POVRATAK OLIVERA FRLJIĆA: Briljantno zamišljen, režiran i odigran

Piše: Mladen Bićanić, Lupiga

Roman kao da se potpuno odomaćio na zagrebačkim pozornicama – nakon inscenacija u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu velikih svjetskih uspješnica: „Kafka na žalu“ Haruki Murakamija i „Genijalne prijateljice“ Elene Ferrante, u Zagrebačkom kazalištu mladih na scenu je postavljen kultni roman „Braća Karamazovi“ jednog od najvećih romansijera svjetske književnosti, Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga (1821. – 1881.), njegovo posljednje i po mnogo čemu nezaobilazno i grandiozno djelo.

Ujedno bio je to, nakon devet godina, povratak Olivera Frljića u hrvatski teatar – zadnji put je te 2013. godine, upravo u ZeKaEmu, režirao „Hamleta“ Williama Shakespearea – a sada, zajedno sa dramaturginjom Ninom Gojić, potpisuje dramatizaciju i adaptaciju teksta, dakle romana „Braća Karamazovi“, ali se dotiče, mjestimice, i nekih motiva iz „Bjesova“ kao i „Zločina i kazne“. No, to nije i prvi susret Frljića i Karamazovih. Postavio ih je, naime, nedavno, sredinom rujna prošle godine, u Deutsches Schauspielhaus Hamburg, dramaturgiju potpisuje Sybille Meier, dok je scenograf isti kao u Zagrebu – Igor Pauška – tamo su se „Braća Karamazovi“, kao kazališna predstava, pojavili točno 140 godina nakon objave romana. U zagrebačkoj predstavi ekipu suradnika čine i kostimografkinja Zdravka Ivandija Kirigin, scenski pokret djelo je Dine Ekštajn, svjetlo je oblikovao Marino Frankola, dok je glazbu odabrao sam Frljić.

„Ja u kazalištu više volim šavove, često i više od ‘štofa’ iz kojeg je komad sašiven“, zna reći Oliver Frljić i to se i u ovoj predstavi nedvojbeno može pronaći. Zahvaljujući vrlo dobro „skrojenoj“, veoma uspješnoj dramatizaciji, koja iznad svega poštuje i slijedi „polifoniju punovrijednih glasova“ što književni teoretičar Mihail Bahtin smatra da je glavna osobina poetike Dostojevskoga. Naime, svi junaci ovog romana razlomljeni su unutar sebe, svaki lik na neki način čini svijet za sebe, a ujedno, gledamo ih iz različitih uglova, predstavljaju nam se iz više perspektiva, što je sve itekako izazovno za rad u teatru, oni su već kao lica u romanu izuzetno atraktivni i kazališno provokativni. Ili, kako to objašnjava u programskoj knjižici dramaturginja, uz redatelja također autorica dramatizacije i adaptacije, Nina Gojić: „Kao što Dostojevski ispisuje svijet kontradikcija, sukobljenih perspektiva i pluralističke perspektive na svijet koji onemogućuje bilo kakvu dogmatičnu vizuru, u ovoj kazališnoj verziji ‘Braće Karamazovih’ polifonija postaje glavni princip organizacije materijala i gledateljskih optika, koji je odveden u krajnost odlukom da se i sam čin gledanja predstave razlomi na dvije večeri … Disfunkcionalnim Karamazovima iz prve večeri suprotstavljena je, u romanu donekle idealizirana, obitelj klasno deprivilegiranih Snegirevih“.

Naravno, kod Frljića te idealizacije nema ni u tragovima, siromaštvo i bijeda što prate obitelj štapskapetana Snegireva ne znače da se neće razotkriti i njegov moralni pad, beznađe u kojem živi uostalom kao i Karamazovi.

„Ove dvije večeri odvojene su staleškom klauzulom“ – navodi redatelj u jednom razgovoru uoči premijere – „Tlačenje i marginalizacija jedne društvene klase transponirani su na razinu dramske strukture. Ta klasa je protjerana u drugu predstavu, nije joj dano ni pravo da dijeli isti scenski i narativni prostor sa svojim izrabljivačima. Odnosi iz jedne predstave pojavljuju se u drugom klasnom registru, ali aktantski model gotovo ostaje nepromijenjen – priča o Karamazovima se na razini motiva i strukture zrcali u priči o Snegirevima…“

Kao što je već odavno zamijećeno, „surovi talent Dostojevskoga najveću snagu ispoljava u agonu i čini se da svaki od njegovih velikih romana svoj klimaks dostiže upravo u ovim dijaloškim scenama…“ Ili, kako kaže Berdjajev, djelo Dostojevskog jeste dionizijsko, znači iz stihije i ekstaze na kojima antička tragedija počiva, rađa se i agon Dostojevskoga, i to je „heraklitovski oganj njegovih heroja koji izlazeći iz svoga ja, i time gubeći sebe, mogu, makar na čas, zadobiti cijeli svijet“. „Braća Karamazovi“, često nazivan i „roman-gromada“, riječ je naime o 12 knjiga ispisanih na gotovo 1.000 stranica, u Frljićevoj verziji igra se, dakle, u dvije večeri, ukupno nešto ispod tri i pol sata. Na pozornici je 15 protagonista, glumica i glumaca, svi osim Adriana Pezdirca, u roli Aljoše Karamazova, igraju dva ili tri lika.

Dostojevski portretira, istodobno, svu silu likova, ali i obrazlaže grandiozne ideje, Frljić ga u tome bespogovorno prati, prva večer uronjena je u brutalni, apokaliptički svijet braće Karamazov, njen podnaslov je „sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu“, druga se odvija sred jada obitelji Snegirev, njen je podnaslov „svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“, ironijski štih i u odnosu na djelo i prema drugom velikanu ruske književnosti, Lavu Nikolajeviču Tolstoju (1828. – 1910.) vršnjaku Dostojevskog, niti se ne skriva. Dobro je, također, poznato, da je Dostojevski vrlo pedantno i pozorno pratio što se u društvu oko njega događa, imao je, uz dar romanopisca i tvorca revolucionarnih romanesknih faktura i struktura, i oštro oko novinara, nije mu bilo potrebno da puno izmišlja. Sam je jednom napisao: „Uzmite bilo koju činjenicu iz stvarnog života, čak i činjenicu koja je na prvi pogled sasvim beznačajna, pa ćete, samo ako imate snage i dobro oko, naći u njoj dubinu koje nema ni u Shakespearea“. A dok je pisao „Braću Karamazove“, 1880. godine, reći će o sebi: „Nazivaju me psihologom: nije istina, ja sam samo realist u jednom višem smislu, to jest prikazujem sve dubine ljudske duše“.

A ta nedosegnuta, neistražena i zagonetna dubina ljudske duše kod Dostojevskog kao da nema granica – jednom će reći da su ljudi, većinom, čak i zlikovci, mnogo bezazleniji i prostodušniji nego što se uopće o njima misli, uključujući i nas u to, odmah zatim čovjek može biti i zao i sentimentalan, poput starog Fjodora Karamazova, ljubav je, po mišljenju starca Zosime, tako neprocijenjeno blago da možeš za nju sav svijet kupiti, svoje i tuđe grijehe iskupiti, a laži se treba kloniti. Naravno, misli o slobodi priča su za sebe, ta veličanstvena poema o Velikom inkvizitoru, koja se može igrati i igra se ponekad kao zasebna cjelina, ta zavodljiva i opaka rečenica: „…za čovjeka i ljudsko društvo nije bilo nikad ništa strašnije od slobode…“. Pa mračni misticizam u moralnom pogledu a u građanskom tupi šovinizam, patnje, podlost, pijanstvo, bludničenja, snovi, fantazije, snoviđenja, Crkva, Sotona, Krist i Bog – sve to proizlazi iz neotkrivenih ambisa ljudske duše koju istražuje Dostojevski a Frljić majstorski donosi na scenu. Koju Pauška rješava bez nekih ograničenja prostora, neki dio pozornice u trenu će postati dio samostana, ili krčma, ili crkva, potonju čini golema konstrukcija nalik Tatlinovom tornju, po njemu se veru i silaze glumci – dostatno je protagoniste predstave organizirati oko tog slobodnog, u tamu uvučenog prostora, oni u njega ulaze bilo slobodno ili ih dovuku, vezane konopcem, kao u prizoru kada otac Fjodor Pavlovič Karamazov tjera štrikom vezanu braću, Dmitrija, Ivana i Aljošu, da ga, zavaljenog u bundu na jednom stolu na kotačima, dovezu u centar zbivanja. Može vas podsjetiti i na Becketta, „U očekivanju Godota“, ali i na Brechta, „Majku hrabrost“, polje asocijacija je nepregledno, no na to smo kod Frljića već navikli. Ili, u sjajnom drugom dijelu, kada glumice i glumci sagnuti gmižu kroz mala vrata na podu, sastavljena od naslovne strane same knjige-romana „Braća Karamazovi“ kako bi ušli ili izišli iz radnje predstave, kao da se pitaju tko su oni zapravo, i što tu rade, kao lica i junaci romana, odnosno kao glumice/glumci u predstavi. Pirandello, možda, „Šest lica traže pisca“?

Scena razreda, također iz te druge večeri, jednako je briljantno zamišljena, režirana i odigrana: na školskoj ploči pišu se i brišu razne rečenice poput parola – „obitelj je opijum za narod“, ili „putovanje na rub fikcije“, potom „razumije li komunizam djecu“, to su ujedno i neki bitni segmenti oko kojih se gradi dramski narativ oslonjen na sjajnu pripovjednu, romanesknu strukturu romana.

Glumački, muški dio ansambla nose izvanredni Jerko Marčić, u roli Fjodora Karamazova, beskrupuloznoga oca, nasilnika, lakrdijaša, ali i u ulogama praktično bez riječi, druge večeri, kao i bravurozni Milivoj Beader, on je starac Zosima, isposnik, kaluđer, gotovo svo vrijeme na pozornici igra obnažen, pojavljuje se i kao Vrag i Liječnik. Uz njih su tu Ugo Korani, Dado Ćosić i Adrian Pezdirc, kao Dmitrij, Ivan i Aljoša Karamazov, i četvrti, nepriznati brat Smerdjakov, igra ga Danijel Ljuboja. Linda Begonja nosi Grušenjku i još dva ženska lika, Katarina Bistrović Darvaš je Katerina Ivanovna, uz također još dva lika, u prvoj večeri njih dvije su praktično dva antipoda no u istim, bliještećim crvenim haljinama, uz njih igraju još Hrvojka Begović, Milica Manojlović i Petra Svrtan.

Prva večer, posvećena Karamazovim, uvest će i tipično Frljićev kazališni postupak kojim reagira i provocira aktualnu društvenu, imanentno političku scenu – ovaj put, naravno, ne može zaobići agresiju Rusije na Ukrajinu, pozornicom će defilirati fotografije/maske iza kojih se skrivaju protagonisti, a koje predstavljaju cvijet sovjetske političke i vojne, imperijalne vrhuške, od Staljina, Brežnjeva, Hruščova, Jeljcina, Gorbačova i drugih do, naravno, Putina, kao novog ruskog cara, pa će se čak i čuti fragmenti njegova nedavnoga govora. Dodir sa surovom stvarnošću ovjekovječen je i na plakatu predstave, na kojem je fotografija pravoslavne crkve Sv. Preobraženja u centru Zagreba, stotinjak metara udaljena od zgrade kazališta, ona je prekrivena najlonom i skelama jer ju popravljaju nakon što je stradala u nedavnom potresu, a netko je na dugačkom panou ispod nje napisao velikim slovima: „NE DIRAJTE RUSIJU“.

Glazbu je također odabrao redatelj, čujemo razne songove i hitove, poput Raspučina, ili Đurđevdana, pa i Mame Huanite, no osnovna je okosnica ciganska pjesma „Biće skoro propast sveta, nek propadne nije šteta“, stiže iz filma Aleksandra Saše Petrovića, godina je 1968., svojevrsne adaptacije „Bjesova“ Dostojevskog, zvao se „Biće skoro propast sveta“, slušamo je u predstavama obje večeri. Predstava kao da priziva tu propast svijeta nad kojim već danas visi Damoklov mač uništenja, ona precizno ocrtava hodogram njegove propasti koji kao da je upisan u postanak, povijest i sudbinu ljudi. Podsjetila me na stihove srpske dramske spisateljice i pjesnikinje Milene Marković, dobitnice NIN-ove nagrade za roman godine, za roman-poemu „Deca“. Ti stihovi glase: „toliko se puta zemlja okrenula / toliko je naših u grobove ušlo / a mi i dalje nismo ljudi nego / neka strašna deca“. Kao da se u tim stihovima ukotvila sva tuga, patnja, bunt i bol Dostojevskog u novoj predstavi Olivera Frljića.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.