ANALIZA STANJA U SVIJETU: Legalnost pobačaja pokazuje gdje žene mogu same upravljati svojim životima

Piše: Sofija Kordić, Lupiga

Kad se ovako osjećaju žene u zemljama gdje je abortus legalan kakvu li tek stigmu osjećaju tamo gdje nije. Sigurni prekid trudnoće je pravo na život žene, njezinu slobodu, privatnost i jednakost. Pravo da ne budeš primoran podvrgnuti se ilegalnom, nesigurnom, okrutnom, nehumanom i ponižavajućem zahvatu. Samostalna odluka o tome kad, koliko i da li uopće imati djecu ženama je omogućila da studiraju, zarađuju i napuštaju brakove i veze u kojim više ne žele biti. Siguran abortus je spas za mnoge žene.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) svake godine izvrši se 42 milijuna abortusa, 22 milijuna u sigurnim, a 20 milijuna u nesigurnim okolnostima. Od posljedica nelegalno obavljenog prekida trudnoće godišnje u svijetu umre oko 70.000 djevojaka i žena, a oko pet milijuna žena ima ozbiljne zdravstvene probleme, mnoge od njih s permanentnim posljedicama. Organizacije za ljudska prava neprestano upozoravaju da su restriktivni zakoni o abortusu nekompatibilni s normama na području ljudskih prava.

Prekid trudnoće na zahtjev žene dozvoljen je samo u 34 posto zemalja na svijetu, a uvjeti pod kojima su legalno omogućeni abortusi razlikuju se od države do države. Prema podacima UN-a do 2019. godine prekid trudnoće je dozvoljen u 98 posto zemalja ako je život žene ugrožen, u 72 posto u slučaju očuvanja fizičkog, a u 69 posto psihičkog zdravlja, u 61 posto zemalja u slučaju silovanja ili incesta i oštećenja fetusa te u 37 posto u slučaju ekonomskih ili socijalnih razloga.

Restrikcije ne rezultiraju manjim brojem abortusa, već tjeraju žene da riskiraju svoje živote i zdravlje u potrazi za nesigurnim i nelegalnim zahvatima. Status pobačaja ne pokazuje samo gdje u svijetu žene i djevojke mogu samostalno odlučiti da li će prekinuti trudnoću ili ne, već i ukazuju na to kolika je mogućnost da će umrijeti zbog nesigurnog abortusa, da li će djevojke završiti svoje obrazovanje i koja su ograničenja žena u sudjelovanju u javnom i političkom životu. Broj restrikcija nam zapravo pokazuju gdje je ženama i djevojkama omogućeno da same upravljaju svojim životima.

Američki pro-life pokreti i mizoginija

Posljednjih godina u nekim američkim država pravo na siguran pobačaj je znatno otežan pod utjecajem anti-choice senatora i konzervativnih pro-life organizacija. U 27 država SAD-a zahtijeva se od žena koje se odluče na pobačaj tzv. period čekanja i konzultacija, koji ovisno o državi varira od 24 do 72 sata. Tokom tog razdoblja ih se informira o navodnoj povezanosti pobačaja i raka dojke, o negativnim psihološkim učincima i fetalnoj boli. Nešto slično, odnosno postupak savjetovanja, hrvatski ministar zdravstva Vili Beroš najavio je jesenas u intervjuu za Lupigu.

Početkom godine objavljeni su rezultati petogodišnjeg istraživanja u akademskom časopisu Social Science & Medicine u koje je uključeno 667 žena iz 21 američke države. Većina žena, 95 posto njih koje su pobacile ne osjećaju žaljenje već olakšanje i uvjerene su da su donijele ispravnu odluku. Prema jednom drugom američkom istraživanju javnog mišljenja pristalice pokreta pro-life nisu oni koji podržavaju život već mizoginiju. Više od polovice ispitanika koji se protive abortusu vjeruje da muškarci donose bolje političke odluke od žena. Većina smatra da na pozicijama moći ne bi trebali biti ravnomjerno zastupljeni muškarci i žene. Žene po njihovom mišljenju, također, ne bi trebale imati slobodan pristup kontracepcijskim sredstvima.

Američki Vrhovni sud dao je prije 47 godina pravo ženama na pobačaj u ključnom procesu poznatom kao slučaj „Roe vs Wade“. U posljednja tri desetljeća u Americi konzervativci čine sve kako bi otežali ženama da samostalno donesu odluku o prekidu trudnoće, a odnedavno imaju novu metodu – dovođenje u pitanje zakonitosti abortusa. Situacija je sve gora otkad su u Vrhovni sud zasjela dvojica sudaca koje je imenovao Donald Trump. Pretprošle godine je malo nedostajalo da se u Alabami pobačaj u potpunosti zabrani. Savezni sudac Myron Thompson je zakon koji su izglasali republikanski senatori proglasio neustavnim.

Više od 30 zemalja svijeta potpisalo je krajem listopada Geneva Consensus Declaration, tzv. dogovor o podršci ženskom zdravlju i jačanju obitelji i ženskih prava, ali bez prava na pobačaj. Na čelu inicijative bio je Donald Trump kojemu nije nimalo smetalo što su među potpisnicama autoritarne države poput Ugande, Saudijske Arabije, Egipta, Sudana i Indonezije. Od europskih država dogovor su potpisale Mađarska, Bjelorusija i Poljska, a sve s ciljem dogovora da na međunarodnoj razini ne ojača podrška pravu na prekid trudnoće.

„Pod predsjednikom Trumpom SAD su obranile dostojanstvo ljudskog života uvijek i svuda. On je to učinio kao nijedan predsjednik u povijesti. Uspostavili smo nezabilježenu obranu nerođenih”, kazao je američki državni tajnik Mike Pompeo nakon potpisivanja deklaracije ženevskog konsenzusa.

Inače, većina potpisnica nalazi se na popisu 20 najgorih zemalja za žene prema indeksu američkog Sveučilišta u Georgetownu.

Konzervativizam Srednje Europe

Desetine tisuća ljudi marširalo je u Bratislavi u rujnu prošle godine zahtijevajući potpunu zabranu pobačaja u Slovačkoj. Koncem listopada ove godine umalo nije prošao prijedlog zakona o restrikcijama prekida trudnoće. Presudio je jedan glas. Prema prijedlogu bi se i dalje dopuštao pobačaj na zahtjev do 12. tjedna trudnoće, ali bi se žene morale izjašnjavati zbog čega žele abortus, a klinike više ne bi smjele oglašavati da obavljaju te zahvate.

U istom tjednu poljski Ustavni sud proglasio je neustavnom odluku koja omogućuje Poljakinjama prekid trudnoće u slušaju fatalnog oštećenja ploda. Ovom odlukom im je abortus faktički onemogućen. Nakon toga je buknuo najveći bunt još od 1989. godine na ulicama Varšave i ostalih poljskih gradova, pa i manjih mjesta. Razbuktala pandemija koronavirusa poslužila je represivnom aparatu da silom guši demonstracije na ulicama i da kazneno goni sudionike.

Istodobno se u zemlji odigrao neviđeni kaos u vrijednosnom pogledu. Započeo je pravi kulturni rat. Debelo je uzdrmana pozicija Katoličke crkve, tradicionalnog aktera u poljskom društvu. Nedavno je prikazan dokumentarac u kojem je cijela Poljska vidjela da je najbliži suradnik proslavljenog pape Ivana Pavla II., njegov osobni tajnik, nekadašnji krakovski nadbiskup i kardinal Stanislav Dziwisz aktivno zataškavao slučajeve pedofilije među klerom. Od preuzimanja vlasti 2015. godine od strane konzervativne stranke PiS (Pravo i pravda) poljski biskupi se otvoreno uključuju u društvene konflikte. Ove je godine Crkva podržala kampanju vladajućih protiv seksualnih manjina i LGBT zajednice, a onda je krenula u obračun sa ženama zbog abortusa. To joj, međutim nije pomoglo, dapače, njezina pozicija vrijednosnog hegemona počela se iz temelja tresti.

Nakon dva tjedna masovnih prosvjeda, poljska desničarska vlada odgodila je primjenu odluke kojom se zabranjuje pobačaj u slučaju malformacije ploda, dok je Europski parlament krajem studenog usvojio rezoluciju kojom poziva Poljsku da odustane od daljnjih restrikcija pobačaja. U rezoluciji se navodi da “svake godine do 200.000 žena prekine trudnoću u Poljskoj i da su prisiljene na ilegalni abortus, uglavnom oslanjajući se na pilule za medicinski pobačaj bez potrebnog stručnog liječničkog nadzora i savjeta”.

Premda je pobačaj u Mađarskoj legalan žene moraju proći kroz određeni postupak koji uključuje savjetovanje, razdoblje čekanja i potvrdu primalje. Mađarska vlada organizirala je kampanju „Za život“ u 2011. godini plakatima koje su napravili sredstvima EU zbog čega je Budimpešta oštro kritizirana iz Bruxellesa jer se kampanja “protivi europskim vrijednostima”.

Jedina članica EU u kojoj je bez izuzetka zabranjen pobačaj je katolička Malta. Zakon o abortusu datira još iz britanskog kolonijalnog doba. Žene su primorane putovati u druge zemlje ili naručuju online abortivne pilule, koje su skupe i nepouzdane te mogu biti opasne po zdravlje. Naručivanje i korištenje pilula, uz to, kazneno je djelo i kažnjivo je s do tri godine zatvora.

Kratka povijest legalizacije pobačaja

U Sovjetskom Savezu Lenjin je legalizirao pobačaj 1920. godine, a Meksiko je prva država koja je 1931. ozakonila prekid trudnoće u slučaju silovanja. Imajući u vidu sadašnju situaciju, podatak da je 1932. godine Poljska bila prva država na Starom kontinentu koja je legalizirala abortus u slučaju silovanja i ugroženosti zdravlja trudnice, zvuči kao rubrika vjerovali ili ne.

Tridesetih godina prošlog stoljeća Švedska, Danska, Poljska, Island, Turska i Meksiko legalizirali su prekid trudnoće u slučajevima ugroženosti života trudnice, silovanja i malformacije fetusa. Nacistička Njemačka je 1935. godine u okviru svojih eugeničkih zakona donijela amandmane kojima je promovirala pobačaje za žene koje imaju nasljedne bolesti.

Staljin je 1936. godine donio restriktivni zakon koji je omogućio legalne abortuse samo u slučaju kad ga preporuča medicinska struka, kako bi se povećao broj stanovnika nakon enormnih gubitaka u Prvom svjetskom i Ruskom građanskom ratu. Iste je godine vlada Katalonije legalizirala abortus do 12. tjedna trudnoće. U Japanu je pobačaj legaliziran 1948. godine, u Jugoslaviji 1952., uz neka ograničenja, 1955. u Sovjetskom Savezu na zahtjev žene, i kasnih pedesetih u Poljskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj. Nicolae Ceausescu je 1966. godine zabranio pobačaj osim u slučaju ugroženosti života trudnice, incesta ili silovanja. Godine 1989., ubrzo nakon svrgavanja Ceausescua, nova vlada legalizirala je pobačaj na zahtjev u prvih četrnaest tjedana trudnoće.

U Velikoj Britaniji je legaliziran aktom iz 1967. godine do 28 tjedna trudnoće, što je kasnije reducirano na 24 tjedna. Kanada se priključila 1969. godine, većina država u Americi 1973. godine, kao i Danska, Austrija godinu poslije, Francuska i Švedska 1975., Novi Zeland 1977., Italija 1978., Nizozemska 1980., a Belgija 1990. godine. Sve ove zemlje razlikuju se prema uvjetima pod kojima je dozvoljen prekid trudnoće. Tako se, na primjer, u Zapadnoj Njemačkoj 1975. godine Vrhovni sud obrušio na zakon koji je legalizirao abortus presudom da je pobačaj u kontradikciji s ljudskim prvima zajamčenim u Ustavu. Godinu kasnije usvojen je zakon koji je omogućio prekid trudnoće do 12. tjedna.

Ohrabrujući je slučaj Irske. Od donošenja ustavnog amandmana 1983. godine koji zabranjuje abortus (devet godina nakon što je tadašnja Jugoslavija postala jedna od tri države na svijetu čiji je ustav sadržao pravo na pobačaj) oko 170.000 Irkinja obavilo je pobačaj u inozemstvu, ponajviše u Velikoj Britaniji. Od 2013. godine, prekid trudnoće u Irskoj bio je dozvoljen samo u slučaju kada je ugrožen život majke. Maksimalna kazna za nelegalni abortus stavljena je na 14 godina zatvora.

U slučaju Mellet v Ireland, 2016. godine, Odbor za ljudska prva UN-a, UN HRC proglasio je da irski zakon o abortusu krši Međunarodnu povelju o građanskim i političkim pravima, jer zabranjuje prekid trudnoće i u slučaju fatalnog oštećenja ploda. Irska je potom u svibnju 2018. legalizirala pobačaj nakon referenduma sa 66 posto glasova za ukidanje restriktivnog osmog amandmana kojim se zabranjuje abortus u gotovo svim okolnostima, uključujući silovanje, incest i fatalne abnormalnosti fetusa. Ovo je bila ogromna pobjeda progresivnih snaga u duboko katoličkoj državi, a rezultat referenduma je premijer Leo Vardkar nazvao glasanjem za sljedeću generaciju.

Zanimljivo je da je 2005. godine UN HRC naložio državi Peru da isplati naknadu K.L. ženi kojoj je uskraćen abortus, a indiciran joj je iz medicinskih razloga. To je bio prvi put da odbor UN-a proglasi neku državu odgovornom zbog nepružanja sigurnog prekida trudnoće i prvi put da je odbor potvrdio pobačaj kao ljudsko pravo. K.L. je kompenzirana 2016. godine.

Promjene u Južnoj i Srednjoj Americi 

U Južnoj Americi abortus je bio potpuno legalan samo u Gvajani od 1995. i Urugvaju od 2012. godine. Dok je u Srenjoj Americi legaliziran u Kubi još od 1965. godine. U Meksiku je na zahtjev žene do 12. tjedna dozvoljen samo u Mexico Cityju od 2007. i u jednoj od najsiromašnijih država, Oaxaca, ali tek od rujna 2019. godine. To se dogodilo samo par dana nakon proglašenja amnestije za žene koje su bile u zatvoru zbog ilegalno obavljenog pobačaja. U ostalim meksičkim državama je zabranjen, izuzev pod određenim okolnostima poput silovanja.

U Kolumbiji je pobačaj bio ilegalan bez izuzetka sve do 2006. godine. Od tada abortus nije zločin u slučajevima ugroženosti života trudnice, fatalnog oštećenja ploda i ako je trudnoća nastala silovanjem ili incestom. Nakon brojnih prosvjeda 2020. izgledalo je da će Ustavni sud donijeti odluku o ukidanju restrikcija, ali presedan koji je mogao uzburkati konzervativnu Južnu Ameriku nije se dogodio. Zanimljivo je da je debata došla pred sud zbog pro-life aktivista koji su zahtijevali da sud ukine i spomenute izuzetke, ali je na koncu sud odlučivao o legaliziranju pobačaja. Glasanjem 6:3 odlučeno je da se zadrži status quo. Aktivisticama za ljudska prava ostaje nada da se javna debata kreće prema naprijed, a ne unazad.

Salvador je 1998. godine ustavnim zakonom u potpunosti zabranio abortus, i kada je ugrožen život trudnice. Od tada je preko 140 žena optuženo za ubojstvo. Žene su tvrdile kako je riječ o spontanom pobačaju, ali su ih liječnici i pravnici optužili da su namjerno prekinule trudnoću. U toj zemlji se godišnje izvede oko 5.000 ilegalnih pobačaja, od čega ih oko 11 posto završi smrću. Svjetsku medijsku pažnju privukao je slučaj iz 2019. kada je Vrhovni sud oslobodio Evelyn Hernández, žrtvu silovanja koja je bila osuđena na 30 godina zatvora zbog pobačaja. I u susjednoj Nikaragvi je pobačaj zabranjen u svakom slučaju. U Venezueli je dozvoljen samo ako je ugrožen život majke. U Čileu je do 2017. pobačaj bio kriminaliziran u svim situacijama, od tada je dozvoljen u slučajevima ugroženosti života trudnice, oštećenja fetusa i silovanja. Da se neke promjene ipak događaju pokazuje Argentina nakon burne javne rasprave koja je ovih dana legalizirala pobačaj.

Kad je u pitanju afrički kontinent Južna Afrika i Tunis imaju najliberalnije zakone za pobačaj. Gvineja-Bisau, Etiopija, Ruanda, DR Kongo i Centralnoafrička republika također su olakšale svoje zakone o abortusu.

Spomenuli smo da je u nekadašnjoj Jugoslaviji pobačaj ozakonjen 1952. godine, a 1974. Jugoslavija je bila jedna od tri zemlje na svijetu koje su pravo na pobačaj uvrstile u ustav („pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece”). Skoro pola stoljeća kasnije u državama slijednicama prekid trudnoće se ograničava i postaje predmet burnih rasprava. Situacija je najgora u Hrvatskoj gdje je utjecaj Katoličke crkve u društvu ogroman i gdje se sve češće liječnici pozivaju na priziv savjesti, premda je abortus legalan do 10. tjedna trudnoće. Zbog otežanog pristupa pobačaju Hrvatice odlaze u susjednu Sloveniju, pa i u BiH prekinuti trudnoću.

U Hrvatskoj već godinama molitelji prosvjeduju pred bolnicama koje vrše uslugu pobačaja (FOTO: Lupiga.Com)

Prema Zakonu o postupku prekida trudnoće u zdravstvenim ustanovama u Srbiji, žene starije od 16 godina mogu zahtijevati prekid trudnoće u prvih deset tjedana, dok u kasnijem razdoblju o tome odlučuje konzilij liječnika i etički odbor. Proteklih nekoliko godina oko pitanja pobačaja u Srbiji sve je aktivnija Pravoslavna crkva koja naziva abortus čedomorstvom. Rezultati ljetošnje ankete među srednjoškolcima pokazuju da 45 posto njih smatra da je abortus grijeh.

Makedonska desna vlada je 2013. godine ograničila pobačaj obaveznim savjetovanjem, predajom zahtjeva, čekanjem od tri dana prije nego se pobačaj može izvršiti. Uvela je visoke kazne za liječnike koji strogo ne slijede proceduru, ali je 2019. pod novom vlašću parlament ukinuo spomenute restrikcije. Na Kosovu pak društvena stigma tjera žene na ilegalne procedure.

„Četiri mjeseca, tri tjedna i dva dana“, naziv je nagrađivanog rumunjskog filma iz 2007. godine o djevojci koja je u Ceausescuovoj Rumunjskoj osamdesetih godina, kada je prekid trudnoće zabranjen, u pratnji prijateljice ide na ilegalni pobačaj. Oni koji su ga gledali složit će se da je to jedan od najmučnijih i najpotresnijih filmova koji su imali prilike vidjeti. Ženama je posebno mučan. Najviše onima koje žive u patrijarhalnim obiteljima i društvima i koje na svojoj koži svakodnevno osjećaju riječi Tatsiane Tkachove iz Bjelorusije, da je žena drugorazredna i uvijek kriva.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.