Uvrede i klevete Večernjeg lista o nadbiskupu Hočevaru

Piše: Drago Pilsel

Pavičić tvrdi da se tako ”pričalo u zagrebačkim crkvenim krugovima” te tu infamiju ponavlja ili izmišlja, a kako vjerovati što je istina kada o tomu govori obiteljski nasilnik koji je, očito, dobio potpuni oprost katoličkih muževa Styrije da bi se nasilno nastavio ponašati sada prema istaknutim crkvenim prvacima?

Ukratko, Večernjakov, to jest, kaptolski doušnik, tvrdi da msgr. Hočevar zbog Stepinca lije ”krokodilske suze”, da su te lažne suze potekle nakon ”otkrića” freske Konačnog suda u crkvi sv. Jovana bogoslova u Beloj Crkvi (eparhija Banatska) u kojoj je naslikana omanja figurica u paklu, a koja sliči na Alojzija Stepinca, odnosno da je ”sve, možda, i znak da će Stepinčeva kanonizacija uskoro doći k svome kraju pa beogradskom nadbiskupu valja popraviti ono što su odgovorni krugovi o njemu u Zagrebu pričali”.

Dakle, najprije izražavam čuđenje što nasljednik Alojzija Stepinca u Zagrebu, Josip Bozanić, prešućuje ovaj vandalski napad na Stanislava Hočevara. Premda, valja se prisjetiti i da je Bozanić ustuknuo i kada ga je isti taj Pavičić, u vezi problema s Dajlom u Istri, nazvao mafijašem imenujući ga kao ”Joca Vatikanac” (asocijacija na lika crne kronike u Srbiji, Sretana Jocića iliti ”Joca Amsterdam”).

Zatim treba još jednom izraziti žaljenje što Večernji list, premda se nalazi u vlasništvu jedne austrijske katoličke udruge, ne pokazuje ama baš nikakav interes da osoba za to kvalificirana, dakle educirana i upućena (nije da ih u Hrvatskoj nema), obavlja posao religiologa, odnosno religijskog izvjestitelja i komentatora.

Treće za istaknuti jest zaprepaštenje zbog lakoće kojom Večernji list pristaje objaviti teške klevete i uvrede na račun beogradskog nadbiskupa.

Na stranu što komesar Pavičić laže jer savršeno dobro zna da su pisma pokojnog patrijarha Irineja papi Franji (koja sam široj javnost ja prvi pokazao) dostavljena redovnim kanalom, dakle, preko apostolske nuncijature u Beogradu i da je komunikacija nastavljena preko Predsjednika papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, kardinala Kurta Kocha i državnog tajnika Svete Stolice, kardinala Pietra Parolina. O tome sam naširoko pisao i o tome je sama Sveta Stolica vrlo transparentno izvijestila sve zainteresirane.

Ono što je ovdje frapantno je potreba da se blati jednog dobrog (nad)biskupa koji se nalazi korak do umirovljenja. Stanislav Hočevar u istoj je situaciji u kakvoj je do prošle subote bio vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić: napunio je kanonsku dob za umirovljenje, zahvalio se papi Franji i čeka da ga rimski biskup umirovi, što se u subotu dogodilo mons. Puljiću (Puljić ostaje kardinalom-izbornikom dok ne napuni 80. godinu).

Kažimo i to da je Hočevar korektno postupio kada se saznalo za problem u Beloj Crkvi i, među ostalim, teološki ispravno rekao: ”Kako je moguće da jedan kršćanski hram govori o nečemu o čemu se ne usudi govoriti čitava Crkva: da nekoga stavlja u pakao?”

Ali, opet, ne iznenađuje Pavičićeva zloća. Dokaze da je riječ o lošem novinaru i o osobi koja nije ispravna ima napretek. Dovoljno je podsjetiti na jednu od njegovih najznačajnijih satrapija.

U članku ”Bartolomejev posjet Hrvatskoj režiran je u Beogradu, koji želi postati ‘četvrti Rim’” (Prilog Obzor, Večernji list, 17. 9. 2016.) Pavičić je tvrdio da ima informacije ”iz SPC-a” da je tadašnja posjeta carigradskog patrijarha Bartolomeja bila ”zapravo režirana u Beogradu samo kako bi negativno utjecao na rad katoličko-pravoslavne komisije koju je papa Franjo osnovao prije dovršetka kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca”!

Pazite sad Pavičićevu ”argumentaciju”: Bartolomej je tada pohodio i Jasenovac i trebalo ga je uroniti u jasenovačku tragediju kako bi se razdoblje djelovanja kardinala Stepinca i jasenovački zločini stopili u jedno. S druge strane, posveta bezumno spaljena eparhijskog dvora (u Pakracu, op. D. P.) trebala je poslužiti kao paralela da su se identični (”ustaški”) zločini dogodili i u najnovijoj povijesti, za vrijeme Domovinskog rata. ”S tom popudbinom carigradski se patrijarh trebao otisnuti do Vatikana, baš kao što se svojedobno otisnuo s ona dva pisma patrijarha SPC-a Irineja, koja su zaustavila Stepinčevu kanonizaciju, nakon što ih je, kako se priča, upravo Bartolomej I. predao papi Franji” (SIC)! Laž i svinjarija prve kategorije.

Pavičić je konstruirao da je Bartolomejev cilj bio samo i isključivo veličati srpstvo, da tu ekumenizma nema, dapače da ga je papa Franjo marginalizirao, da je njegov posjet Hrvatskoj ”bio totalni fijasko”, da se radi o ”smušenoj osobi”, da njegov posjet Hrvatskoj ”treba što prije zaboraviti”, osobito jer je Bartolomej imao (prema Pavičiću) samo jedan zadatak: napakostiti Hrvatima i minirati Stepinčevu kanonizaciju.

Ukratko, tvrdi Pavičić da je Bartolomej ekumenska nula, da ga papa Franjo više ne šljivi. Ovaj needucirani propagandist i dalje negira da je papi Franji patrijarh Bartolomej izuzetno važna osoba, da intenzivno surađuju i to do mjere da Bartolomej piše uvod knjizi pape Franje.

Darko Pavičiću, napisao sam i ponavljam: Ne laži, ne vrijeđaj, ne izmišljaj, ne budi licemjeran, ne manipuliraj i ne izvrći! Nećeš naći mira u sebi dokle god budeš ovako ružno sramotio našu novinarsku profesiju i svoje kolege u Večernjem listu.

Za kraj, nešto o nasrtaju na etiku naše profesije.

Papa Franjo ističe tri aspekta novinarske profesije kroz koje novinarstvo može pomoći u poboljšanju društva – to su ljubav prema istini, profesionalnost i poštovanje ljudskog dostojanstva.

U ljubavi prema istini očituje se i potreba i teškoća novinarskog poziva – Papa to naziva i misijom: ”Prići što bliže istini činjenica i ne reći i ne napisati nikada ono za što se po savjesti zna da nije istina.”

”Ne radi se o tome hoće li netko ‘biti ili ne biti vjernik’, već se radi o tome hoće li ‘biti ili ne biti pošten prema sebi i prema drugima’. Srce svake komunikacije je odnos. To tim više vrijedi za one kojima je komunikacija posao. Ni jedan odnos ne može opstati ni trajati ako se oslanja na nepoštenje.”

Dotičući se teme profesionalnosti, Papa poziva na duboko shvaćanje i osobnu interiorizaciju smisla novinarske profesije. Odanost profesiji mora nadilaziti poštovanje etičkog profesionalnog kodeksa: ”Odatle proizlazi potreba da se vlastitu profesiju ne podlaže tuđim interesima, bili oni ekonomski ili politički. Zadatak novinarstva, usudio bih se reći njegov poziv jest – brižljivim traženjem istine njegovati rast društvene dimenzije čovjeka, pomagati izgradnju istinskog građanskog društva.”

Treća točka je poštovanje ljudskoga dostojanstva: ”Često govorim o ogovaranju kao o vrsti terorizma, o tome kako se osobu može ubiti jezikom. Ako vrijedi za pojedince, u obitelji ili na poslu, to tim više vrijedi za novinare, jer njihov glas može doprijeti do svih, kao moćno oružje. Novinarstvo mora uvijek poštivati dostojanstvo osobe.”

Pristajući na ovakve klevete, uredništvo Večernjeg lista ne nasrće samo na nadbiskupa Stanislava Hočevara, ne negira i bit našeg posla, već se ruga papi Franji i njegovom angažmanu da živimo u što korektnijem društvu.

Sve skupa vrlo ružno.

A ja se želim ispričati nadbiskupu Hočevaru: premda nemam ništa sa ovim uvredama i klevetama, osjećam se odgovornim ne samo jer sam dobio dozvolu pokojnog patrijarha da objelodanim ta pisma papi Franji, već zato što ove uvrede i klevete stižu iz kruga hrvatskih novinara kojima pripadam.

Članak je prenet sa portala Autograf.hr.