Feminizam? Feminizam!

14. februar 2020.
Feministički kolektiv fAKTIV i ove godine za 8. mart organizira Noćni marš u Zagrebu. Noćni marš se tako borbeno nastavlja već petu godinu zaredom, a ususret maršu i 8. martu na H-Alteru promišljamo o značenju, potrebama i izazovima feminizma danas. Na pitanje "Što nam danas znači feminizam, odnosno - o čemu govorimo kada govorimo o feminizmu?", za H-Alter odgovaraju Ankica Čakardić, Marija Mileta, Danijela Dolenec, Karolina Hrga, Marija Jerončić i Monika Herceg.
lindsey-lamont-hUWINRMPvsc-unsplash
Ilustracija. Foto: Lindsey LaMont/Unsplash

Piše: Ivana Perić

Iščekujući još jedan, sad već peti Noćni marš, te borbeno i važno obilježavanje 8. marta, na H-Alteru promišljamo o značenju, potrebama i izazovima feminizma danas, ali i ističemo nužnost da o feminizmu govorimo i na feminizmu radimo uvijek, ne samo prigodno i povremeno. Prije dvije godine smo se pitale “Što nam danas znači 8. mart?”, a ove godine na H-Alteru postavljamo pitanje: “Što nam danas znači feminizam, odnosno – o čemu govorimo kada govorimo o feminizmu?” . Na pitanje odgovaraju istaknute pripadnice domaće akademske, aktivističke i kulturne scene.

Ankica Čakardić, profesorica na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta (Zagreb): Feminizam danas predstavlja vrlo široko polje borbe i različite principe, presudit će kako se prema tome postavimo

Ukoliko ovo veliko pitanje malčice, ali svjesno, “preusmjerimo ulijevo”, čini mi se da bi i odgovor mogao biti nešto jednostavniji i precizniji. Govoreći, dakle, o lijevom feminizmu uglavnom se referiramo na tradiciju socijalističkog i marksističkog feminizma, ali u posve određenom smislu i anarhističkog. Prateći borbenost, revolucionarni zanos, pedagoški rad i oštroumnu kritičku teoriju velikanki poput Clare Zetkin, Rose Luxemburg, Alexandre Kollontai, Emme Goldman, Nadežde Krupskaye, Eleanor Marx – da nabrojim tek neke – feminizam koji je danas inspiriran njihovim borbama protiv rodne opresije i klasne eksploatacije nastoji zadržati antikapitalističku poruku i njegovati princip solidarizacije sa svim potlačenima u društvu.

Na tom tragu, socijalistički feminizam danas djeluje na dvije fronte – pokušava očuvati već feministički stečena prava, ali i gurati suvremene lijeve borbe u feminističkom smjeru, krećući se od borbe za dostupni i besplatni pobačaj, radnička prava, socijalizaciju kućanskog rada, preko borbe za ekološki održivu i antikapitalističku budućnost, sve do borbe protiv mizoginije, rodno uvjetovanog nasilja, transfobije, homofobije, rasizma. U odnosu na (neo)liberalni feminizam koji nije osjetljiv na klasne razlike među ženama, socijalistički feminizam nas podsjeća na onu gorku spoznaju da rodna emancipacija nije moguća u kapitalizmu. To što je veoma mali broj žena probio tu-i- tamo koji stakleni strop i uspeo se na hijerarhijskim ljestvicama, nikako ne znači da se najveći broj žena nije ostao gušiti ispod tih stropova. Jednako tako, iz ovog primjera nam postaje jasno da i žene radi vlastitih klasnih interesa sudjeluju u ugnjetavanju nižih klasa žena. Za razliku pak od suvremenog radikalnog feminizma, socijalistkinje – još jednom gorko – podsjećaju da feminizam ne može biti sveden tek na “spolni antagonizam” između muškaraca i žena, jer historijski i empirijski podređenost žena u kapitalizmu nije rezultat neke primordijalne spolne podjele ljudi, već specifičnog režima reprodukcije (i društvene i biološke) koji na kapitalistički način oblikuje, definira i određuje rod.

Na tom tragu, u redovima socijalističkog, marksističkog i anarhističkog feminizma ima mjesta za ljude bilo kojeg trans/roda ukoliko im je na pameti univerzalna progresivna borba, dok će radikalni feminizam inzistirati da to prvenstveno budu žene, ali nikako i trans-žene. Ovako na brzinu, nakon što napravimo pravi zalet i sve rečeno panoramski zbrojimo, možemo uočiti da feminizam danas predstavlja vrlo široko polje borbe i da nerijetko polazi od različitih principa. Način na koji ćemo se postaviti prema tim razlikama i birati saveznike u predstojećim feminističkim borbama, nesumnjivo je jedno od ključnih pitanja suvremenog feminističkog pokreta.

Marija Mileta, aktivistkinja, Zelena akcija: Feminizam treba biti inkluzivan, solidaran i intersekcionalan

Feminizam je nešto što živim ili nastojim živjeti svakodnevno, kroz svoj posao, aktivizam i privatni život. Pošto se bavim prvenstveno klimatskim i okolišnim aktivizmom, vrlo mi je važno da se kroz sve prožima i feminizam. Važno je prvo osvijestiti kako je jedan od glavnih uzroka klimatske krize i okolišne degradacije upravo kapitalistički patrijarhat, a onda u skladu s time i djelovati. Upravo su žene u mnogim krajevima svijeta one koje su najpogođenije posljedicama klimatskih promjena, dok istovremeno trpe višestruke opresije. Stoga, danas najviše volim govoriti o intersekcionalnom feminizmu odnosno razumijevanju kako preklapajući identiteti žena – uključujući rasu, klasu, etničku pripadnost, religiju i seksualnu orijentaciju – utječu na način na koji žene doživljavaju ugnjetavanje i diskriminaciju. No, želim naglasiti kako žene nikako nisu samo žrtve jer su istovremeno i snažne predvodnice pokreta za klimatsku i društvenu pravdu te pokretačka snaga važnih promjena. Zaključno, feminizam danas treba biti prije svega inkluzivan, solidaran i intersekcionalan.

Danijela Dolenec, izvanredna profesorica, Fakultet političkih znanosti (Zagreb): Subvertirati rodnu podjelu rada, s krajnjim cijem dekonstruiranja roda

Za ljevicu feminizam ne staje na “ženskim pitanjima”, nego ih ukrštava s pitanjem klase, odnosno u središte pažnje stavlja potrebe žena radničke klase – dakle većine žena. Za žene radnice, egzistencijalno ugrožene i prekarno zaposlene, liberalni zahtjev jednakosti plaće znači jednakost u jadu ukoliko se ne borimo za dostojne radne uvjete i rodnu preraspodjelu neplaćenog rada. Jednu takvu strategiju za transformaciju rodnih uloga predložila je Nancy Fraser i nazvala je modelom univerzalnog skrbnika. Ona vidi problematičnom činjenicu da postojeće politike ciljaju ‘pomoći ženama’, no zapravo ne traže od muškaraca da mijenjaju svoje ponašanje. Ili, kako to sjajno sažima Sadie Plant: problematično je govoriti o emancipaciji žena kao da znamo što žene jesu. Žene i muškarci su sada organizirani u formate koje zapravo ne želimo emancipirati. Rad na poslu i skrb za obitelj sada su kodirani kao muška i ženska uloga i to je osnovni princip koji održava postojeći poredak.

Nasuprot tome, model univerzalnog skrbnika kaže da radne karijere žena, a ne muškaraca, trebaju biti polazište u dizajnu javnih politika. To znači da u radnoj karijeri uračunamo očekivane prekide i periode skraćenog radnog vremena kako bi se moglo skrbiti za najmlađe, najstarije, bolesne itd. Ako bismo tako univerzalizirali životne obrasce, dokinuli bismo rodnu podjelu rada, jer više ne bi ostalo razloga da većinom žene obavljaju poslove skrbi. Drugim riječima, umjesto da država “pomaže ženama”, javne politike trebaju poticati muškarce da se ponašaju kao većina žena, odnosno da preuzmu poslove skrbi. Na taj bismo način razmontirali muške i ženske uloge, odnosno subvertirali rodnu podjelu rada, s krajnjim cijem dekonstruiranja roda. Stoga, na tragu primjera koji sam navela, možemo reći da kad govorimo o feminizmu govorimo o politici transformacije odnosno o zahvatima u društvo koji ciljaju dekonstruirati postojeće odnose moći.

Karolina Hrga, izvršna direktorica Centra za ženske studije: Neizostavan okvir svakog transformativnog političkog djelovanja

Pojednostavljeno rečeno, feminizam možemo promatrati kao kontinuitet borbi za rodnu ravnopravnost na političkoj, društvenoj i ekonomskoj razini, koje se odvijaju kroz pluralitet glasova, tradicija i pokreta među kojima historijski postoje preklapanja, prožimanja, kao i nesuglasja. Dakle, uz uvažavanje izborenog i sustavnih nastojanja različitih feminističkih i ženskih pokreta, nije svejedno iz koje paradigme progovaramo i na koji način promišljamo opresije i nejednakosti u društvu.

Posljednjih desetljeća svjedočimo raspadu socijalnih država i welfare sustava te jačanju ekstremno desne političke agende, uz izostanak snažnih radikalno lijevih političkih aktera kao odgovora na pogoršanje životnih uvjeta najvećeg broja ljudi koji preživljavaju od vlastita rada. U takvoj situaciji, lijevi feminizmi koji promišljaju socioekonomsku, odnosno klasnu dimenziju opresije nadaju se kao presudna intervencija na planu feminističkih strategija otpora koje će odozdo podrivati reprodukciju kapitalističkog sustava proizvodnje.

Naime, feminizam je često figurirao tek kao dodatak emancipatornim pokretima, dok bi zapravo trebao biti neizostavni okvir svakog transformativnog političkog djelovanja, što je moguće ako ga, ne gubeći iz vida specifičnosti rodne opresije, promišljamo kao projekt opće emancipacije. Teoretičarke_i socijalne reprodukcije, socijalističke feministkinje_i, marksističke kvir teoretičarke_i, te recentni ženski štrajkovi, ukazuju na povezanost logike kapitalističke eksploatacije i rodne, spolne, rasne i drugih opresija, kao i da se feministički otpor protiv heteropatrijarhalnih, seksističkih i eksploatativnih mehanizama i režima danas mora simultano voditi u domeni proizvodnje i u domeni socijalne reprodukcije, rušenjem uspostavljene orodnjene distinkcije između ta dva tipa rada na kojima kapitalizam parazitira. Usto, prijetnja ekološke kataklizme zahtijeva od nas da osmislimo i borimo se za rješenja koja neće počivati na rastu i ekstraktivizmu, s obzirom na koja feminizam može doprinijeti borbom za globalnu solidarnu ekonomiju čiji će primat biti na egalitarnosti i podruštvljenoj socijalnoj reprodukciji, umjesto na robnoj proizvodnji.

Marija Jerončić, studentica i aktivistkinja, Klub studenata sociologije Antifjaka (Zadar): Ponutrivanje i jačanje ideje solidarnosti

Ono što mi se čini da bi se prvog dotaknula u ovom pitanju je pojam današnjice. Ono na što, među ostalim, i sama feministička kritika (u najširem smislu riječi) ukazuje jest to da je svako znanje podložno ruiniranju i ostavlja krhotine, fragmente, tragove (Drugih) koji su, zbog pozicija moći, produciranja znanja i stvaranja legitimnih verzija povijesti, naizgled “nepostojeći”, ali su itekako prisutni. U tom smislu, sadašnjost proizlazi iz prošlosti, a samim tim prošlost sadrži imaginiranje budućnosti kao mogućnost. U tom smislu, feminizam je i dalje suštinski kritika reprezentacije znanja, područje artikuliranja različitih glasova i postavljanja pitanja iz drugog i drugačijeg motrišta. Za feminizam su ključni koncepti jednakopravnosti/ravnopravnosti i emancipacije, a samim tim i koncepti moći, opresije, eksploatacije i diskriminacije bila ona izravna/neizravna i/ili institucionalna/sistemska.

Međutim, jednu stvar mogu spomenuti kao specifičniju za današnjicu. Tu bi se referirala na knjigu profesora Vjerana Katunarića Ženski eros i civilizacija smrti. On navodi kako se ideja emancipacije sve više sužava – što ne znači da su ljudi sve manje slobodni. Sužavanje ideje emancipacije dolazi kroz spoznavanja okolnosti, različitih konteksta u kojima ljudi žive. Sužavanjem vidokruga i djelokruga bit ideje slobode spaja se s ljudskom svakodnevicom čim se istovremeno područje slobode proširuje. Naizgled “nepostojeći” prostori se na taj način pune glasovima potlačenih. Ti glasovi su svakojaki, od žena različitih životnih pozadina, klase, etniciteta, rase, vjere i kroz sve ove slojeve jednako tako osoba različitih rodnihidentiteta. Vječna je misao Bell Hooks – Feminizam je za sve. To višeglasje i polifonija su bitni, to punjenje naizgled “nepostojećih” prostora je bitno u različitim kontekstima – tu se najviše bližimo ideji slobode u odgovornosti.

Nadovezujući se na već rečeno, kada govorimo o feminizmu govorimo i o razlikama unutar feminizma samog koje su, kako i u prošlosti, i danas prisutne. Razlika se ovdje nipošto ne postavlja kao suprotnost istosti već kao pojam koji markira protuslovlja pa i svojevrsne tabore unutar feminizma i važnost svijesti i promišljanja o njima. Feminizam nije “cijepljen” od različitih fantazmi pa ni unutar sebe samog. Na tragu spomenutih djelokruga i vidokruga, poentirala bih da u nekoj viziji budućnosti feminizam vidim kao pokret kojim više ponutrujemo i jačamo ideju solidarnosti svake vrste (transnacionalne, nacionalne, lokalne, transgeneracijske, svakodnevne), feminističke odgovornosti, razumijevanja i slušanja jedni drugih i kroz takvu etiku jačamo mreže otpora.

Monika Herceg, pjesnikinja: Nužan preduvjet za bolju i pravedniju budućnost

Kad danas govorimo o feminizmu, govorimo kao i uvijek, samo o želji da se ostvari nužna ravnopravnost. Svatko normalan danas bi za sebe trebao reći da je feminist. I to je točka od koje trebamo početi, da počnemo biti feministi u svakom trenutku, da zahtjevamo isto plaćene poslove, iste uvjete za rad, isti način evaluacije našeg rada. Da zahtjevamo strože kazne za svako nasilje, tako i ono prema ženama koje se danas još uvijek provlači kroz pravosudni sustav skoro nekažnjeno. Feminizam je danas i borba za dostojanstvo, prije svega. Nužan preduvjet za bolju i pravedniju budućnost.

Članak je prenet sa portala H-Alter.

Članak je prenet sa portala H-Alter.