Možemo li zagrliti neprijatelja? Ja sam pokušao

Piše: Drago Pilsel

Mislim da nema prečeg posla, ako govorimo o Evanđelju Isusa Krista, a o Evanđelju je Martin Luther samo mislio, nego da se bavimo pomirenjem, s nama samima, s drugima i s Bogom.

Našem se društvu predstavlja ključan problem koji, kada bi se riješio, sasvim bi promijenio mogućnost aktivne izgradnje mira pretvarajući proces o kojem papa Franjo govori (najčešće u povodu rata u Ukrajini) u nešto vjerojatno.

Naime, Volf konstatira da među nama, pa tako i svugdje u svijetu, ima kršćana kojima je teško oprijeti se kušnji da opravdanje za svoju (razumljivu) potrebu da u ruke uzmu mač traže u religiji. Podlegnu li toj kušnji, trebaju se odreći svakog pokušaja da svoju verziju kršćanske vjere razriješe krivnje za sudjelovanje u poticanju nasilja.

Kršćani (pa tako i pripadnici drugih vjera) mogu odrediti da se religijski simboli mogu rabiti za to da opravdaju i nadahnu samo ”pravedne ratove” (ne, nema takvih ratova, pravednih, kaže Papa u svojoj novoj knjizi ”Molim vas u ime Božje. Deset molitava za budućnost nade”).

Ali, postoji li ijedna zaraćena strana koja ne smatra da je njezin rat pravedan?!

Jednostavna nam logika govori, piše prof. Volf, da ne mogu biti svi u pravu. Možda je jednostavna logika neprimjenjiva na kaotičan svijet ratova. Tada bismo svi mogli biti u pravu, što bi značilo da nitko ne bi imao pravo, a onda bi vladalo nasilje. Nasilje koje u ime bogova više ne bismo mogli razlikovati od đavola.

Sigurni u Božju pravdu i ojačani Božjom nazočnošću, kršćani moraju, kao i drugi vjernici, prekinuti krug nasilja tako što će odbiti da budu uhvaćeni u automatizam osvete. Doduše, ne može se zanijekati kako su veliki izgledi da oni, pokušavajući ”voljeti” svoje neprijatelje, skončaju viseći na križu.

Pa ipak, zaključuje Volf, neprocjenjiv čin odbijanja da se osvetimo često postane sjeme iz kojeg iznikne krhak plod mira među ljudima iz različitih kulturnih prostora okupljenih na jednome mjestu, koji razumiju jezike drugih i međusobno dijele svoja dobra.

Slijedeći takvo razmišljanje, religije se na našem tlu moraju pitati ništa drugo nego jesu li sposobne potaknuti vjernike da zagrle svoje neprijatelje?

Dosljedno odbijanje da se osvećujemo i dosljedno nenasilje možda neće biti moguće u svijetu nasilja. Prošlo nam je stoljeće pokazalo (i ovo koje trošimo) da se tirane mora svrgnuti i da su mjere koje uključuju uporabu nasilnih sredstava kako bi se tirani i luđaci spriječili da se uopće uspnu na vlast ili kako bi se najrazličitiji obični zločinci koji hodaju ulicama spriječili da ne čine svoja nasilna zlodjela, potrebne.

Ali ove mjere ne smiju zasjeniti ono što je religijama najvažnije – stvoriti program za svjetsku suradnju i razumijevanje te definirati posebne obaveze velikih religija u stvaranju mira koji će se temeljiti na svjetskoj etici. To će biti, čini se, najvažniji način poticanja duhovnosti u novome stoljeću.

Islam je, kao religija koja će u novome stoljeću okupiti najveći broj sljedbenika, lažno optuživana da je nasilna, a istina je da je od početka dala temeljne smjernice ljudskom rodu, ne samo religijsko-etičke, već i političke, socijalne, gospodarske i ostale, da se izbjegnu sukobi i uništavanja, a čovječanstvo usmjeri moralnom napretku pojedinca i sve kvalitetnijem suživotu zajednice.

I židovska je vjera, općenito govoreći, propovijedala i primjenjivala građansku i političku jednakost među ljudima. Povijesna je istina da je Judeja bila prva nacija koja je iskazala poštovanje prema ljudskim pravima. Bilo je zapovijedano brinuti se o siromašnim ne-Židovima, paziti na njihove bolesnike, pokopati njihove mrtve – isto kao vlastite – u ime mira i dobre volje (vidi treću Mojsijevu knjigu).

Nastojanja oko izgradnje mira kod velikih kršćana XX. stoljeća, primjerice, protestanta Martina Luthera Kinga ili katolkinje Majke Terezije, sublimiraju cijelu povijest mirotvorstva u kršćanstvu.

Religije mogu ponuditi čovjeku jedan vrhovni moralni zakon: jedan kategorički imperativ od izuzetne važnosti za budućnost svijeta, jer sve velike religije dijele takozvano zlatno pravilo.

O njemu je šest stoljeća prije Krista već govorio Konfucije: ”Ono što ne želiš za sebe, ne čini drugim ljudima” (Dijalozi, 15,23); dakako to pravilo postoji i u židovstvu: ”Ne čini drugima ono što ne želiš da se tebi čini” (Rabbi Hillel, 60.-10. pr. K., ”Sabbat”, 31a); konačno i u kršćanstvu: ”Sve što želite da vam čine ljudi, učinite i vi njima” (Mt 7,12; Lk 6,31). Isto se pravilo nalazi u učenjima drugih religija.

I nevjernici, s kojima bi vjernici trebali hitno uspostaviti jednu moćnu koaliciju za spas svijeta (a mi na prostoru bivše države, osobito između Srba, Hrvata i Bošnjaka, ništa drugo nego strukture povjerenja), imaju svoj izvor u Kantu, čiji se kategorički imperativ može shvatiti kao modernizacija, racionalizacija i sekularizacija rečenog zlatnog pravila religija: ”Nastupaj tako da maksimum tvoje volje može uvijek služiti kao princip opće legalnosti” ili ”ponašaj se tako da, kako u tvojoj osobi tako i u drugima, uvijek koristiš ljudskost kao cilj, i nikada kao sredstvo” (Kritika praktičnog uma, A 54).

U svijetu kao najmlađa religija najbržeg rasta, Baha’i vjera rezimira najveći izazov čovječanstvu: izgradnja mirne i globalne civilizacije. I obrazovanje i religija temelje se na pretpostavci da ljudsku prirodu jest moguće promijeniti. Porukama Veda, Mojsija, Bude, Krista, Muhameda i Baha’u’llaha religijski ljudi moraju napustiti fanatizam i predrasude kako bi se uspostavilo stanje prijateljske uzajamne tolerancije među različitim religijama.

Oni koji budu u stanju priznati božansko nadahnuće svih drugih, a ne samo vlastitih proroka, moći će sjesti zajedno i, kako je godinama zagovarao pokojni prof. Hans Küng, jedan od vodećih teologa međureligijskog dijaloga u svijetu, stvoriti projekt svjetske etike, dobiti pozitivan odgovor na najveće izazove pred kojima se nalazi ljudska vrsta.

Pred tolikim frustracijama i strahovima s kojima smo ušli u novo stoljeće, čovjek, a posebno vjernik, može i treba pronaći uvjerljive razloge za pozitivno djelovanje koje će odgovarati novom načinu života, pa makar to bilo i u svemiru.

Bez podrške velikih religija projekt svjetskoga mira i solidarnosti među ljudima nema realne šanse. Od genetskog inženjeringa do vanjskoga duga, od klimatskih promjena do energetske krize, a uskoro i do nestašice pitke vode i hrane, svi su veliki problemi i izazovi današnjice previše složeni da bi se o njima zaključivalo neposredno.

Dobro čovječanstva zahtijeva da se u debatama i odlukama koriste jasni principi vrednovanja i prosuđivanja, bilo da su racionalnog ili vjerskog utemeljenja.

Budućnost religije danas više nego ikada prije određuje mogući konsenzus oko zajedničke etike koja mora poslužiti kao temelj za produbljenje i konkretnost promocije i obrane ljudskih prava.

Mislio sam na tolike moje dobre prijatelje i uzore u protestantskom kršćanstvu, na Miroslava Volfa, Petera Kuzmiča i tolike druge… i to sam vam danas želio kazati – među teolozima prevladava velika zabrinutost.

Religijama je najvažnije stvoriti program za svjetsku suradnju i razumijevanje te definirati posebne obaveze u stvaranju mira koji će se temeljiti na svjetskoj etici. To će biti, čini se, najvažniji način poticanja duhovnosti u novome stoljeću. Treba nešto konkretno preuzeti i u Hrvatskoj. Odmah. Već sada!

Možemo li zagrliti neprijatelja? Ja sam pokušao i o tomu nešto napisao. Pokušavat ću i dalje.