Što je Milanović točno mislio? Kako su srpska djeca, pobogu, stigla podići ustanak?

26. April 2021.
Od 47 hiljada ubijenih Srba više od 12 hiljada su djeca. Kad su oni, pobogu, stigli podići ustanak?
Ante_Tomic
Ante Tomić. Foto: Petr Novák, Wikipedia / CC 3.0

Piše: Ante Tomić, Jutarnji.hr

Što je četrdeset četvrte pokvareno napravila Danica Puhalo, šestogodišnja kći Spasoja Puhala iz sela Klepci kod Čapljine, da je svoj zločin mogla samo životom okajati? Kakvo je ogavno nedjelo protiv Nezavisne Države Hrvatske počinio Mićo Vučković, osmogodišnji sin Đure Vučkovića iz Luščana kod Petrinje, da ga je vlast morala ubiti, jednostavno nije mogla drugačije nego nevaljalca baciti na koljena i smaknuti ga hicem iz samokresa? Čime se trogodišnji Željko Jakšić, sin Rade Jakšića iz Gline, zamjerio ustašama, da je poglavnik Ante Pavelić zgrabio slušalicu brzoglasa i osobno zapovjedio: “Hvatajte toga četničkog pobunjenika, mamicu mu balavu, i smjesta ga bez pardona zakoljite!”

Dok ovlašno i napreskok čitam beskrajni popis žrtava na internetskim stranicama Spomen-područja Jasenovac, pokušavam dokučiti što je predsjednik Zoran Milanović točno mislio kad je u četvrtak rekao da su Srbi u konclogoru ubijani jer su “pružali otpor”. Od četrdeset sedam hiljada ubijenih Srba, koji su tamo imenom i prezimenom navedeni, više od dvanaest hiljada, zastrašujuća četvrtina su djeca, često i predškolske dobi. Kad su oni, pobogu, stigli podići ustanak? Zar su prokleti pravoslavci još u bešikama, usranih pelena rušili mladu hrvatsku državu?

Čitava su sela završavala u Jasenovcu. Sve koji nisu dospjeli umaknuti u bukov gaj poviše kuća, ne pošteđujući ni žene, ni nejač, ni starce, Luburić i gadovi su kundacima i bajunetama natjerali na kamione, poklali, postrijeljali, plitko zakopali u ilovaču ili pobacali u Savu. I to Zoran Milanović, pouzdano, zna. Čitao je Iliju Jakovljevića, Slavka i Ivu Goldsteina, zna za istraživanja Bogoljuba Kočovića i Vladimira Žerjavića, vidio je svakako, kao i ja, popis žrtava na internetu, ali je opet, bogzna zašto, vjerojatno potpuno iracionalno, kazao jednu toksičnu revizionističku laž, podlost koju biste prije očekivali naći u u smeću poput Hrvatskog tjednika, da su Srbi završili u konclogoru jer su, kako ono… “pružali otpor”.

To je tako beznadno. Znate unaprijed da ne može dobro završiti. Kad on oholo istupi, nadimajući se kao paun pred mikrofonima, kad se dovede u ono svoje zloglasno “sad ću vam ja objasniti” stanje, jednostavno ga se ne može zaustaviti. “Hold my beer and watch this”, upozorio je Zoran Milanović i samouvjereno namignuo svaki put kad je kazao nešto maloumno i sramotno.

Užasnije je od ičega da je za njega glasao obrazovaniji dio stanovništva, pa i danas još, nakon bezbrojnih glupih napada na sve koji su mu ikada i igdje, ma i sasvim bezazleno nešto zamjerili, članovi gradskih biblioteka, posjetitelji izložbi i operni preplatnici polažu svoje nade u njega. Što govore politički predstavnici onog dijela populacije koji ne zna za apstraktni ekspresionizam, Buñuela i Tarkovskog, ne treba vjerojatno niti napominjati. Ili možda ipak treba, ali više kao neku neobičnost.

Opazili ste možda kako je Gordan Jandroković u posljednjih nekoliko godina postao gorljivi branitelj ustaša? Kad god se valja zauzeti za besmrtne duše nevino strijeljanih hrvatskih fašista ili učeno objasniti zašto je jedan “za dom spremni” neusporedivo bolji od drugog, naoko vrlo sličnog “za dom spremni”, predsjednik Sabora nastupa angažirano, stručno, autoritativno, gotovo kao Zlatko Hasanbegović, premda ništa u njegovoj u njegovoj obiteljskoj povijesti, u životopisu i političkom djelovanju u mlađoj dobi ne upućuje zašto to čini.

Meni je smiješna već i činjenica da Gordan Jandroković danas brani ustaše, a tata mu je jednom branio u rukometnom klubu koji se zvao Partizan, ali dobro, recimo da se to može razumjeti. Međutim, totalna je zagonetka zašto se on tek unatrag dvije, tri godine sjetio braniteljskih zasluga Hrvatskih obrambenih snaga. Ako Jandroković misli da se hosovcima nešto nepravedno uskraćuje, trebao je valjda konsternirano napustiti Hrvatsku demokratsku zajednicu još kad je Franjo Tuđman zapovjedio da se dimnjačarska paravojska Dobroslava Parage razoruža i razjuri.

Koliko se god pozivali na naslijeđe prvog predsjednika, očito je da ovaj HDZ po mnogočemu nije nalik onome HDZ-u s kraja prošlog stoljeća. Dapače, bilo je otad možda i četiri ili pet različitih HDZ-a, katkad i čudnih i zbunjujućih stranaka istog imena.

Svaki je šef stranke donosio nešto svoje, kojiput i vrlo drugačije, a jedini nepromijenjiv u svim mijenama, pravocrtan u svim krivudanjima, bio je Gordan Jandroković, uvijek negdje pod samim vrhom, desetljećima odano surađujući i s Ivom Sanaderom, i s Jadrankom Kosor, i s Tomislavom Karamarkom, i s Andrejem Plenkovićem. I možda je upravo zbog toga Jandroković najbolji da nam rastumači povijest, da nam objasni kako prošlost po potrebi može biti i ovo i ono, što god sadašnjost od nje poželi?

Kako bilo, dosta je neodgojeno da on na mjestu nekadašnjeg ustaškog logora smrti objašnjava kako je po bontonu savršeno ispravno, uljudno i lijepo, ulazeći u prostoriju, kazati “za dom spremni”, pa još, povrh toga, napomenuti i da su partizani ubijali na Bleiburgu. Bi li Jandroković ikad na komemoraciji u Bleiburgu spomenuo Jasenovac?

Takva izjava, upravo kao i ona Milanovićeva da su Srbi “pružali otpor”, obezvređuje žrtve Jasenovca, umanjuje patnju i smrt Srba, Židova, Roma i hrvatskih antifašista koji su tu pokopani. Želite li obezvrijediti mrtve, nemojte to barem činiti u podnožju Bogdanovićeva betonskog cvijeta, deset minuta nakon što ste položili vijenac.

Ako inače ne idete na sprovode da bi prisutnima šapatom pričali kako pokojni nije bio svetac kakvim ga predstavljaju, niste trebali dolaziti ni u Jasenovac. Drugi put bolje ostanite kod kuće, žrtve vam to neće zamjeriti.

Click