BORIS DEŽULOVIĆ: Kult vječnog djetinjstva

Piše: Boris Dežulović, Lupiga / Dnevnik.si

„Nogomet se mora prilagoditi vremenima u kojima živimo. Gubi se interes, vidite da pada gledanost, smanjuje se zarada od televizijskih prava. Istraživanja pokazuju da mladi od šesnaest do dvadeset četiri godine imaju neke druge interese, njih četrdeset posto ne zanima nogomet. Kažu da su utakmice preduge. Previše je utakmica koje ih ne zanimaju, imaju druge hobije. Nogomet se mora prilagoditi kako bi bio atraktivniji. Ako mladi ne mogu gledati devedeset minuta utakmice, onda ih moramo skratiti.“

Tako je potrebu za reformom nogometa i stvaranjem korporativne lige u intervjuu za El Chiringuito objasnio predsjednik Real Madrida i nesuđene Superlige, boss Florentino Perez.

Ili, na primjer.

„Današnjim klincima koncentracija i pažnja traju jako kratko i teško je očekivati da sjede pred televizorom i gledaju utakmicu devedeset minuta. Zato razmišljamo da uvedemo pretplatu na posljednjih petnaest minuta utakmica, jer to je otprilike vrijeme koliko djeca mogu koncentrirano pratiti nogomet. Gledate li golf, interesantno vam je samo posljednjih šest rupa finalnog dana. Nećete radi toga gledati cijeli vikend. Superliga samo simulira što mladi rade na digitalnim platformama, u natjecanjima u Call of Dutyju ili Fortniteu.“

Tako je pak u intervjuu za La Repubblicu ideju objasnio drugi boss i potpredsjednik Superlige, gazda Juventusa Andrea Agnelli.

Kad se to točno dogodilo, kako su i zašto gospodari našeg svijeta odlučili da ga treba do temelja srušiti i ponovo sagraditi prema potrebama „mladih od šesnaest do dvadeset četiri“, đavo će znati. Tek, današnji je svijet gotovo u potpunosti prilagođen juniorima i standardiziran po njihovoj mjeri.

Pokušajte, recimo, u gradu naći tihu kavanu ili jazz klub. Pokušajte na daljinskom pronaći, štajaznam, Grateful Dead. Pokušajte u kinu pogledati film bez vampira, zombija, godzila i superheroja od lego kockica. Pokušajte uopće naći kino. Pokušajte sebi kupiti majicu i košulju, a da se već na ulazu u trgovinu ne osjetite kao knjigovođa osiguravajuće tvrtke na rave-partyju. Ako ste žena, niti ne pokušavajte.

Pokušajte, samo još ovaj primjer, kupiti patike – o da, i stariji od šesnaest nose patike – i recite onom hipsteru na pultu da tražite nekakve obične crne ili bijele, bez ikakvih aplikacija i dodatne opreme: samo mu gledajte izraz lica.

Sve što prodaje – a prodaje sve – marketinška industrija prodaje klincima „od šesnaest do dvadeset četiri“. I sve je onda entertainment, sve je fun. Ni automobil se više ne prodaje kao pouzdano, sigurno i lijepo dizajnirano prijevozno sredstvo, već kao 4D kino i zabavni park na točkovima. Na reklamama za pivo nema mlađih od dvadeset. Na reklamama za ženske uloške nema djevojaka s više od pet-šest menstruacija. Čak i na reklamama za čudotvorne kapsule protiv erekcijske disfunkcije na rubu kreveta, neuvjerljivo sjeban, sjedi mišićavi klinac od dvadeset dvije. Točno se vidi kako se lica pokrivenog dlanovima smijulji, gleda nas kroz prste i zajebava.

Nije im na kraju bilo dosta, pa su i nogomet, posljednje utočište sredovječnih luzera, odlučili pretvoriti u kretenski četverosatni cirkus atrakcija sa satom igre i tri sata reklama, kiss-camova, hot-dogova, nagradnih igara i plesačica na šipkama, kao što su to napravili s košarkom.

Klinci nemaju živaca pratiti cijelu sezonu, nego tek od play-offa, oni nemaju vremena niti gledati svih devedeset minuta utakmice, nego samo posljednjih petnaest? Pa jebem vam majku – ja se izvinjavam, ali tako ste i nastali – nemamo ni mi živaca i vremena za vas: rado bismo vas, recimo, gledali tek od trideset pete, zaposlene, samostalne i oženjene.

Četrdeset posto mladih gejmera ne zanima nogomet, nego Call of Duty? Imam dosta revolucionarnu ideju: prodajte im jebeni Call of Duty! Sto posto prištavih čovječjih ribica, recimo, ne zanimaju lijekovi za prostatu, što ćemo s tim? Eto izazova za majstore korporativnog marketinga: kako lijekove za prostatu napraviti atraktivnima za mlade od šesnaest do dvadeset i četiri?

Jesu li gospodari naših superliga idioti, kad su cijeli svijet pretvorili u šareni dječji dućan? Čak i marketinški geniji znaju, naime, da te hiljade milijardi koje im očajnički trebaju nemaju klinci, nego njihovi roditelji. Zašto onda bossovi te pare ne uzimaju izravno od roditelja, koji ih zarađuju i koji ih uopće imaju? Zato, jasno, što su roditelji mrvu odgovorniji i oprezniji s novcem, a djeca su, u skladu s društvenim očekivanjima, mali kreteni.

Mi to znamo, jer smo i sami jednom bili mali kreteni. Znaju to, na koncu, i gospodari naših superliga, nisu oni – eto odgovora – idioti. Ne samo da je bolje od klinca izvući hiljadu novaca za call-of-duty derbi Real-Liverpool i još dvije hiljade za merchandise, nego od oca deset novaca za utakmicu Maribor-Domžale i još pet za pivo, već je i neusporedivo lakše.

Cijela nova ekonomija samo je industrija umjetnih potreba i ovisnosti, a na njih je mnogo jednostavnije navući malog kretena, nego njegove roditelje. Najbolja stvar s „mladima od šesnaest do dvadeset četiri“ pri tom čak i nije to što je riječ o samoobnovljivom i nepresušnom resursu: najbolje je to što oni s dvadeset pet, jednom navučeni i uspješno lobotomizirani, odbijaju napustiti kult.

Kad je svijet tako dovršen kao šareni dječji dućan, kult vječnog djetinjstva nije bio proizvod poslovne strategije svjetske industrije dječje zabave, već njena sjajna posljedica. I eto odjednom sredovječnih žena ispeglanih bora na Instagramu, eto sredovječnih muškaraca u Call of Duty, eto roditelja i djece u istom dućanu.

U zabavnom obratu, djeca su ta koja u velikom cirkusu atrakcija očajnički bježe od roditelja i traže svoje mjesto. Zamislite da ste djevojčica od šesnaest: pokušajte naći trgovinu bez „očajnih kućanica“ od četrdeset, pokušajte kupiti bluzu koju vam majka neće u petak navečer ukrasti iz ormara.

Kad su tako prolupali starci zauzeli internetske forume i chat-roomove, djeca su pobjegla na Facebook, kad su starci zauzeli Facebook, djeca su pobjegla na Twitter, kad su starci zauzeli Twitter, djeca su pobjegla na TikTok.

Naša je stoga posljednja tanka nada da će djeci jednom dopizditi i bjegovi od staraca, i očajničko traženje mreže na kojoj male kretene neće slijediti veliki, i četverosatni adrenalinski playstation-derbiji Reala i Liverpoola za njihove očeve, sredovječnu i proćelavu djecu na kauču. Da će jednom možda, ipak, poželjeti jedan derbi bez reklama, spotova, showa s plesačicama i lijekova za prostatu, dva puta četrdeset pet minuta čiste igre, s petnaest minuta pauze za posve besplatnu, dobru staru analognu tučnjavu.

Pa odjednom, na užas svojih roditelja i bossova Superlige – odrasti.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.