Teo je bio sama vrlina. Fantastično obrazovan, a bez truna oholosti. Đavolje duhovit, ali s anđeoskim srcem

Autor: Ante Tomić, Izvor: Jutarnji list

Osamdesetih godina diktatura je lagano išla svome kraju. U svim krajevima Jugoslavije dizala je glave nacionalistička ili građanska opozicija, obično komunistički otpadnici koji su u novinama nešto napisali protiv Partije, ili su u kafiću ispričali bezobrazni vic o drugu Titu. Socijalistički omladinci iz Slovenije drznuli su se tražiti da se iz Krivičnog zakona SFRJ izbaci takozvani verbalni delikt, zloglasni članak 133, da se svakoga, tko natpisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili potiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, kazni zatvorom od jedne do deset godina.

Partiji, očekivano, ta nastojanja nisu najbolje legla. Slovenske su omladince optuživali da za račun stranih sila ruše državu. Diktature na svojem kraju iznimno su uplašene, iracionalne, u svima živima vide neprijatelje.

U ono doba, osamdeset šeste, sedme, na rubu Zagreba, dolje preko Save, u Mamutici u Travnom, Teofil Pančić živio je s ocem vojnim licem. Mama je nedavno bila umrla, i njih se dvojica sami nisu snalazili. Praznina koja ostala iza nje njima je dvojici ponekad bila nepremostiva provalija. Premda su se nježno voljeli, bili su vrlo različiti. Otac je bio pouzdani kotačić u sistemu, pukovnik, načelnik inženjerske službe u Petoj armijskoj oblasti, a sin panker iz Jabuke. U pothodniku kod Glavnog kolodvora prodavao je omladinsku štampu, često zabranjivanu zbog intervjua s Draženom Budišom, Vukom Draškovićem, Franjom Tuđmanom i sličnim poremećenim političkim ekshibicionistima.

Nevolja je, osim toga, bila i ta da je Teofil bio štrkljav, neuhranjen, a otac nije kuhao. Teofil bi svakako morao jednom na dan pojesti nekakav ozbiljan obrok, nešto toplo, na žlicu, ponavljao je otac zabrinuto. Naposljetku je za to sam otkrio krasno rješenje. Kod njega je u Komandi Pete armijske oblasti, gdje je danas hrvatsko Ministarstvo obrane, bila oficirska menza. Juha, glavno jelo, salata i kolač, kruha koliko hoćeš, sve je prvorazredno i jeftino, na bonove, jedi, brate, dok ne pukneš.

Teofil ga je poslušao, jer ponekad i neukrotivi pankeri moraju slušati svoga tatu. Došao je u Komandu, jednom vojniku na portirnici pružio osobnu kartu, drugome na garderobi dugački mantil na kragni načičkan malim okruglim bedževima, kakvi su se u ono doba nosili. Ručao je obilno i s apetitom, goveđu juhu s rezancima, pureći zabatak s dinstanim kiselim zeljem i kuhanim krumpirom, a za desert štrudlu od višanja. Morao je sebi priznati da to nije bilo loše. Prijatno je gastronomsko iskustvo svakako namjeravao ponoviti.

Tako je, međutim, mislio samo do popodneva, kad se otac vratio s posla uzrujan jer je anonimni neprijatelj jugoslavenskog socijalističkog poretka kod njih na garderobi ostavio mantil na kojemu je bila značka s prekriženim brojem 133. Vojna policija još istražuje taj nemili slučaj.

“E, znaš šta, ajde ti ovo uzmi”, rekao je Teofil vraćajući mu bonove za menzu. “Meni više neće trebati.”

U Srbiji je on za sve bio Teofil, čak i za one koji ga nisu poznavali, sa svojim jedinstvenim imenom, jedan jedini. Ima li u Srbiji još koji Teofil, taj je sve do prije neki dan sigurno morao svakom novom poznaniku napominjati kako nije onaj iz novina. Mi u Hrvatskoj smo ga obično zvali kraće, prisnije, Teo. Teofil i Teo bili su dvije osobe. Bolno su se rascijepili u jesen devedeset prve. Fizički je Teofil otišao s ocem u Beograd, a duhovni Teo zauvijek ostao u Zagrebu.

“Evo se motamo oko Mamutice i ne znamo šta bismo sa sobom”, rekla mi je u utorak, kad je on umro, jedna naša zajednička prijateljica, a ja se nisam čudio njezinim riječima. Da nisam bio u Splitu, i sâm bih se možda motao po Ulici Božidara Magovca, jednom davno Aleji Viktora Bubnja. Teo Pančić je s toliko srca pisao o svojem Zagrebu i svojem Travnom, da biste očekivali kako će njegov duh izroniti iz magle i breza između sivih novozagrebačkih zgrada.

Nas dvojica jednom smo se svakako morali vidjeti u Zagrebu osamdesetih. Ne znajući jedan za drugog, dotaknuli smo se ramenima za šankom Kulušića jedne od onih večeri kad su Ekatarina i Film snimali koncertne albume. Kad je pokojni Dražen Vrdoljak izlazio na pozornicu da najavi: “Braćo i sestre, Švaba, Čavke, Banana, Gile – Električni orgazam!”. Upoznali smo se tek godinama kasnije, u jesen 2000. u Novom Sadu. Kad se između Hrvatske i Srbije ponovno moglo normalno putovati, onaj je njegov strašni rascjep nešto zacijelio. Teofil se ponovno sreo s Teom. Dolazio je često u Zagreb, Rijeku, Split, Pulu, Rovinj, da govori na političkim i kulturnim tribinama, otvara filmske festivale, žirira književne nagrade, piše za Jutarnji list.

Jednom se užasno razgnjevio, a njegov je gnjev bio legendaran, jer mu je lektorica tekst prebacila iz ekavice u ijekavicu, i nije ga smetalo, kako biste vjerojatno pomislili, da je netko oskvrnuo njegov izvorni srpski jezik, već zašto ga nisu upozorili da to sam učini. Bilo je to potpuno opravdano. Teofil Pančić hrvatski je govorio i pisao bolje od devedeset devet posto Hrvata, uključivo s predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Velimirom Neidhardtom i predsjednikom Matice hrvatske Mirom Gavranom.

Od obojice je, napokon, pročitao mnogo više hrvatskih knjiga. Ili bilo kakvih knjiga. Po tome je također bio glasovit, kako je gutao neutaživo, pomamno, sve što mu je dopadalo pod ruku, a imalo je slova, romane, pripovijetke, poeziju, enciklopedije, leksikone, atlase, kuharice, telefonske imenike, grafičke mape, filozofske eseje, povijesne drame, književne teorije, kulturne rasprave, ekonomske analize, političke polemike. U svakom je trenutku taj uza se, za po putu, imao desetke novina i magazina i dva do tri debela toma nečega smrtno dosadnog što zdrav čovjek ni štapom ne bi dotaknuo.

Pamtim kako smo se svake godine sretali na sajmovima knjiga, u Puli ili u Beogradu. On i Miljenko Jergović pogrbljeni i znojni su teglili svaki svoju golemu torbu knjiga, dok bih ja obično, lagano, studentski, imao u ruci malu najlonsku vrećicu s dva do tri skromna sveska. Gledajući kako Teo i Miljenko jedan drugome pokazuju što su pazarili na štandovima Službenog glasnika ili Geopoetike, kao dva dječaka koji jedan drugome pokazuju igračke koje im je donio Djed Mraz, imao sam utisak, zacijelo pogrešan, jer ja drugačijih i nemam, kako su njih dvojica, obojica osjetljivi i razmaženi jedinci, jedan u drugome našli brata za kojega nisu ni znali koliko im nedostaje.

Samo što je Miljenko ipak imao auto, i knjige je mogao spremiti u gepek, a Teo je, dosta uobičajeno u našem poslu, bio nevozač. On je putovao autobusom i čak je, da stvar bude potpuno šašava, obožavao putovati autobusom. Drndao se satima preko cijele Jugoslavije u zagušljivim kolima Laste ili Čazmatransa, vukući sabrana djela Emila Ciorana, pored pospanih baba koje su vukle mrtvu perad i demižone rizlinga.

Teofil Pančić bio je sama vrlina. Fantastično obrazovan, a bez truna oholosti. Đavolje duhovit, ali s anđeoskim srcem. Pametan, pošten, topao, suosjećajan i solidaran. Svakim je svojim tekstom branio ljudskost od nasilja političkih ideja. Branio je dostojanstvo osobe u jednom poživinčenom svijetu, i pravo na uspomene pred terorom zaborava. Sve ovo što se danas u Srbiji događa, on je već već jednom vidio, u osamdesetima. Dobro je poznavao onaj zanos i ljepotu kad jedna diktatura ide svojem kraju, ali nije, nažalost, stigao u tome dulje uživati.

Tekst je prenet iz Jutarnjeg lista.