IN MEMORIAM – KRALJ FERUS MUSTAFOV: Svirao je kao niko prije, i niko poslije njega

Piše: Ahmed Burić, Lupiga

Sve i svašta se tu moglo naći – jugoslovenski vinili, grupa Time, naravno Leb i Sol, znate kako je Makedonci vole “kvalitetno”. Onda pun kufer ”narodnjaka” za koje sam čuo ili nisam, Sarievski naravno, i neki koje ću kasnije, prijateljevanjem s makedonskim umjetnicima (Jovicom Ivanovskim, Tihomirom Jančovskim, Tonijem i Simonidom, Zvezdanom Georgijevskim, Dobrilom Graseskom, Miroslavom Masinom, Janom Kunovskom, Dejanom Dukovskim, Sašom Macanovskim  Trendom …) zavoljeti. Petranka Kostadinova i Kiril Mančevski su, nekako najupečatljiviji glasovi toga svijeta.

Tu je bio i harmonikaš Martin Lubenov, Bugarin, koji ima “kasetu” s njim, Ferusom. Te produkcije često nisu najsretnije: ili fali para, ili ukusa, nekad je oboje, ama, što se tamo veli, tu se čuje neka muzika koje nema drugd(j)e. Na drugome mjestu. Balkan je zapušten svijet, mi nemamo ozbiljnih nosača zvuka svoje baštine jer je naša kultura održavanja – slaba. Međutim, na toj si kaseti mogao čuti sve: ako ti se slušalo. Taj harmonikaš je imao lijevu ruku Jovice Petkovića, a desnu – Ismeta Alajbegovića Šerbe. Ne uvijek jednako dobro snimljen, ali – virtuoz, bez ikakve sumnje. Saksofonist. Klarinetist. Frulaš. Funky jazz pundit.

Priču o njemu, Ferusu, već si bio čuo: znalo se za saksofonista Roma koji je svirao po sarajevskim svadbama, zbog kojeg se “gore” u brdu ostajalo po tri dana. The King. Jer, samo „Crnac“ može imati tu titulu. Mi “Bijeli” – možemo samo do “doktora”. I pravo je tako.

Dvije godine kasnije, na Drugoj godbi, u Ljubljani, vidjećeš ga kao gosta Kočani Orkestra, i prisustvovati Crossroadsu. On i Neat Veliov. Jedan na jedan. Coltrane i … pa, ne baš Miles. Neat je druga vrsta muzičara. Više Dizzie. Ali, sve. Pakao i raj. I sad možeš zaplakati sjećajući se tog koncerta. Kasnije, srešćeš Ferusa u Pragu. Razgovaraćete, jedini put u životu.  Reći će ti da je u Norveškoj, na takmičenju, kad su stavili Griegove note pred njega odsvirao malo uvod, malo “Zajdi, zajdi”, pitao te je znaš li kafanu kod Pucana gdje je svirao, i ko još iz narodnog orkestra RTV Sarajevo ima živ. Još jednom ćeš ga čuti uživo, Vlado Kreslin će te nazvati iz Barcelone, i zajedno ćemo se radovati da u šezdesetim ima ”malo dete“.

Ferus je bio veliko “dete”, Maceo Parker našeg svijeta, koji je rasvjetljavao put. U njegovom sviranju si mogao čuti većinu onih naslaga vremena koje se stapaju u jedan zvuk, sve te valere, kola na koja se igra, balade uz koje se tuguje.

Dugo je trajao Ferusov put. Rođen 20. decembra 1950. godine u Štipu, srcu balkanske muzike, sin velikog Ilmija Jašarova, za kojeg možemo reći da je prvi čovjek koji je uveo saksofon u narodnu muziku, i utro put. Ferus je krenuo sa sedamnaest, sa gitaristom i pjevačem Tomom Črčevim, i više se nije vraćao u muzičku školu. Nakon godinu dana služenja vojske, došao je u Sarajevo, i bio jedna od glavnih pojava ekspanzije narodne muzike. Nakon toga, odlazi u Skopje, a većinu svojih albuma za svjetsko tržište objavio je za izdavače kao što su Globe Style i Tropical.

Što se „domaćih“ ploča tiče, niko nikada neće utvrditi njihov tačan broj, ali album Ferus & Medo, objavljen 1990. godine, a gdje drugo nego u Diskosu iz Aleksandrovca, kao da pokazuje sve. Ta ploča ima sve gore narečene mane. Naša posla. Snimljeno i producirano „levim uhom“, pjevač nepotpisan na omotu, a pjeva Medo Čun (Ferus je snimio i producirao), bend popisan samo imenima Rufat (Rambo), Baki, Safet i Amet (što je, vjerojatno, Ahmed), ali i zrnca genijalnosti i malo remek djelo, „Indijan Oro“, kompozicija Mede Čuna. Od svih muzičara, čini se da je Medo bio Ferusov „Drugi“, ogledalo iz kojeg je najviše mogao dobiti najviše inspiracije. I s njim odsvirati najbolje.

A svirao je (sa) svima. Brena, Cune, Tozovac, Halid … Barcelona Gipsy Klezmer. Za trubača Franka Londona je rekao da je nevjerovatan – “što ja počnem, on završi, i obratno” – a za Luisa, da je “opasan”. Da zna i naše i njihovo. Kasnije, kad su Romi prestali biti važna stvar, jer važne stvari više ne postoje, tu i tamo bih ga ”uhvatio” na televiziji, ali nije bilo Neata ili Mede Čuna da odigraju dupli pas. Ili da sastave kontru. Vežbanela. Zanesenela. Tek je Džambo Agušev mogao u “borbu “ s njim. On, pak, nije mogao u borbu s Čerkezima, jer je bio sam. Svirao je kao niko prije, i niko poslije njega. Rahmet, i pokoj duši velikom umjetniku Ferusu Mustafovu.

Mirno spavaj, velemajstore.

Tekst je prenet sa portala Lupiga