U Bogu su Blago Zadro i prvi ubijeni Srbin u Vukovaru isti!

Piše: Drago Pilsel

Premda spominjem taj list (i portal) isto bi se moglo napisati za većinu listova i portala u Hrvatskoj. Tu novinarstva jedva da ima. Strahotama svjedočimo i kod ljudi kod kojih bismo to najmanje očekivali.

Jutarnji list prenosi izjavu saborskog zastupnika Domovinskog pokreta i vukovarskog borca Stipe Mlinarića zvanog Ćipe koji reče ovakve budalaštine: ”Ovom gradu treba mir i razvoj, a ne ovakve smišljene provokacije SPC-a i Porfirija, koji je nedavno odlikovao osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, koji je ratovao i u Vukovaru (…) Porfirije je nedavno u kontekstu BiH dao jako opasnu izjavu da granice nisu zadane i da će se vjerojatno u budućnosti opet mijenjati (…) prije dva dana zaređen je za patrijarha, a za prvi posjet je odabrao Vukovar…”.

Ovo je dovoljno za analizu svinjarija Jutarnjeg lista na temelju Mlinarevićevih budalaština.

Prvo, Jutarnji list jako dobro zna da patrijarh Porfirije nije odlikovao Vojislava Šešelja, ali to iz obijesti prenosi.

Drugo, Jutarnji list zna da Porfirije nije govorio o mijenjanju granica BiH, ali to iz mržnje prema patrijarhu donosi.

Treće, Jutarnji list zna da je patrijarh to postao na izbornome Saboru održanom u Beogradu u četvrtak 18. veljače 2021. (izvjestio je taj list i portal o tomu), da je ustoličen za patrijarha dan kasnije u (Porfirijevoj) Sabornoj crkvi i da je prošlog petka, 14. listopada 2022., u manastiru u Peći ustoličen na tron arhiepiskopa i pećkih, u sjedištu Pećke patrijaršije koje bi, ako bude pameti, trebalo biti vraćeno kao službeni naziv Srpske Pravoslavne Crkve, a ne korišteno kao jedno od naziva. Znaju točno kada je patrijarh izabran i da ovo nije njegovo prvo putovanje kao patrijarha. Zašto takvo nešto objavljuju? Što oni glume i prestavljaju?

Dakle, trostruka svinjarija Jutarnjeg lista, a svinjarija ima koliko hoćeš. Izvršni odbor HND-a se trudi to ne vidjeti i izmišlja nove i nove nagrade kada nas zapljuskuje sve lošije i lošije novinarstvo.

Toliko, koliko i svinjarija u novinarstvu, ima i nerazumijevanja, a osobito intelektualne i duhovne lijenosti, napose među onima koji imaju teološko obrazovanje. Mislim u prvom redu na katolike, pa i na neke koji su se motali oko Porfirija. Što da su se motali, za vrat mu se vješali u ispadima golemog afekta.

U trima posljednjim Porfirijevim velikim besedama: prethodnog vikenda kod ustoličenja novog zapadnoeuropskog vladike Justina (stoluje u Parizu), kod ustoličenja u petak u Peći na Kosovu i prilikom slave Osječkopoljske i baranjske eparhije jučer u obnovljenom hramu svetog Nikolaja Mirlikijskog čudotvornog u Vukovaru (kojeg inače u svijetu časte i pravoslavni i katolici, kao zaštitnika djece i pomoraca), u hramu koji je, podsjetimo, od strane Hrvata miniran i spaljen u rujnu 1991. u noći s 18. na 19. (crkvu iz 1752. su u Drugom svjetskom ratu razorile i ustaše), patrijarh je govorio izuzetno dobro, o tome što je istinsko, a ne deklarativno kršćanstvo (Vukovar), što je njegov program (Peć), što pak zadaća episkopa (Pariz), ali Riječ je Božja pa tako i autentično kršćanska, dakle, evanđeoska riječ, beseda patrijarha, za medije, hrvatske napose, ”neprofitabilna”. Ne klika se.

Nije zanimljivo ni kada se patrijarh raduje što se obnovio i ”franjevački samostan braće u Hristu u Vukovaru”, ni kada kaže da je mislio na Vukovarce gledajući na fresku svetog Nikolaja u manastiru u Peći, ni kada kaže da su razlike među našim ljudima, pogotovo u Vukovaru, male, ni kada na Kosovu hvali vjeru Albanaca muslimana koji časte Gospu i čuvaju srpske svetinje, ni kada izgovara istinu da je sveta liturgija događaj maksimalnog izmirenja s Bogom, s nama samima, s drugima i sa svim stvorenjima, ni kada, navodeći Isusov ”Govor na gori”, podsjeća na blažene mironosce i mirotvorce.

Naročito nije zanimljiv govor patrijarhov kada jasno kaže da neće oni koji imaju ”emocije s ovoga sveta” rješavati odnose među Srbima, ili među Srbima i drugima, a kamoli određivati Saboru SPC-a i patrijarhu kako se imaju ponašati, što moraju učiniti da se svide ovima koji mjere mjerama svijeta, a ne Evanđelja.

Neće oni čuti fundamentalno važnu poruku iz Vukovara: da (svi) budu jedno (Ut unum sint), to jest, ukapirajmo to: ”da budemo veći od počinjenog zla koji nas je ponizio” i kao ljude unazadio.

Porfirijev je program put pomirenja, tako je rekao na Kosovu u petak. A ”težak je teret sjećanja i izmirenja”, proširio je jučer u Vukovaru.

On zastupa istinu Evanđelja. To je nužnost ljubavi među ljudima i ljubav prema svim stvorenjima kako podsjeća papa Franjo jer smo u Bogu jedno, pobratimljeni u sveopćem, kozmoskom bratstvu. Ergo, Porfirijev je program izmirenje i dijalog Božjih crkava, konkretnih ljudi, i više od toga, ne samo svih vjerujućih nego svih ljudi. Ako mu je program – mir, onda je jasno da to nije samo program unutar njegove Pravoslavne Crkve.

Prozivaju ga ovi nesretni desničari da nije zatražio oprost. Ma, stotinu je puta to učinio! Ali badava, kada im je mjera Jutarnji list, eventualno Novosti SNV-a ili drugi tjednici (onaj iz Zadra, sačuvaj nas Bože, npr.) i portali.

Meni je jučer samo jedno nedostajalo, jer Porfirije se odlučio na geste. Tako je velika gesta bila nedavno njegovo obećanje da će se osobno angažirati u pomoći sigurnosnim kućama za žene žrtve nasilja.

Budući je Porfirije konkretizirao molitvu za mir, pa je rekao: ”Lično se molim za sve postradale, palim neprestano voštanicu moga srca za stradale u Glini, Jadovnu, Gruborima, Varivodama, Paulinom Dvoru, u Voćinu, Medaku… Jednako se molim i za one postradale u Ovčari, Škabrnji, Lovasu, Širokoj Kuli, Baćinu, Sotinu i mnogim drugim stratištima. Molim se i za sve nestale, bez obzira kom narodu pripadaju, od 1991. do 1995. godine u strašnom i nesretnom ratu na ovim prostorima. Drugog puta osim puta molitve i praštanja nemamo. To je put koji nam utire sam Gospod i na koji nas poziva Njegovo Jevanđelje”, meni je, čisto na nivou geste, nedostalo da, nakon svega, nakon ručka, Porfirije kaže svom vozaču, hajmo do Ovčare, ali bez novinara, bez pompe.

Kažem: meni. To bi mom argentinskom ukusu dalo notu potpune vjerodostojnosti, nekakav bi to nastavak bio besede, čak i otjelovljenje besede u kojoj se govori o potrebi da se moli za žrtve Ovčare…

Ali, polako, ja nisam glumac kojem došaptavaju ovi iz Domovinskog pokreta, pa nisam ni onaj koji mora voditi računa o neraspoloženju među katolicima, ovima, onima… Ne.

Ja sam novinar, a kao novinar sam i teolog kršćanskog nadahnuća, netko koji je poslan pojašnjavati stvari koje se tiču religije kršćana, ali i drugih.

I kazat ću vam, u nadi da ovo možete razumjeti, da nema veće geste od molitve kod euharistije, na liturgiji, kod stola/trpeze Gospodnje, za žrtve ne samo naših nego drugih obitelji i naroda. I patrijarh Porfirije je ne samo kazao da se on svakodnevno kod euharistije moli (u srcu pali voštanicu) za žrtve Hrvata i drugih, već je kazao da se pravoslavni uvijek moraju moliti za žrtve Hrvata, i obratno, te da bi bilo nužno da se u hramu svetog Nikolaja čudotvorca u Vukovaru moli i prinese žrtva Hristova za sve žrtve.

Mogao sam prilijepiti ovoj kolumni naslov koji bi bio atraktivan – vidi, vidi, Dragec proziva patrijarha, na neki se način od njega ograđuje: ”Dragi Porfirije, s riječi bi trebalo prijeći na djela”. Zašto neću? Pa velim vam: taman posla da mi mjera budu nepismeni iz Domovinskog pokreta, antinovinari iz Jutarnjeg lista ili prva narikača u Hrvata, Milanović, zaposlen da obilazi mjesta stradanja Miloševićeva i Tuđmanova rata, ali toliko glup da ništa od Nijemaca i njihove pametne politike sjećanja nije naučio.

Neću i baš me briga za to kako će se ovo čitati ako sam ja OK s tekstom. A jesam. Pogotovo jer je ovakav tekst trebalo napisati i u povodu 9. godišnjice postojanja portala Autograf (pokrenut 13. listopada 2013.).

Uzet ću baš to, kao naslov, da je u molitvi za jedne i druge stavio znak jednakosti između žrtava, što mu, kao, spočitava ekstremna desnica. Apsolutno točno. Baš tako. Stavio je znak jednakosti. Teološki ispravno.

U Bogu (ali i inače), mrtvi nam Hrvati moraju vrijediti i vrijede isto što i mrtvi Srbi. U Bogu, ako u Boga vjerujemo, smrt Blage Zadra 16. listopada 1991. ima istu vrijednost kao smrt onih Srba koji su ubijeni u Vukovaru prije agresije.

Saša Kosanović je o tomu pisao, za Novosti, dok je tamo još bilo pristojno objavljivati: ”Prvi Srbin u Vukovaru je ubijen 29. lipnja (1991.), mjesec i pol prije napada JNA na grad. O načinu na koji je skončao nesretni Jovan Jakovljević Novosti su već pisale. Kuću poslovođe trgovine ‘Sport’, koja se nalazila u blizini Vodotornja, okružila je grupa vojnika, pozvavši Jovana da izađe van. Svjedok događaja, njegov sin Slobodan, ispričao je 2010. za Novosti što se dalje zbilo: ‘Otac im je odgovorio da mogu doći sutra, da je kasno i da ne želi izići. Tada su odgovorili da će u protivnom dići kuću u zrak. Vidio je da nema kud i krenuo van. Upalio je svjetlo u hodniku i prišao vratima. Oni koji su bili vani, vidjeli su siluetu mog oca i zapucali. Pao je glavom prema podrumu, na mjestu je ubijen’.”

Zašto bi život Blage Zadre bio vrjedniji od života Jovana Jakovljevića? Gdje to u Bibliji piše?

Povjerenik Vlade za Vukovar Marin Vidić Bili 18. kolovoza 1991. uputio je pismo predsjedniku Franji Tuđmanu i opozicijskim prvacima Ivici Račanu, Draženu Budiši, Marku Veselici i Savki Dabčević-Kučar u kojem se žalio na Merčepa… Mislim, trebali biste znati o čemu govorimo i o čemu nije patrijarh govorio jučer.

Ali je kazao: Molim Boga za sve, podjednako. I molim sve vas, moja pravoslavna sestre i braćo, da molimo za sve, bez izuzetka.

Rekoh, Porfirijev je program – mir.