Zašto Romi ne uspijevaju kvalitetno pristupiti obrazovanju

Romskim je roditeljima najčešći razlog zašto im djeca ne pohađaju predškolsko obrazovanje (Graf 2) da im je dijete premlado, što govori o potrebi za informiranjem romske zajednice o važnosti predškolskog obrazovanja. Međutim, najučestaliji razlog nakon toga je materijalan. Na upit o financijskim razlozima, Potočnik odgovara: “U javnim vrtićima roditelji nažalost dio opreme moraju donositi sami. Ja imam osobno iskustvo jer moje je dijete jedno vrijeme pohađalo javni vrtić. Od roditelja se tražilo da svaki mjesec pošalju papirnate maramice, plastične čaše, da donesemo papire za pisanje, materijale za slikanje i to se događalo gotovo na tjednoj bazi. Ukoliko je romsko kućanstvo materijalno deprivirano, a to je često slučaj, oni nemaju način da sva ta sredstva donesu u vrtić. Također, materijalna deprivacija romskih kućanstava ide do te mjere da ona ponekad nemaju tekuće vode, što znači da svojoj djeci ne mogu svaki dan osigurati čistu odjeću.”

Istraživanje iz 2018. pokazalo je da 11,2 posto romskih kućanstava nema električnu struju, vodu dobivenu putem vodovoda nema 43,3 posto kućanstava, a kanalizaciju nema čak 73,3 posto. Razlika između romske i ostale djece u osnovnim je i srednjim školama posebno došla na vidjelo tijekom pandemije jer po istraživanju samo 19,6 posto romske djece u kućanstvu ima osobno računalo, laptop ili tablet, što znači da većina nije mogla sudjelovati u online nastavi. Čak 80 posto romske djece u dobi od 15 godina živi u riziku od siromaštva, 78 posto ih živi u vlažnim uvjetima, a trećina u uvjetima koje ocjenjuju previše mračnima.

Sugovornica ističe da je veliki problem i to što su romska naselja vrlo često segregirana, na rubovima gradova ili potpuno izmještena, a u slučaju da postoji prijevoz djece do vrtića, često nije subvencioniran ili ne postoji mogućnost roditeljske pratnje djece, što je neprihvatljivo. Prostorna diskriminacija je očita u Grafu 2, koji ukazuje da čak 11,5 posto ispitanika navodi kako ne postoji vrtić u njihovoj blizini. Također, u 8,6 posto slučajeva pripadnici romske nacionalne manjine ističu kako nema mjesta u obližnjem vrtiću ili im je dijete na popisu čekanja. U tom kontekstu, Potočnik naglašava: “Sustav predškolskog obrazovanja je generalno potkapacitiran u Hrvatskoj. Tom problemu treba pristupiti sustavno jer vrtićima ne mogu pristupiti i neka djeca iz većinske populacije.”

Porazna situacija što se tiče predškolskog obrazovanja odražava se i na ono osnovnoškolsko, a predstavnici romske nacionalne manjine ističu da su glavni problemi (Tablica 1) nepoznavanje hrvatskog jezika i financijski razlozi. Roditelji često ne mogu nabaviti knjige, torbe, pribor, odjeću i obuću, a ponekad nemaju ni struju koja je djeci potrebna da u zimskim danima pišu domaće zadaće.

Potočnik je istaknula kako postoji trend smještanja romske djece u prilagođene programe koji bi trebali biti namijenjeni djeci sa smanjenim psihofizičkim sposobnostima. “Romsku djecu često smještaju u takve programe zbog slabog poznavanja hrvatskog jezika. To se događa upisom u školu iako nisu provedena nikakva ispitivanja njihovih psihofizičkih sposobnosti. Djecu se na taj način isključuje iz normalnog tijeka školovanja do kraja života.”

Sugovornica navodi kako bi tu situaciju relativno lako riješili romski pomagači, odnosno ljudi koji znaju romski jezik i aktivno pomažu djeci od prvog razreda. Istraživanje pokazuje da romski pomagači imaju izvrstan učinak na djecu. U preko 60 posto slučajeva (Graf 3) kod djece dolazi do poboljšanja komunikacijskih vještina, samopoštovanja, prepoznavanja talenata i kreativnosti te kvalitetnijeg savladavanja školskog programa. Međutim, samo 26,4 posto romskih učenika radi s romskim pomagačima, što bi trebalo povećati. Potočnik ističe da su romski pomagači izuzetno važni zbog savladavanja hrvatskog jezika i grafomotoričkih vještina koje, kao što smo prethodno spomenuli, romska djeca često usvoje u manjem obimu od ostale djece zbog izostanka predškolskog obrazovanja.

Potočnik navodi da su sredstva za romske pomagače ograničena i da lokalne vlasti imaju problema s provođenjem takvih programa jer nema jasnih podataka koliko je pomagača potrebno, a čak i kada ima, Ministarstvo znanosti i obrazovanja ponekad ne raspiše natječaj pravovremeno.

Na pitanje kako adresirati taj problem s javnim politikama i što po tom pitanju radi Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Potočnik odgovara:

“Agilni župani ili gradonačelnici sigurno bi mogli od ministarstva ishodovati prostor i sredstva, pogotovo kada se pogledaju europski fondovi. Volim navoditi primjer Češke koja je pri ulasku u EU bila jedna od najsiromašnijih država EU, ali je odlučila čitav javni kadar provući kroz edukaciju za EU fondove. Bila sam u studijskom posjetu Češkoj 2009. godine i ona je već tada bila poput jedne male Skandinavije. Neke škole su tom trenutku, samo nekoliko godina nakon ulaska u EU, imale dvadesetak aktivnih europskih projekata i njima opremile multimedijalne dvorane, kabinete za prirodne i tehničke znanosti, dvorane za tjelesne aktivnosti i domove. Češka nije uništila sustav koji joj je socijalizam ostavio nego je na njega nadogradila.

Lokalna razina je ključna. Nacionalni akcijski program za Rome postoji i provodi se na nacionalnoj razini, ali na lokalnoj se mora odrađivati glavna promjena. Treba osigurati bolju integraciju djece i raditi na desegregaciji. Također, važna je dostupnost produženog boravka jer osim što djeca naprave zadaću, uče i integriraju se družeći se s ostalom djecom, ona dobiju dodatan obrok što pomaže u vezi materijalne deprivacije obitelji. Postoji puno elemenata na kojima se može raditi. Regionalne i lokalne vlasti moraju pokrenuti inicijativu prema ministarstvu jer ako one na dnevni red ne stave neko pitanje, onda ni ministarstvo to neće riješiti. Ministarstvo pod kapom ima 555 jedinica lokalne samouprave i inicijativa za rješavanje određenih problema mora doći s regionalne odnosno lokalne razine.”

Kao razlog zašto se to ne događa, Potočnik je istaknula kako su manjine i mladi bolna točka u Hrvatskoj te dolaze na dnevni red tek u vrijeme izbora. “Mladi, manjine i kultura često su teme koje se u županijama smještaju pri Odboru za obrazovanje, mlade, kulturu i sport, a županije po prigodi rješavaju probleme. Kada se donose proračunska sredstva za novu godinu o manjinama se vrlo često uopće ne razmišlja. Također, mnoga područja Hrvatske nemaju mjesto gdje bi se mladi ili manjine mogli okupiti i osnažiti svoju poziciju, poput centara za mlade”, izjavila je Potočnik za H-Alter.

Na upit zašto Hrvatska nije očuvala svoje socijalističko nasljeđe i na njega nadogradila europske projekte poput Češke, Potočnik odgovara:

“Ono što Češku u bitnom aspektu razlikuje od Hrvatske je što je povijesno bila protestantska zemlja, a trenutno je većinski ateistička i samim time ima drugačiji odnos prema tradiciji. K tome, Hrvatska ima velike ožiljke od Domovinskog rata i obilježena je politikom desnice koja se bori održati status quo, uz visok stupanj korupcije. Uz to je prisutna vrlo rigidna pozicija Katoličke crkve, što je povezano s potpisivanjem Vatikanskih ugovora, te kurikulumom koji je vrlo često zatvoren i ne dopušta nove ideje. Sve to je povezano s izostankom društvenih inovacija koje su u Češkoj vrlo prisutne. Uz to, nastavnici su potplaćeni, nisu motivirani za rad i imamo veliki broj učenika po razredu u odnosu na europske zemlje, kao i broj djece po grupama u vrtiću.”

U razgovoru s Nikolom Rašićem, suautorom publikacije o romskom identitetu, sugovornik je izrekao prilično radikalnu izjavu kako su Romi u pravu kada ne šalju djecu u školu jer je bullying kojeg djeca trpe stravičan, a čak i ako uspiju nekako zavšiti školu, bivaju silno diskriminirani na tržištu rada. Potočnik je to prokomentirala napomenuvši kako je diskriminacija vrlo veliki problem, ali istaknula da je potreban rad na obje strane: “Potrebno je potaknuti romsku populaciju na veće napore prema integraciji, a prvenstveno kada je riječ o redovitosti pohađanja nastave i Od roditelja se u vrtićima traži da svaki mjesec pošalju papirnate maramice, plastične čaše, papire za pisanje, materijale za slikanje… Ako je romsko kućanstvo materijalno deprivirano, a to je često slučaj, oni nemaju način da sva ta sredstva donesu u vrtićroditeljskoj potpori ispunjavanju školskih obaveza. S druge strane, lokalne vlasti moraju naći sredstva kako bi romska djeca imala preduvjete za sudjelovanje u nastavi na način na koji to mogu i djeca većinske populacije, te poraditi na desegregaciji i penaliziranju diskriminacije, što u Hrvatskoj još uvijek nije slučaj”. Navedeno se odnosi i na poboljšanju infrastrukturnih uvjeta u romskim naseljima te na socijalne potpore prema kućanstvima.” Što se diskriminacije na tržištu rada tiče, Potočnik ističe: “Radila sam na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje i mogu reći da diskriminacija postoji u velikom obimu. Ide do toga da su ljudi koji su joj se htjeli izmaknuti promijenili ime i prezime i tek bi tada uspjeli dobiti posao, postati podstanari ili dignuti kredit.”

Potočnik dodaje da većinsku zajednicu treba potaknuti na akcije koje izgrađuju inkluzivno društvo, ali da je to vrlo teško napraviti jer mnogi političari i Katolička crkva aktivno marginaliziraju određene skupine i poništavaju im ljudska prava: “Zbog toga ne uspijevamo oblikovati većinsku zajednicu koja je dobronamjerna spram drugih zajednica. Romima treba omogućiti život u nesegregiranim naseljima i uvjete za integraciju i socijalizaciju koja će ukazati na pozitivne modele izlaska iz ‘začaranog kruga’ siromaštva, niske obrazovanosti i marginaliziranosti, posebno kada je riječ o djeci i mladima. Potrebno je provesti takve akcije na razini čitavog društva, što će ponovno biti otežano zbog određenih interesnih skupina. Treća komponenta je da se uvedu asistenti u romske zajednice čija bi uloga bila posredovanje između pripadnika romske nacionalne manjine i javnih institucija, prvenstveno kao komunikacijska spona prema lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj vlasti. Treba djelovat na više kanala. Nije se smjela dopustiti izgradnja naselja koja su potpuno izmještena izvan naselja gdje prebiva većinsko stanovništvo jer to nužno dovodi do marginaliziranosti, diskriminacije i nepoznavanja između romske nacionalne manjine i većinske zajednice.”