U pomoć, biskupe Košiću, hapse nam Skeju!

Autor: Drago Pilsel

Prvi vozač u koloni (Marko Skejo) nije htio poslušati upozorenje i naredbu policijskih službenika, već je pokušao proći punkt, u čemu je spriječen (policajac je uletio u vozilo u pokretu, gurnuo vozača i stisnuo je kočnicu), a nakon čega su ostali vozači blokirali obje kolničke trake ceste D-33.

Radi utvrđivanja svih okolnosti događaja osobe su (u marici) dovedene u prostore policije te je u tijeku kriminalističko istraživanje, objavila je PU šibensko-kninska nešto kasnije.

Super, mnogi su rekli, dolijao je i Skejo! Ali ja sam bio na sto muka jer nisam mogao nikako pronaći broj mobitela biskupa Vlade Košića. Otvorio sam prozor i dreknuo: ”U pomoć, biskupe Košiću, hapse nam Skeju!”

Mačke u dvorištu su ostale paralizirane, a pijetao našeg komšije Klampeka krenuo je drečati i kukurikati sto na sat. Susjedi su istrčali prema našoj kući i viknuli: ”Sused Drago, sused Drago, jeste li dobro, kaj se događa?” Ja sam izašao pred njih, sav u očaju podigao sam ruke prema nebu i zaplakao: ”Hapse nam Skeju”.

Živa istina.

Snaga mi se vratila, pomalo, kada sam čuo drugu najvažniju vijest toga dana, a više ne sumnjam da se to dogodilo intervencijom Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta (GVHKZ) koju je vojni biskup Bogdan sigurno na vrijeme obavijestio da iz Međugorja brzo ima doći u Knin: predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković su ”čavrljali”.

Rekoh si, tako je to poštenim Hrvatima: trebao se vitez Skejo žrtvovati na oltaru domovine, nedaleko mjesta gdje je pronađen pralik GVHKZ-a (ponovimo: mjesto Biskupija kod Knina), da se dogodi pomirenje u državnom vrhu, što je potvrđeno rukovanjem vrlih muževa sutradan na alci u Sinju.

Šalu na stranu, od one godine kada je pripita Kolinda izvela cirkus na prijemu za vojsku i ambasadore u Kninu, dan obilježavanja ”Oluje” nisam proveo u vedrijem raspoloženju nego ove subote.

Osobito sam bio impresioniran nervozom kojom su nosači kamera i nosačice mikrofona pitali Zokija i Plenkija tko je prvi progovorio, slijedi li možda mir u Ukrajini. Bio sam hiper ponosan na kolegice i kolege.

Hajde, sada je dosta, uozbiljit ću se. Ispovjedit ću vam svoju muku.

Svaki put kada sam se iz Beograda ili iz Sarajeva avionom vraćao za Zagreb gledao sam kroz prozor poharan i krvlju natopljeni prostor u kojem obitavamo dok se blebeće o europskoj Hrvatskoj!

Tko (ili što) može na bilo koji način odrediti duh jednoga naroda? ”Oluja” to određuje? Ne bih rekao.

Hrvati bi se zbog Nezavisne Države Hrvatske, čije se postojanje sve više problematizira u modernoj historiografiji, za vijeke vjekova morali smatrati obveznim gajiti sućut i pokajanje. Baš kao što taj osjećaj imaju Nijemci.

Na našem su teritoriju, među nama, počinjeni holokaust (protiv židovskoga naroda) i genocidi (protiv srpskoga i romskoga naroda). Zbog toga su se naši ljudi podijelili i još žive podijeljeni. Tu ozbiljnog procesa pomirenja i suočavanja s prošlošću, nažalost – još nema.

Zbog ovoga što su, pak, ”naši” izveli u Bosni i Hercegovini, a ja nazivam agresijom i Udruženim zločinačkim poduhvatom, tko bi mogao biti taj koji bi mogao/la dogotoviti (ili nastaviti) proces koji je počeo za mandata Ive Josipovića, proces čišćenja povijesne memorije za koji se toliko bio angažirao Ivan Pavao II. i nastavlja širiti papa Franjo?

”Oluja” čista kao suza? Naša najveličanstvenija pobjeda?

Ne. O onoj naših partizana bismo tako možda trebali govoriti. Nego…

Želio bih danas nešto kazati o jednoj velikoj i bremenitoj temi jer mislim da ipak postoji stanovita kolektivna krivnja Hrvata i jer mislim da ako je savjest ”mirna” mnogim Hrvatima, moja to ne smije biti.

Da, postoji ta naša moralna, metafizička krivnja. Osjećam nešto poput sukrivnje za djelovanje članova moje obitelji i mojih sunarodnjaka. Ta sukrivnja se ne može objektivizirati. Trebali bismo biti skloni i, ovisno o položaju i vrsti djela onih koji su pogođeni nepravdom, ispraviti krivnju iako pravno za djelo nismo odgovorni.

Ja, naime, zagovaram odgovornost Hrvata, dakle, supogođenost čovjeka koji pripada hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu, političku povijest i koji postaje svjestan nedohvatljive krivnje, već analogije sukrivnje.

Moramo se osjećati sudionicima, sukrivcima, osobito ako šutimo pred nepravdom i bezakonjem, mržnjom ili netolerancijom.

Ja sam morao preuzeti krivnju oca i djedova (jedan ustaša, drugi suradnik Gestapa), morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala.

Moramo biti u stanju osjetiti moralnu kolektivnu krivnju i zadaću ponovne obnove čovjeka i nacije iz uzroka (kako je to zagovarao Karl Jaspers) – zadaću koju imaju svi ljudi na svijetu koja, međutim, hitnije i osjetnije, kao da odlučuje o svomu biću, nastupa tamo gdje se jedan narod, makar podijeljen, vlastitom krivnjom našao pred ništavilom koje simbolizira pakao Jasenovca ili bilo koje stratište Milanovićevih junaka (počašćenih prije nekoliko godina u Kninu) iz HVO-a (od Ahmića do mostarskog heliodroma).

Da, ja osjećam sram pred samim zločinima. Vidio sam na svoje oči zločine u ”Oluji” i osobito nakon nje.

Sram me je jer su mnogi nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Sram me je i što hrvatski katolički biskupi nisu još uvijek otišli i obavili čin pokajanja u samom Jasenovcu. Dakle, kao što su to učinili pape u Auschwitzu, a hrlili su članovi HBK svake godine na Bleiburg dajući prednost jednim žrtvama među kojima je bilo mnoštvo zločinaca, dok u Jasenovcu krivih ljudi nije bilo!

Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo.

Ne svi Hrvati, već manjina, snosi krivičnu odgovornost za zločine rata i poraća, pak, druga je manjina morala odgovarati za podržavanje ustaštva, za strahovladu u doba poratnog jugoslavenskog staljinizma, za zločine HV-a i HVO-a u BiH ili HV-a i policije nakon ”Oluje” (o čemu sam doista, ne samo prvi u Hrvatskoj, nego i u ovoj kolumni puno pisao).

Svatko od nas, premda na različite načine, sasvim sigurno ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom i ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti.

Tko ne prepoznaje trenutak u svom životu i nije sposoban kazati: i ja sam Hrvatska, ali kazati to uz zahtjev za preobrazbom, za ponovnim rođenjem, za odbacivanjem pokvarenoga, taj neka bude opomenut jer je zašao u ćudorednu propast. U onu vrstu propasti koju Milanović i Plenković te vojni biskup Jure Bogdan i drugi ne vide i niječu.

Ono dobro i istinito, ona pogača pomirenja o kojoj je govorio Milorad Pupovac, neće doći sama od sebe: treba temeljito prionuti poslu, svi mi i svatko od nas. Možda jednom mognemo reći da smo se pokušali osloboditi krivnje.

Skejo odveden u policijskoj marici? Sitno olakšanje pred ogromnim poslom pred kojim se kao društvo nalazimo.

Članak je prenet sa portala autograf.