Ukinite reklame, dajte kulturu

Piše: Vesna Pažin, H-alter

Inače, ne gledam televizor. Već godinama.

Kad je uvođena digitalizacija, tv-prijemnik koji sam imala nije imao adekvatan ulaz, a novi, ni “receiver” nisam kupila zbog čestog seljakanja, da bih u jednom trenutku shvatila kako mi savršeno odgovara boraviti u prostorima bez tog aparata, koji je u tek sedamdeset godina postojanja, većini postao važniji od bilo kojeg čovjeka, pa i bližnjeg. Bez sviju se može, ali ne i bez televizora, fiksnog ili mobilnog. Prozor u svijet; najbolji drug.Čak i sad, kad je čitav svijet u karanteni, u mnogim zemljama jedva da se nešto i proizvodi, radi i zarađuje, zabranjeno je družiti se, sve je stalo, pa čak i trgovina i kupovina, reklame ne prestaju: i dalje se nesmiljeno prikazuju svugdje i u svako doba dana

Vremenom i profesionalno sve osvjedočenija kako novinarstvo ubrzano propada i program se srozava, najprije na Balkanu, a onda i šire, negledanje televizora pretvorila sam u jednu od vlastitih disciplina, koja mi, da budem iskrena, nije teško padala ni iziskivala veći napor volje: već dugo, možda i dulje od gledanja tv-a, imala sam disciplinu čitanja knjiga, a onda i odlazaka u kino, kazalište, na izložbe, koncerte… (Uopće se nije teško skinuti s “junk fooda” kad si već prije znao kako je ukusna organska hrana.)

Kad sam još k tomu postala posve svjesna da vrhunska književnost i umjetnost, filozofija i (starija) teorija i (društvena) znanost nisu samo užitak i radost, nego o svemu i danas bitnom i hitnom donose i “vijesti” kakve se (više) ne može naći niti na jednoj od lokalnih ili globalnih medijskih mreža, negledanje televizije, a onda i nečitanje preostalih dnevnih novina i velike većine portala, pogotovu onih tzv. news, pretvorila sam u vlastiti “životni stil”.

Uf. Umorih se već i od pisanja o tomu, toliko sam se odvikla. Ali, oprostite, stići ću, evo, i do poante, ubrzo.

Još i prije nego što je bilo komu oko mene izgledalo uopće moguće da se odjednom zatvore sva kina, kazališta, knjižnice, otkažu koncerti, putovanja, poslovi, životi…, kao posezonski nezaposlena i uvijek novinarka, zaintrigirah se za čudne vijesti iz Kine, i malo po malo počeh istraživati i pokušavati shvatiti što se događa, te se, s oprezom, zaštićena maskama komparacije i kontekstualiziranja i stalno se dezinficirajući dobrom glazbom, filmovima i klasičnom literaturom, krenuh probijati kroz televizijske programe i druge dostupne mi (uglavnom inozemne) medije.

Ne prođe puno, sve to stiže i na Balkan, pa i u Europu, a ja ostadoh s gomilom neodgovorenih, i, s obzirom na zapravo nejasnu situaciju u vezi sa slobodom informiranja/govora, možda i zabranjenih i kažnjivih pitanja, te se nađoh u karantenu u stranoj zemlji, u maloj kući s dvoje postarijih ljudi, hvala Bogu, relativno zdravih, no dugogodišnjih ovisnika o televiziji i vijestima.Vremenom i profesionalno sve osvjedočenija kako novinarstvo ubrzano propada i program se srozava, najprije na Balkanu, a onda i šire, negledanje televizora pretvorila sam u jednu od vlastitih disciplin

Kako se ipak ne može po čitav dan boraviti u maloj (vlastitoj?) sobici, što je, valjda na kraju shvatila i slavna spisateljica, izložih se opet velikim količinama televizijskog programa, onog “prosječnog”, kakvog još uvijek gledaju balkanski penzioneri (dok se oni mlađi i bogatiji zanose specijalnim kanalima, mrežama, cjelonoćnim serijama, starim utakmicama i ostalim).

Tko li će znati zašto, možda i zato što, kad to već jednom želiš i izabereš, ne možeš prestati biti novinar, novinarka još i manje, nikako da se uspijem i duhovno izolirati od svijeta, pa tako u kratkom vremenu opet bijah izložena ne samo enormnim količinama ukazanja lokalnih političara i njihovih izvještavača, nego i nečemu još puno gorem.

Dok ove prve netko neprestano, makar i neuspješno, nadzire, analizira i kritizira, pa se povremeno nađe i kakav ozbiljan antidot, ima na televiziji nešto, pored “realityja” i instant-“showova”, što ne podliježe apsolutno nikakvim razumnim i humanim, neprofitnim filterima, niti smislenim ograničenjima i promišljanjima.

Reklame, naravno, o njima se radi.

Bože blagi, naglo se prisjetih zbog čega sam još i više, onako lako i rado, prestala gledati u sve veći mali ekran i prije nego što je postao “android”: odjednom vam prekinu film, seriju, pa čak i vijesti, pojačaju zvuk za tko zna koliko, nešto ili netko iskoči, te vas “sveznajući glas” napetim alarmantnim glasom ili, još gore, histeričnim, loše glumljenim veseljem i srećom, izbombardira nekom porukom, praćenom priglupim slikama i Zar se sami “vlasnici” tih reklama ne bi mogli odreći zakupljenog televizijskog vremena, dati ga, da tako kažem, u humanitarne svrhe, prepustiti javnim institucijama i medijima, točnije, urednicima kulture, ako ih imajuzvukovima; ukratko, peru vam mozak i cinično uživaju u tomu. Ljudi moji, pa kako (se) to može(te) trpjeti? I zašto bi?

Čak i sad, kad je čitav svijet u karanteni, u mnogim zemljama jedva da se nešto i proizvodi, radi i zarađuje, zabranjeno je družiti se, sve je stalo, pa čak i trgovina i kupovina, reklame ne prestaju: i dalje se nesmiljeno prikazuju svugdje i u svako doba dana.

Ima li tomu lijeka, cjepiva čak? Može li se možda barem sad predložiti da ih se (privremeno) ukine i zamijeni nečim pametnim i neagresivnim (pa i zbog onih koji se reklamiraju: teško da će se ljudi kasnije rado sjećati onoga što se sada tako apsurdno nameće)?

Zar se sami “vlasnici” tih reklama ne bi mogli odreći zakupljenog televizijskog vremena, dati ga, da tako kažem, u humanitarne svrhe, prepustiti javnim institucijama i medijima, točnije, urednicima kulture, ako ih imaju (ako ne, neka ih zaposle), koji će ga hitro, bez problema, budući da oni uvijek imaju viška materijala, ispuniti spotovima klasične glazbe, jazza, rocka, kao i snimkama koncerata, (kratkih) filmova, video izložbama, portretima i razgovorima s umjetnicima, znanstvenicima i drugim suvislim ljudima…

Da ti naši penzioneri, zbog kojih se, kako kažu, i “nalazimo u ratu”, a koji najčešće jedva da znaju upaliti kompjutor, kamo li naći utješne linkove s filmovima, besplatnim knjigama i ostalim, ne bi morali samo pratiti simptome i primjenjivati izvanredne mjere, nego da bi mogli pogledati i nešto što će spriječiti da se (mentalno) razbole, što jača imunitet, odnosno oplemenjuje i krijepi i duh i dušu.