Vječni Federico García Lorca
Još od 1976. godine svakog se 5. lipnja u Fuente Vaquerosu u Granadi obilježava dan rođenja Federica Garcíe Lorce. Tog se dana održava višednevna manifestacija posvećena ovom kultnom španjolskom pjesniku pod nazivom 5 a las 5 (“5 u 5”). Obično se u period od 5. do 8. lipnja u Museo de Casa Natal (Muzej Rodna kuća) nalazi španjolska kulturna elita evocirajući na razne načine (konferencije, kazališne predstave, glazbene večeri, književne večeri…) uspomenu na Lorcu. Prvi put se ove godine, zbog pandemije Covida 19, ta manifestacija nije održala na uobičajeni način. Tako je “korona kriza” potvrdila da ona utječe na apsolutno sve aspekte života i da nakon nje više ništa neće biti isto. Naime, zbog sanitarno-zdravstvenih razloga obilježavanje Lorcinog rođendana prebacilo se na društvene mreže. Učestvovanje ljudi iz svijeta kulture ovaj put odvijalo se putem video projekcija i poprimilo je virtalni oblik.
To je prvi put od 1967.g. da se ova manifestacija nije održala u Lorcinom rodnom Fuente Vaquerosu a osim toga ove godine nije se uručila tradicionalna nagrada Pozo de Plata (Srebrni Bunar) koja se od 1968.g. redovito dodjeljuje onim kulturnim radnicima, umjetnicima itd koji su najviše doprinjeli promoviranju Lorcinog djela u prošloj godini. Manifestaciju inače organizira El Patronato Cultural Federico García Lorca kao predstavnik Granade i gradsko vijeće Fuente Vaquerosa. Ove se godine na društvenim mrežama prikazuje video kreacija uz asistenciju profesorice dr Mar Garrido sa Sveučilišta u Granadi i Luisa Garcíe Monteroa, direktora “Instituto Cervantes” i prošlogodišnjeg laureata, dobitnika “Srebrnog Bunara”. Prikazan je i specjalni program Pandemia y Poesía en Granada o velikoj pandemiji gripe koja je 1918.g. harala Europom i načinu na koji je ona utjecala na Lorcu ali i o aktualnoj pandemiji Covida 19 i reflektiranju svih promjena koje je ona izazvala na današnji život pjesnika u Granadi. Tu su i mnogi drugi zanimljivi prilozi uz sudjelovanje mnogih poznatih ljudi iz svijeta kulture.
Tajfun i anđeo
Lorcu su uspoređivali s anđelom, a on je sam sebe uspoređivao s vodom. U jednom svom pismu je napisao: “Moje srce je malo čiste vode”. Inače, nije on nikako bio “mirna voda”. Njegov prijatelj, seviljanski pjesnik, akademik Vincente Aleixandre je 1957.g. napisao kako je Feredico bio nagao, bučan i “magičan poput đungle” ali se zvučno “smijao poput poljskog potoka” jer nikada nije bio sposoban za “hladni spokoj”. Aleixandrea je uz Lorcu vezivalo dugo prijateljstvo i bio je uvjern kako je Federica nemoguće “definirati”. Zato ga je uspoređivao s “tajfunom” istovremeno tvrdeći kako je bio “nježan poput (morske) školjke”, karakterističan po svom “nevinom crnomanjstom osmjehu”. Opisuje ga kao čovjeka koji se smijao “poput bijesnog stable, plamteći od želja bića stvorenog da bude Slobodan”. Kada pjesnik piše o pjesniku onda je to posebna priča a naročito onda kada je riječ o prijeteljima. Aleixandre smatra kako je “cijeli Federico bio inspiracija”. Sam po sebi. On je bio “trijumf slobode” i čovjek u kojem su se tjelesno i duhovno spajali u jedno. Bio je “fascinantan” baš zato jer je bio “neodvojiv i nedjeljiv”, jer je predstavljao to neobično jedinstvo svih dimenzija ljudskosti. Nisu mu bile strane ni samoće ni tuge ali još manje veselja. Štoviše bio je “čarobnjak veselja” i “mađioničar uživanja u životu, gospodar sjena koji ih je svojim prisustvom rastjerivao”. A sjetni Federico bio je “plemeniti Lorca tuge”, uvijek razdiran činjenicom da je u sebi istovremeno gnjezdio “usamljenost i strast”. Živio je na svoj način “vrtoglavicu svog trijumfalnog života”. Odgovarajući na pitanje koje sam postavlja: “Što te boli sine?” Lorca odgovara: “Boli me zemlja, zemlja ljudi, mesa i duša ljudski, moje i svih ostalih koji sa mnom čine jedinstvo”. Loši trenuci Lorce bili su trenuci kada je bio Poeta, u vrijeme samoće, ali one “velikodušne samoće” – “kada pjesnik osjeća i izražava ono što svi osjećaju” jer je samo njemu dano da to može izraziti. U kasnim noćnim satima znao se “zajedno s drugima vraćati sreći”. Njegov duboki ponor, kao kod svih velikih pjesnika, “nije bio ponor veselja” i oni koji su ga doživljavali kao pticu punu žarkih boja koja veselo leti nebom života “nisu ga dobro poznavali” ali, istovremeno, kako kaže Aleixandre: “Njegovo je srce poput malo njih, bilo strasno i sposobno da ljubi i da pati”. To je bilo srce koje je svakim danom sve više “oplemenjivalo sve oko sebe”. Patio je zbog svoje ljubavi jer je “ljubio ono što površni ljudi nisu ni primječivali”.
Federicove muzičke muze
Pojam muzike dolazi nam iz grčkog preko latinskog u značenju “umijeća muza” i puno je širi od riječi (pojma) glazbe koja je u hrvatskom jeziku istoznačna s “umjetnosti izražavanja tonovima, glasovima i šumovima” a čiji je izvor riječ glas. A Federica Garcíu Lorcu zaista jedino možemo razumijeti u pitagorejskom značenju muzike kao veze između materijalnog svijeta i svijeta ideja. Pitagora je bio prvi čovjek koji je cjelinu svemira nazvao kozmosom a u kozmosu sve ima svojevrsno odašiljanje zvuka, odnosno vibracije. Kozmosom se širi muzika sfera koja je toliko profinjena da je naše uši ne mogu čuti. Ali Lorca ju je sigurno čuo i poput nekog nebeskog tijela – i sam stvarao.
Lorca je u listopadu 1933.g. stigao u Argentinu u Buenos Aires. Dočekala ga je gomila obožavatelja. Već je bio svjetski slavan pa revija “Noticias Gráficas” 14. listopada objavljuje intervju s njim u kojem on novinaru Pablu Suerrou kaže: “Prije svega ja sam muzičar”. Mnogi, koji su ga površno znali, bili su iznenađeni tom izjavom. Ali Lorca u Argentini drži niz javnih tribina na temu muzike na kojima sam svira klavir, govori o značaju muzike, pjeva, recitira svoje pjesme a sve to popraćeno nizom ilustracija s gramofonskih ploča i raznim scenskim nastupima. Izvodi “El cante primitive andaluz”, “Cómo canta una ciudad de noviembre a noviembre”, “Poeta en Nueva York” itd. Lorcina muzička djela prije svega su orijentirana i usredotočena ka obnavljanju tradicionalne narodne španjolske muzike. On je opsjednut potrebom razumijevanja i širenja tradicionalne narodne muzike putem predavanja, simpozija, snimaka, pijanističkih i kazališnih večeri.
Autor studije o odnosu Lorce i muzike, poznati muzikolog Marco Antonio De la Ossa Martínez o “magnetskoj privlačnosti” i “pasiji” s kojom su Lorcu privlačili tradicionalna muzika i kombinacija te muzike, poezije i tetara. Inače, sam Lorca je od malena studirao muziku, učio svirati klavir i već kao adolescent stalno svira klavir i javno nastupa tako da su svi bili uvjereni kako će se on sviranjem klavira baviti profesionalno. Družio se i svirao s najvećim imenima španjolske muzike. Dest godina proučava španjolski regionalni tradicionalni folklore. Sam Federico se volio hvaliti govoreći: “Sigurno postoji vrlo mali broj ljudi koji znaju više pjesama od mene”. Ima projekt sakupljanja i obnavljanja što većeg broja španjolskih narodnih pjesama. “Volio je španjolski folklore kao nitko drugi” zaključuje Ossa Martínez. Lorca u ožujku 1933. g. utemeljuje i počinje izdavati reviju Blanco y Negro namjerava snimiti i film o folkloru. Iz tog muzikološkog humusa niknuti će grandiozna figura Federica Garcíe Lorce. Postati će mundijalno slavan što će, na određen način, postati njegovo prokletstvo koje će jednog dana njegove ubojice usmjeriti ka njemu. Možda je zato Borges rekao veliku istinu tvrdeći kako je “slava jedan oblik nerazumijevanja (i to) možda najgori”.
Lorca, Lou Reed, Leonard Cohen i suvremeni rock
Lorca 1931.g. zajedno s hispanoargentinskom umjetnicom Encarnación López poznatijom kao La Argentinita snima pet gramofnskih ploča na 78 okretaja s po jednom pjesmom na svakoj strani. Tih pet ploča s deset pjesama pojavljuju se u izdanju poznate kompanije His Master’s Voice. Ploče doživljavaju ogroman uspjeh. Tada je La Argentinita vjerojatno bila najpoznatija flamenco plesačica i pjevačica, balerina i koreografkinja. Ona i Lorca već dugo su se poznavali. Tako je jedan od njenih prvih nastupa bio onaj u Lorcinom mjuziklu El maleficio de la mariposa iz 1920. godine. Na tim pločama Lorca je svirao klavir a ona je pjevala tradicionalne pjesme i davala ritam s kastanjetama i stepovanjem. Nakon uspostavljanja španjolske Druge Republike zajedno s Lorcom i svojom sestrom Pilar osnova baletnu družinu Bailes Españoles de La Argentina. Naravno, i ona i Lorca su antifašisti koji podržavaju Frente Popular i španjolske republikance.
Kada je Lou Reed doznao za postojanje tih snimaka na kojima Lorca svira klavir, a La Argentinita pjeva, otputovao je u Granadu u potrazi za više informacija. Posjetio je Lorcinu rodnu kuću i susreo se s njegovom rodbinom. Zanimala ga je Lorcina suradnja sa slavnim kompozitorom Manuelom de Fallom koji je bio pjesnikov blizak prijatelj kao i suradnja s Menéndezom Pidal i drugim velikanima s kojima je Lorca surađivao i radio na očuvanju najčišćeg tradicionalnog španjolskog načina pjevanja. Lou Reed proučava te tradicionalne španjolske pjesme koje su bile sačuvane upravo zahvaljujući Lorci.
Drugi velikan suvremene glazbene scene, Leonard Cohen pronalazi isnpiraciju u Lorcinoj zbirci pjesama Poeta en Nueva York koja je nastala za vrijeme Lorcinog boravka u New Yorku 1929-1930. g. dok je Lorca studirao na Columbia University. Pod jakim utjecajem ove zbirke pjesama Cohen 1988.g. snima svoj album I’m Your Man na kojem se nalazi i pjesma Take This Walz koja se bazira na Lorcinoj poemi Pequeño vals vienés iz ove zbirke pjesama.
Enrique Morente, jedan od najvećih suvremenih flamenco pjevača, povezuje se 1994. g. s mladom, revolucionarnim španjolskom punk-rock grupom Lagartija Nick i sa slavniim gitaristom Tomatitom s idejom da kombinira Cohenovu glazbu s tekstovima baziranim na Lorcinim stihovima iz njegove zbirke Pjesnik u New Yorku. Tako se rađa projekt Omega koji će defintivno promjeniti španjolsku rock scenu. Organiziraju javne nastupe, a pridružuje im se i Morenteova supruga, poznata plesačica Aurora Carbonell, njihova kčerka Solara i sin Kiki. Nastupaju i u Carnegie Hallu, a publika ih izvanredno prima. Šokirani zastupnici tradicionalnog španjolskog flamenca čitav projekt Omega proglasili bogohulnim. Uspjeh tog projekta bio je golem a kritika objavljeni album proglašava jednim od najrevolucionarnijih španjolskih albuma ikada. Režiser José Sanchez-Montes uz pomoć Antonia Arasa i grupe Lagartija Nick 1996. g. snima dokumentarac o ovom najizazovnijem španjolskom rock projektu koji je po mnogima iz temelja promijenio rock svijet. Njihova španjolska i latinoamerička turneja 2003.g. doživjela je ogroman uspjeh, a u projekt se uključila i slavna njujorška alternativna rock grupa Sonic Youth. Reklo bi se kako je Lorca i na ovaj način dokazao koliko ima istine u poruci Victora Arrogantea koji se na Lorcin rođendan 6. lipnja ove godine, obratio davno ubijenom pjesniku s riječima: “Federico, pjesnici se rađaju ali nikada ne umiru”. Naravno, pravi pjesnici !
El Crimen Fue en Grenada (Zločin se zbio u Grenadi)
Ubiše Federica / kad se svjetlost pomaljala / Rulja ubojica / ne usudi se da ga pogleda u lice
Tako je pjevao veliki don Antonio Machado, za kojeg je Pablo Neruda napisao da je bio “tih, diskretan i ozbiljan kao staro španjolsko staklo” a dijabolički dječak španjolske poezije Juan Ramón Jiménez govorio kako je bio “čovjek pun pepela”. Taj “pepeljasti čovjek” koji neće živ dočekati kraj građanskog rata, uzviknuo je: “Jadna Granada!” jer “tamo se dogodio zločin”, tamo je ubijen Federico (“umnožitelj ljepote”, “najobljubljeniji i najdraži” španjolski pjesnik, “najsličniji djetetu divne radosti!”).
Pablo Neruda, “pjesnik ulice” (“La calle era mi religion“) i plave boje (“za mene je plava boja najljepša od svih boja”….jer je “poput svoda”… jer vodi “prema radosti i slobodi”), pjesnik Svemira koji je osluškivao njegovo treperenje (“Palpitacion del Universo”), “kapetan stihova” (“Los versos del capitán”), čovjek koji je “priznao da je živio” (“Confieso que he vivido”) napisao je nakon što je opskurna fašistička “Banda Negra” u toploj noći 19. na 20. kolovoza 1936.g. u Visnaru (“…bijelom lijepom selu..desno od puta koji se penje ka Granadi”) ubila njegovog prijatelja i “pjesnika zelene boje” (“Verde que te quiero verde”) Federica Garcíu Lorcu : “…i u središtvu života biti ću/ uvijek/ zajedno s prjeteljem, nasuprot neprijetelju/ s tvojim imenom na usnama”.
Nekoliko desetljeća nakon ovog srašnog ubojstva Neruda je napisao: “Palikuće, ratnici, vukovi uvijek traže pjesnika da ga pale, ubiju, da ga izujedaju… Neki hvalisavi kavgaddžija ostavio je na smrt ranjenog Puškina među stablima jednog sjenovitog jutra. Prašnjavi konji su izluđeni galopirali preko beživotnog tijela Petofija. Boreći se protiv rata umro je Byron u Grčkoj. Španjolski su fašisti otpočeli građanski rat ubivši svog najboljeg pjesnika.”
Uzalud je don Manuel de Falla, jedan od najvećih španjolskih kompozitora i neupitni vjernik i kršćanin pokušavao izbaviti Lorcu iz ruku “crnih”. Jednostavno su mu odgovorili “da se ne igra svojom glavom”. Neruda je tvrdo da je “poezija uvijek čin mira” ali istovremeno “poezija je pobuna” (protiv nepravde, neljudskosti, neslobode) pa se zato “pjesnici ne trebaju ljutiti kada ih nazivaju pobunjenicima.” Postoje vremena kada je nužno pobuniti se, kaže Neruda: “Pjesnik koji zna kruh nazvati kruhom, a vino vinom, opasan je.” Opasan je zato jer u ruci ima Istinu i jer je ne prešućuje.
Opskurnu grupu lokalnih fašista koji su uhvatili i ubili Lorcu predvodio je Ramón Ruiz Alonso, “beznačajni tipografski radnik” koji je prišao ekstremnj desnici, onakav kakve je sam José Antonio Primo de Rivera nazivao “radničkim pripitomljenim psima”. Ruiz Alonso je bio šef CEDA-e (Španjolska konfederacija autonomnih desnica) za Granadu koja je bila “ekstremna desnica ekstremne desnice” a čiji omladinski pokret Juventud de Acción Popular Hugh Thomas opisuje kao “grozničav i nestrpljiv skup gospodičića koji su se otvoreno hvalili svojim antiparlamentarizmom…” Taj polusvjet, i beznačajni ljudi ili kako bi ih Ivo Andrić nazvao “fakir fukara”, ubili su Federica Garcíu Lorcu čije će djelo postati nadvremensko, univerzalno, vječno. Jedan od ubojica je Lorcinoj majci koja ih je dok su joj sina odvlačili od kuće pitala zašto ga odvode i što mu zamjeraju, odgovorio ovim riječima : “Njegova djela. Učinio je više štete svojim djelima nego drugi oružjem !” Možda je baš zato veliki Rafael Alberti i tvrdio kako je Lorca zbilja u očima tih ubojica koji su dolazili sa samog ruba ljudskosti zaista predstavljao onu “pjesničku gerilu” kojoj se svaki pravi čovjek mora i treba pridržiti uvijek onda kada se mrak fašizma nadvije nad nama.
Članak je prenet sa portala H-Alter.
