepadnu se i one kad je potres“, kaže Stana, 52-godišnjakinja koja zbog vijesti da će možda dobiti novu kuću za našeg boravka nekoliko puta mijenjala raspoloženje, iz gromkog smijeha u plač. Njena kuća još nije uklonjena, a to je, rekosmo, jedan od uvjeta za gradnju nove kuće. Čeka novi pregled statičara i ukoliko oni odluče da je kuća za rušenje, dvojica Blaževića i ekipa krenut će u realizaciju.

„Jeste vi neki rod, nije baš da sličite“, pitaju dvojicu Blaževića.

Onaj Blažević iz Solidarne, Ivan, smije se, pa odmah spremno odgovora: „Nećete vjerovati, meni se brat isto zove Boris Blažević, ali to nije ovaj Boris Blažević. Ovoga ovdje sam upoznao tek nakon što nam je pokucao na vrata s idejom projekta izgradnje kuća. Očito potres kuće odvaja, ali ljude ipak spaja“.

A Solidarna je do sad spojila nebrojeno mnogo ljudi. Kroz njihov rad pala su mnoga doživotna prijateljstva, a ljudi na Baniji u njima su dobili nezamjenjivu podršku. Otkako se dogodio potres ova je zaklada, uz pomoć sve sile dobrih ljudi, osigurala 50 mobilnih kućica i kontejnera, platila sanaciju tridesetak oštećenih kuća promijenivši tako boju njihove naljepnice iz žute u onu zelenu, podobnu za život. Dok je trajala zima, onaj najgori prvi mjesec od potresa, osiguravali su ljudima gorivo za agregate kojima su se grijali, ali i donje rublje te zimske čizme.

Trenutno je Solidarna u procesu podjele dva milijuna kuna financijskih donacija koje će se isplatiti 619 najugroženijih banijskih obitelji. Već ranije podijeljeno je i milijun kuna za društveno korisne projekte za ekonomski i društveni razvoj ovog kraja. Pored ovih 11 kuća, čiji proces gradnje još samo čeka da birokracija zadovolji svoje dokone potrebe, izgradili su dvije kuće, a šest ih se trenutno završava, dok je banijskim poljoprivrednicima više neophodnih štala već podigla. Sve svoje nacrte ustupili su besplatno drugim donatorima, planiraju uskoro i još šest kuća, ali rade i na dodatnom modelu trajnog stambenog zbrinjavanja. S obzirom da je Banija, kako već negdje ranije rekosmo, poprilično napušten kraj, postoji veliki broj kuća u kojima nitko ne živi, a na prodaju su.

„Nađemo kuću koja nije stradala u potresu, a vlasnik ju želi prodati. S druge strane imamo obitelj koja nema krov nad glavom osim kontejnera i želi se preseliti u tu kuću. Mi u tim slučajevima osiguravamo donaciju za kupoprodaju te kuće. Do sada smo tako riješili stambeno pitanje za pet obitelji, a za sad planiramo 15 takvih donacija“, brifira nas Ivan Blažević. Prosječna cijena takvih kuća je oko 20.000 eura i prednost ovog modela je ta da je ovo najbrži način da netko dobije „pošteno“ mjesto za život.

Vratimo se za kraj još malo Stani Bjelajac koja danas živi u drvenoj baraci, zajedno sa suprugom pokojnog sina i njihovo dvoje djece, curicama starim osam i pet godina.

„Po danu se i nekako može izdržati, ima posla, čovjek se zabavi, ali najteže mi pada kada po noći legnem s unukama i one me krenu pitati milijune teških pitanja o situaciji u kojoj smo se našli“, kroz suze će Stana.

Ogorčena je i na sustav, jer je uvjerena da je zakinuta.

„Znam da su iz Bosne uplaćene donacije za mene, ali ništa od toga nije došlo do nas. Sve otišlo nečijim kumovima, prijateljima i rodbini. Ljudi se otimaju za paštete i konzerve, kao da sam ja toga željna. Ali nema veze, ništa meni ne treba dok mogu raditi, dok imam svojih deset prstiju. Ja bih se i u šumi stisnula ispod drveta, nije mi problem, ali mi je zbog unučica, samo da one imaju gdje“, nezaustavljivo će u jednom dahu.

Stanu ostavljamo u nadi da će Novu godinu dočekati u novoj i vrlo pristojnoj kući, jednako kao i deset drugih obitelji. Sada je sve na statičarima. Te sreće neće biti tisuće i tisuće drugih obitelji koje će tko zna koliko još čekati da osjete radost useljenja u svoje nove domove. Neki to neće ni dočekati.

„Najgore mi je gledati ovu starčad, oni nikad neće dočekati svoju kuću. Umrijet će u kontejnerima“, poruka je koju ćemo s Banije umjesto pozdrava ponijeti sa sobom.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.