‘Prava promjena će doći kad žene više neće šutjeti dok ih netko primi za struk ili dupe‘

Piše: Jelena Veljača, Jutarnji.hr

Može li se 2021. nazvati godinom ključnom za ženska prava? Pita bijeli heteroseksualni muškarac na položaju moći. U pitanju je moj divni urednik, zauzdajte konje. Naravno da bi takvo rješenje bilo idealno i potpuno u skladu s muškim sustavom vrijednosti: potpisat ćemo sporazum, ukinuti jednu pjesmu o Djedu Božićnjaku, strpati jednog pokvarenjaka u zatvor, i idemo dalje, business as usual.

Ali, naravno da se 2021. ne može nazivati revolucionarnom, jer odgovor na pitanje ženskih prava nije definitivan, i ne sastoji se od jednog događaja koji može promijeniti povijest ili zaliječiti povijesne rane, koje su izazvane, koliko god to patetično zvučalo, grijesima naših praočeva, i bezobraznošću te mjestimično, ali prečesto, sociopatologijom naših suvremenika. Ipak, 2021. doista jest godina kad se dijalog pomaknuo s društvenih mreža u javni prostor, ali i institucije.

Ne samo u tužiteljstva diljem regije, nego i u umjetničke institucije. Narušene su i institucije imena i prezimena nekih osoba koje poznajemo kao javne, uspješne, moćne. Hrvati se još bore s tim: redatelj suspendiran zbog seksualnog nasilja i dalje je nominiran za nagradu hrvatskoga glumišta. U mnoge se ikone ne dira. Žrtve i dalje biraju anonimnost, iz straha. Regija ipak gori.

Prva koja je u siječnju bacila metaforičku bombu na društvo kakvo smo navikli poznavati bila je hrabra Milena Radulović. Sada uspješna profesionalna glumica nakon dugih godina psihoterapije i nakon stvaranja ozbiljne sigurnosne mreže agenata, kolega i umjetničke zajednice daleko od “doma”, u Moskvi, progovorila je o teškom slučaju seksualnog zlostavljanja “okrunjenog” silovanjem koje je proživjela kao maloljetnica u poznatoj beogradskoj školi glume, koju je, da se izrazim sintagmom okrutnom kao i ova priča, bio glas da je samo odskočna daska za glumačku Akademiju u Beogradu.

Milena postaje lice istine, lice žrtve koja je progovorila. Slijede identične prijave, slična svjedočanstva. Kreće val progovaranja. Hashtagovi se nižu. #nisamtražila postaje regionalni pokret koji suspendira profesore na svim regionalnim akademijama i fakultetima, od veterine do umjetnosti. Danijela Štajnfeld otkriva tko je silovatelj iz njezina filma “Hold me right”, u kojem je prikazala borbu žrtve seksualnog nasilja s traumom koja ostaje nakon istog.

Ta je bomba atomska: riječ je o bivšem srpskom ministru, popularnom glumcu iz raznih serija, filmova, iz vodećeg kazališta u Beogradu. Diva Mirjana Karanović odbija stati na scenu s Lečićem. Zagrebački Kerempuh i splitski HNK, kao i svi pozvani regionalni teatri, odbijaju otići na festival u čijem žiriju on sjedi. Kolegice i kolege, prvi put u povijesti, vjeruju žrtvi bez ostatka, bez istrage, bez ispitivanja. Tektonska promjena. Danijelina borba za istinom postaje i kritična točka pucanja podrške žrtvama.

Na fenomenu Danijele Štajnfeld može se izgraditi cijela studija o tome zašto žene ne prijavljuju, i zašto im se ne vjeruje. No, 2021., konačno, postaje i godina kad se “cancelira” i to pitanje. Bijesne brigade s društvenih mreža izlaze na “ulice”. #nisamprijavila obilježava kraj godine: u samo nekoliko dana, 30 tisuća svjedočanstava o NEPRIJAVLJENIM seksualnim zločinima poplavljuje internet. Konačno, svijet ne može ne vidjeti istinu: ona nije, kao u popularnom filmu, komet, ona je činjenica da je Mira Furlan u svom intervjuu za Jutarnji list prije samo dvije godine rekla apsolutnu istinu o ženskoj poziciji u društvu: “seksualno zlostavljanje bio je zrak koji smo disale”.

Mira Furlan u prosincu objavljuje knjigu. Iako nas je ostavila, kao da i s drugog, boljeg svijeta poručuje: i ja sam silovana (u knjizi naime opisuje i eklatantni slučaj silovanja), i ja sam uz vas. A na ovom svijetu o promjenama koje osjećamo sa mnom pred Novu razgovaraju Nina Stojaković iz Beograda i Danijela Štajnfeld iz Meksika.

Nina, posljednji val počinješ upravo ti. Posljednja pljuska pitanju ‘zašto nije prije rekla’?

Nina: Nakon što je jedna žena, igrom slučaja moja sestra, u petak poslijepodne ušla u policijsku stanicu kao žrtva nasilja od strane njenog bivšeg partnera, a iz stanice izašla i kao žrtva policije i urušenog sistema, bez uzete izjave, bez podnesene prijave i bez nade da će ikada dobiti pravdu za sve što je pretrpjela, nisam vidjela drugi način osim da na Twitteru podijelim ovo skandalozno iskustvo i javno kažem ime nasilnika. Inspirirane time, već nekoliko sati kasnije stotine žena pod hashtagom #nisamprijavila objavljuju svoje ispovijesti. U momentu kada ovo pišem imamo više od 24.000 tvitova i taj broj raste.

2021. bila je velika u smislu progovaranja žrtava seksualnog nasilja.

Danijela: Mi u regiji nikad nismo čuli za Anitu Hill iz 91ve. Nikad nismo razgovarali o temi seksualnog nasilja do proteklih godinu dana. Činjenica da se javno događa taj dijalog zaista je velika promjena. Ja to mojim sugrađanima Amerikancima teško objašnjavam. Ali ovako ja to vidim: do siječnja 2021. u regiji je postojao jedan zid. Zid koji je sprečavao da se čuje bol, vapaj, traženje pomoći protiv nasilja. Ja naše glasove vidim kao pukotinu u tom ogromnom višestoljetnom zidu tišine. Naši su glasovi još uvijek malobrojni. Ali, probile smo zid. Vidimo svjetlo. Tamo gdje je to svjetlo je sloboda i sigurnost za žene. Ali još smo s druge strane zida.

Ajmo se složiti da se artikulirao problem. Ovi valovi aktivizma i ispovijedi ne daju društvu da ga zaboravi, stavi pod tepih.

Danijela: Društvo sada vidi vrh ledenog brijega.

Zašto su nam društvene mreže toliko pomogle?

Nina: Twitter je virtualna stvarnost i posljednje mjesto na kojem žene mogu anonimno govoriti o problemima s kojima se suočavaju i eventualno dobiti prijeko potrebnu podršku. U ovoj našoj stvarnoj stvarnosti one tu podršku ne dobivaju ni od društva, ni od vlasti, neke ni od obitelji. No žene ne mogu živjeti život na aplikaciji i zato nam je potrebno da država sa svim svojim institucijama stane uz nas.

Koja je ključna razlika u tome biti žena prije 10 godina i biti žena danas?

Nina: Prije 10 godina ja sam imala 16, tek sam počinjala promišljati svijet oko sebe i nisam se ovom temom bavila na način na koji to radim danas. Da si me tada pitala, rekla bih ti da mi jako smeta što je netko na zidu iza škole napisao da sam kurva, a sve jer sam se na nekom rođendanu pripita ljubila s dečkom iz razreda. Za njega, naravno, nitko nije napisao grafit. Znala sam još tada da to nije u redu, i da u krajnjoj liniji nije fer, ali danas mogu mnogo bolje sagledati i razumjeti uzročno-posljedične veze.

Ne mislim da se položaj žena suštinski poboljšao u posljednjem desetljeću. U sistemu se nije promijenilo ništa pa možemo zahvaliti samo napretku tehnologije što sada imamo mjesta na kojima možemo govoriti o svojim problemima, a da ih netko zapravo čuje.

Ključne greške patrijarhata koje su i dan-danas ukorijenjene kao socijalno prihvatljiva ponašanja?

Danijela: Opresija žena. Normalizacija nasilja. Normalizacija toga da žena nema puno pravo na svoj izbor i na svoje tijelo. To je u rečenici: ‘što ti je, neću ti ništa!’ Bračna obaveza – što je to? Seks je obavezan u braku, stvarno? ‘Pa ti si žensko, pa zato…’ – to je u Americi izbačena rečenica iz razgovora. Ne postoji kondicional za žensko ponašanje ili stanje.

Nina: Uh, ovo može biti teza za ozbiljan doktorski rad. Hajde, reći ću na primjer: svođenje žene isključivo na pasivan položaj – da budu slabe, ljupke, nježne i popustljive i obavezno u nekoj ulozi koja služi muškarcu. Mogu nekako živjeti s tim da je ovo propagirao Rousseau u 18. stoljeću, ali u 21. stoljeću? Anticivilizacijski.

Žene i seks – mitovi i istine?

Nina: Iako seks više nije tabu, objektivizacija žena je, čini mi se, na nikad višem nivou. Mi smo u Srbiji ove godine imali razotkrivanje Telegram grupe na kojoj je 30 tisuća muškaraca razmjenjivalo intimne slike i snimke bivših partnerica i ostalih žena. Žene su tada masovno pretraživale svoja imena na pornostranicama jer – nikad se ne zna. Osvetnička pornografija je zakonom zabranjena, ali to ne pomaže puno ako ljudi ne shvaćaju zbog čega je to pogrešno.

Danijela: Prava promjena će se desiti tek kad netko ženu primi za struk ili dupe i kad ona to ne proguta kao ‘joj, neću raditi skandal od toga’. To je seksualno zlostavljanje.

Danijela, zašto je naš posao – umjetnost – čest izvor takvih užasa?

Danijela: Priroda posla je dokazivanje, i ta utrka za sljedećim poslom uvijek daje prostor da nas netko tko je u dinamici moći iznad nas ocjenjuje, ali i zloupotrebljava tu poziciju. No, još nešto: glumice i javne osobe toliko progovaraju o tome zato što imaju glas i moć. Imamo mikrofon, neku ekonomsku stabilnost. Nas će se čuti. Ne zavarajmo se da se to ne događa i u drugim poslovima, drugim ženama.

Pristanak – Skandinavija to već uvodi kao nužan dio seksualnog odnosa. Vaše misli?

Nina: Čini mi se da je normalnim ljudima taj dio uvijek bio nužan. Mi u Srbiji nismo spremni na ovakve zakonske odredbe jer naši mladi (i ne samo mladi) imaju velik problem s razumijevanjem pristanka. Edukacija ovdje nije na lošem nivou, nego ne postoji. Nevjerojatno mi je da ni u 2022. godini nećemo imati obavezno seksualno obrazovanje čiji bi glavni cilj bio učenje djece i mladih o odnosima između spolova, zaštiti od seksualnog iskorištavanja i nasilja, razbijanju stereotipa i važnosti pristanka.

Ključni trenuci za vas osobno?

Danijela: Devet godina nisam znala razgovarati o tome što mi se dogodilo. Devet godina nisam kolegama odgovarala na poruke zašto sam nestala, pobjegla, otišla. Te sam poruke imala snage otvoriti tek nakon što sam progovorila o svojim ranama. Ali te su rane jako često skrivene godinama. I naše su nas ispovijesti spojile. Sad imam zajednicu heroina oko sebe. I nadam se da nećemo posustati, da će 2022. i 2023. donijeti početak svijeta u kojem će jednom našim kćerima svijet u kojem se žene boje prijaviti nasilje izgledati nemoguć.

Nina: Ja sam u #nisamprijavila priču ušla bijesna: na nasilnika koji mi je tukao sestru, na društvo koje to relativizira, na susjede koji su znali a nisu zvali policiju, na policiju koja može pomoći, a neće… U prvi mah nisam imala prostora ni za jednu drugu emociju. Nakon što se bijes primirio uslijedila je tuga, a tugu liječi podrška koju dobivam od svih meni važnih ljudi i vjera da radim baš važnu stvar. Svjedočanstava Milene Radulović i svih ostalih poznatih i nepoznatih žena ohrabrila su me da se ovom temom bavim ozbiljnije jer takve žene u prvi mah uvijek budu heroine, a kada se ta priča iskonzumira, ostaju prepuštene same sebi i svojim traumama. Ne smijemo dopuštati da nam ovakve stvari budu samo kratkotrajna senzacija.

Moja motivacija su moje vrijednosti: jednakost, pravda i mir. Niti jedno od ta tri ne možemo imati u društvu koje ženu prepoznaje samo kao nečiju ‘ljepšu polovicu’ i nekoga tko se ‘ostvario u ulozi majke’, u društvu u kojem će mir jedne žene ovisiti od milosti bilo kojeg muškarca i koja će do pravde doći samo ako moralni supervizori ocijene da nije sama tražila, da nije provocirala i da je na vrijeme prijavila.

#nisamprijavila širi se i u Hrvatskoj. Sve žene koje su prijavile profesore, profesorice i razne druge zlostavljače u našoj zemlji poželjele su ostati anonimne, i ne iznositi svoja grozomorna i ponižavajuća iskustva u javnost. Odgovor na pitanje zašto potražite na internetima pod ovim hashtagom. Nadajmo se da će 2022. biti godina kad će žene u Hrvatskoj moći progovoriti o nasilju sigurne da su im i njihove zajednice i sustav saveznici, a ne neprijatelji.