Javna isprika Aleksandru Stankoviću (i čitateljima)

Autor: Drago Pilsel

Dakle, Vučeliću, sjedi i čekaj red ili nastavi hračkati po meni, tvoja stvar, bavim se sada moralnom dužnošću koju sam osjetio i prepoznao.

U emisiji kod Aleksandra Stankovića, u svojstvu gosta sam sjedio ne jednom, već četiri puta i pripadam velikoj galeriji likova koji su ostali, malo je reći iznenađeni, kada je priznao svoj problem ili više njih – ta nikada nisam dobio informaciju ili prepoznao neke naznake da bi Stanković bolovao od depresije.

Ja sam, pak, već davno o mom PTSP-u progovorio (imao sam i faze depresije pa neke simptome o kojima govori Stanković prepoznajem i kod sebe), pogotovo kada sam, nakon četiri i pol godina psihoterapije i mnogo, ali stvarno mnogo razmišljanja (godinama sam razmišljao) odlučio da ću napisati knjigu i nešto kazati o tome. Tako je nastao ”Argentinski roman” (Profil, 2014.), pa zatim ”Povratak Adolfa Pilsela” (VBZ, 2018.), a trebao je već izaći i treći nastavak sage, ali se to produžilo zbog dvogodišnjih radova na sanaciji naše kuće nakon zagrebačkih potresa.

Elem, iako sam o sebi javno govorio, u više navrata, iako uzimam lijekove i dugo sam vremena odlazio na tjedne susrete kod moje psihoterapeutkinje (bile su njih dvije, zapravo), dakle, iako mislim da nešto znam o temi depresije, sve što sam čitao do sada od kolega koje boluju (svojedobno je, 2018. i 2019. o sebi progovorio i novinar Vojislav Mazzocco) ipak mi nije bilo dovoljno da iz prve shvatim što nam Aleksandar Stanković želi kazati.

Stanković u knjizi ”Depra” koja je 20. rujna izašla u nakladi Telegrama, detaljno opisuje borbu s teškom i često stigmatiziranom bolešću radi koje je četrnaest godina na antidepresivima. Iako boluje od depresije, ipak svakog tjedna uspješno funkcionira u javnom prostoru i vodi dosta gledanu emisiju ”Nedjeljom u 2”, što zna donositi specifičan set problema i izazova.

”Bilo mi je toliko loše da sam odlučio otkazati emisiju. Rekoh to i producentici. ‘Stvarno ne mogu’. Popio sam antidepresiv i anksiolitik i nema pomoći. Noge mi se tresu, usta su suha i potpuno sam dezorijentiran. Moglo bi se dogoditi tijekom emisije da zaboravim kako se gost zove, ili da mu ne uspijem postaviti pitanje…” kazao je o situaciji prije razgovora s tenisačem i trenerom Nikolom Pilićem.

Knjigu još nisam pročitao, kanim time započeti ovaj tjedan, osobito nakon velike preporuke koju mi je dao kolega Boris Rašeta, autor intervjua sa Stankovićem koji je u knjizi, ali neću pričekati da knjigu pročitam kako bih obavio ono što mi savjest govori da moram što prije učiniti.

Ja se, naime, ovom kolumnom javno ispričavam Aleksandru Stankoviću. Ne za neke stvari koje sam prozvao a smatram da je krivo učinio i nemaju veze s bolešću (primjerice, i dalje smatram potpuno krivom uredničkom odlukom da poželi intervjuirati suradnicu u emisiji Maju Sever, ima toga još što smatram krivim odlukama i pristupima u emisijama), već za grubost i neljudskost kojom sam ga javno kritizirao.

I neću se vaditi na foru, slušaj, žao mi je, nisam znao da boluješ od depresije. Ne. To mu mogu privatno poručiti. I učinio sam to. Moram preuzeti moralnu odgovornost za nekolegijalnost, ne jednom iskazanu. Nema, kada je o tomu riječ, dugo vremena da sam ga ovdje usporedio s Bujancem. Bila je to moja greška, pretjerivanje. Žao mi je zbog toga i molim njega i čitatelje za oprost.

Iako će Stanković sigurno kazati: Nema potrebe za ispričavanje. Ja ne mislim tako. Ja se ispričavam, iskreno i javno.

Da li bih se ispričao da Aco nije odlučio progovoriti o depresiji? Možda i bih, u nekom trenutku lucidnosti ili samorefleksije, ta vrlo često preispitujem svoje poteze, pogotovo kada sam od prijatelja na to pozivan, ili kada osjetim potrebu. Ali činjenica je da sam odlučio ovo napisati kada sam shvatio, ili pokušao shvatiti, muku ili muke Aleksandra Stankovića (nitko neće nikada u potpunosti moći shvatiti kako izgleda svijet nekoga tko boluje od depresije, makar i sam uzimao slične lijekove).

I jako me pogodilo čitati ružne komentare u smislu da je Aco pozer koji samo želi sebi učiniti dodatnu reklamu za emisiju na HTV-u, ali i da se bolje proda knjiga ”Depra”.

Stanković kaže da je odlučio izaći u javnost i da pomogne ljudima. Ja mu vjerujem.

Kao donator UNICEF-a mogu još reći i ovo (citirajući Faktograf): Sve više djece, adolescenata i mladih u Hrvatskoj i diljem svijeta osjeća se depresivno, tjeskobno i usamljeno te im je potreban neki oblik psihološke pomoći. Takav negativan trend statistika bilježi već desetak godina, s tim da brojke govore da se stanje, uslijed više od dvije pandemijske godine, tiho pogoršava.

Iznenadni lockdownovi, zatvaranja odgojno-obrazovnih ustanova, ograničavanje kretanja i druženja natjeralo je djecu i mlade da više vremena provode na internetu i društvenim mrežama, što je problem koji je postojao i prije pandemije, i koji je ona samo dodatno potencirala.

Da su mladi loše govori i lanjsko izdanje UNICEF-a o stanju djece, objavljeno u svibnju, prema kojem najmanje 13 posto djece i mladih u dobi između 10 i 19 godina živi s dijagnosticiranim poteškoćama mentalnog zdravlja. U toj istoj dobnoj skupini anksioznost i depresija čine više od 40 posto poremećaja, dok je u dobi od 15 do 19 godina samoubojstvo četvrti najčešći uzrok smrti!

Kao što je kazao novinar Mazzocco u reportaži za HTV, mnogi ljudi često olako govore ”depresivan sam” ili ”u depri sam”, a nisu, samo su žalosni ili nisu u nečemu uspjeli, i time zapravo umanjuju važnost i značaj bolesti depresije. To je tako: malo ljudi razumije depresiju, pa bolesne nazivaju ljenčinama, egomanijacima i slično. Ovo je važno: pomoć daju liječnici i lijekovi, da se poremećena kemija u mozgu oporavi, sredi itd.

Moja isprika, da zaključim, Aleksandru Stankoviću možda nije potrebna, ali meni, vama čitateljima i našem društvu – je: važna je spoznaja da smo sposobni povrijediti ljude i važna je sućut i briga da to što loše radimo što je moguće sve više izbjegavamo.

Ja ti se, Aco, ispričavam.

I vama, koji ovo čitate.

Članak je prenet sa portala autograf.