I Uzelac svjedoči o prvom palom policajcu Goranu Alavanji

Autor: Drago Pilsel

Uzelac u biografskoj knjizi koju je izdala Naklada Ljevak na 350 stranica u formi intervjua govori o obiteljskom porijeklu i školovanju, političkom usponu, o političkom položaju Srba u Hrvatskoj, o djelovanju u politici i osobnim promišljanjima.

Novinar i urednik Ilija Ranić, priređivač knjige, kazao je za Uzelca da je čovjek uključivosti, aktivist koji stalno nadzire i sudjeluje u provođenju projekata. ”Profesor Uzelac iskreno iznosi vlastite poglede i sjećanja, svjestan da, koliko god bili subjektivni, mogu pridonijeti razumijevanju suštine političkih i društvenih procesa i događanja u proteklih pedeset godina. Pritom iznosi i neke dosad nepoznate činjenice o za javnost vjerojatno zanimljivim događanjima”.

Od medijskih nastupa i članaka u povodu objavljivanja knjige izdvajam dobar, konzistentan te informativan intervju koji je s autorom objavila kolegica Renata Rašović, novinarka Večernjeg lista (1. srpnja 2023.): ”Slobodan Uzelac: Rat je izbio i zato što Ivica Račan nije radio svoj posao”.

Na predstavljanju knjige u Novinarskom domu Uzelac je kazao da rata u Hrvatskoj nije smjelo biti, da se nije morao dogoditi. ”Pod kojim je uvjetima takav scenarij bio moguć i zašto, prema vašem sudu, nije pružena ni najmanja prilika za mirno rješenje?” pita ga novinarka.

”Tako ne mislim samo danas nego sam tako mislio i puno prije početka rata. A što vrijeme više prolazi, u to sam sve više uvjeren makar mnogi, uključujući i moje brojne prijatelje, ne dijele moje uvjerenje, tvrdeći da su zagovornici rata bili daleko nadmoćniji. A ja svoje uvjerenje gradim na nekoliko ključnih elemenata kao što su tada još svježe povijesno iskustvo o riješenosti Srba i Hrvata u Hrvatskoj da se u valjda najtežim povijesnim okolnostima zajedno uspješno suprotstave tada najjačoj svjetskoj nacističkoj i fašističkoj sili, uz pravovremenu pravilnu odluku vodstva SKH da radikalno politički demokratizira društvo, da nastavi s uspješno započetom monetarnom reformom Ante Markovića, uz činjenicu da su Srbi iz Hrvatske zajedno s Hrvatima napustili zadnji, XIV. kongres SKJ i vratili se kući i slično. Umjesto svega toga otpočela je oružana pobuna dijela Srba u Hrvatskoj baš na pitanju međunacionalnih odnosa, dakle pitanju na kome su se zasluženo ujedinili, izmirili i proslavili pola stoljeća ranije”, odgovara Uzelac.

Ali se rat dogodio. Za to krivi i Ivicu Račana. Uzelac kaže da je SDP s Račanom na čelu ”izdao Srbe” i dodaje: ”Bio sam vrlo nezadovoljan njegovim radom zbog potpunog ignoriranja tada politički užarenog pitanja položaja Srba u Hrvatskoj. Moje ocjene o djelovanju, ili bolje rečeno nedjelovanju SDP-a odnose se na prijelomno vrijeme kad mu je Račan bio na čelu”.

U knjizi progovara i o temi o kojoj se u novijoj hrvatskoj povijesti govori šaptom, a ovaj novinar u ovoj kolumni pak ne propušta progovoriti svake godine: o tome da prvi poginuli hrvatski policajac nije bio Josip Jović, čije spomen-obilježje na Plitvicama svakog 31. ožujka obilazi politički vrh, već Srbin Goran Alavanja.

Pišem ovu kolumnu jer Slobodan Uzelac potvrđuje da se ne javljam uzaludno sve ove godine. ”Tko je taj mladić ‘koji ni svojim mladim životom nije hrvatskim vlastima dokazao svoj patriotizam’, kako navodite, i koje su okolnosti njegove pogibije?” pita ga novinarka.

Uzelac kaže: ”O tome sam više puta i na vrijeme javno govorio, sve u namjeri da progovore oni kojima je to baš posao. I sve u interesu ugleda Republike Hrvatske. Jer, zaista se radi o tome da je netko ovom nevjerojatnom bedastoćom smislio da ne može tamo neki Srbin biti prvi poginuli hrvatski policajac u Domovinskom ratu. Nije više moje da govorim dalje ni da se ponavljam, makar nisam i jedini jer je o tome i s više detalja govorio tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac. Ne mogu se osloboditi osjećaja stida kad god se nađem na groblju u Karinu Donjem na kojemu je Goran Alavanja sahranjen. Isti osjećaj imam kad god sretnem, a to se često događa, i njegovu tadašnju djevojku”.

Točno je da je ministar Boljkovac svjedočio u svojim memoarima o Alavanji.

Bez obzira na to koliko se ponavljala neistinita verzija pogibije policajca Josipa Jovića, čiju žrtvu ne želim niti smijem obezvrijediti, ja sam se zarekao da ću dok se istina ne prihvati na razini hrvatske policije i hrvatskih medija, Crkve i drugih državnih institucija nastaviti pojašnjavati što se zaista dogodilo s Jovićem na Plitvicama i tko je prvi pali policajac (Socijalističke Republike Hrvatske u Domovinskom ratu, što je Josip Jović također nedvojbeno bio).

Zapucalo se, Josip se bacio u snijeg. Iako je imao pancirku, pogođen je u nezaštićen dio tijela. Uza sav trud saniteta i doktora Josipa Husara, mladi je policajac preminuo prije dolaska u bolnicu… Zapucalo se, točno je, ali Josip Jović, rođen u Aržanu kod Imotskog, u siromašnoj obitelji u kojoj su otac Filip i majka Marija skrbili i o sinu Tomislavu te kćerima Franki, Mirni i Aniti, je pogođen s leđa od tzv. prijateljske vatre. Od kolege hrvatskog policajca.

Zastupam stav kao i pokojni bivši ministar policije Josip Boljkovac da je Domovinskomu ratu prethodila pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozu 1990. godine, tzv. Balvan revolucija.

Josip Jović poginuo je 31. ožujka 1991. tijekom akcije ”Plitvice” kada su pripadnici za posebne namjene hrvatskog MUP-a ponovo uspostavili policijsku postaju na Plitvičkim jezerima, koju su nekoliko dana ranije zauzeli pripadnici pobunjeničkih snaga. U sukobu s paravojnim srpskim snagama još devet pripadnika Specijalne policije bilo je ranjeno.

Ponavljam: svaka čast poginulom Josipu Joviću, ali taj čovjek, osim što je, tvrdi tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac, dobio metak u leđa iz hrvatske puške, nije, kako se uporno tvrdi, prva žrtva Domovinskog rata na hrvatskoj strani (pogledati šire u Josip Boljkovac, ”Istina mora ići van”, Zagreb, Golden marketing, 2009., str. 230-235).

Moramo biti precizni jer je to osjetljivo pitanje. Josip Jović je poginuo od singapurskog metka iz američke pumparice, dakle, iz puške kakvu su imali hrvatski policajci. Tako je pokazala obdukcija, reče ministar policije.

Boljkovac kaže: ”Kad sam to rekao, protiv mene je pokrenuta hajka u Hrvatskoj. Jović je pogođen u magli i na mojemu stolu bio je izvještaj u kojemu je stajalo da je analizom utvrđeno da je pogođen našim metkom. Plan je bio provesti akciju kojom bismo spriječili da nas pobunjenici presijeku popola. Nažalost, autobus u kojemu je bio Ljubo Ćesić Rojs se pokvario.”

Rojs je kasnije, iako je mimo zapovijedi ušao u opasnu zonu riskirajući život policajaca zbog čega ga je Boljkovac želio kazniti, promoviran preko noći u čin generala.

No nastavlja Boljkovac: ”Dio snaga stigao je prekasno i u magli su se jednostavno pomiješali s pobunjenicima, nije se vidjelo tko na koga puca”.

Tog ”Krvavog Uskrsa” 1991. je na Plitvicama zaista bila jako gusta magla.

Dakle, kako svjedoči bivši ministar, prvi čovjek u odori policajca Socijalističke RH kojega su ubili pobunjeni Srbi bio je Goran Alavanja, Srbin, profesionalni policajac iz benkovačke stanice. Ali se sustavno ignorira jer nije bio Hrvat.

U članku ”Pogibija Gorana Alavanje 23. studenoga 1990.: događaj, interpretacije, manipulacije”, Ilije Vučura iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata se tvrdi da je Alavanja ubijen 23. studenoga 1990., da je bio protiv politike koja je pobijedila na izborima 1990. u SRH i da je naginjao martićevcima.

Elem, za nas u Hrvatskoj i za kompetentne povjesničare kao što je prof. dr. Ivo Goldstein, čije riječi ovdje prenosim, Domovinski rat ”počinje s tzv. Balvan revolucijom u kolovozu 1990.”.

Prvi oružani napad je registriran u listopadu 1990. blizu Obrovca, kada su martićevci otvorili vatru na kamion splitskih registracija. Nije bilo žrtava. Od tada se postavljaju noćne patrole pod ingerencijom ministra Boljkovca. Martićevci su tražili ubojstvo Srbina, po mogućnosti pripadnika MUP-a, da forsiraju izlazak Srba iz redova MUP-a kako bi se ojačala pobuna.

Ako je rat počeo napadom srpskih terorista na hrvatsku policiju, onda je Domovinski rat, preciznije, počeo kada su martićevci, kako donosi ministar Boljkovac, zapucali na policijsku patrolu benkovačke policije kod Obrovca. Točno su znali da su policajci u parkiranom patrolnom vozilu – Srbi. I zato je taj napad višestruko značajan.

Poginuo je, ponovimo još jednom, hrvatski policajac srpske nacionalnosti Goran Alavanja, 22-godišnji mladić iz mjesta Donji Karin, koji je dobio šest metaka u prsa (bio je za volanom patrolnog auta). Teško je ranjen policajac Stevan Bukarica iz mjesta Ceranje. Neozlijeđen je prošao policajac Jovo Graovac iz Brguda.

Policajac Josip Jović, nažalost, poginuo je nakon teškog ranjavanja kod Plitvica, u magli i u metežu, od zalutalog metka. Ponovimo: obdukcija je pokazala da se radilo o metku tzv. pumparice, jurišne američke automatske puške uvezene iz Singapura, kakve je imala hrvatska policija.

Problematizira se u desnim krugovima Alavanjino opredjeljenje pa se kaže da je ključni dokument za ustanovljavanje njegova političkoga opredjeljenja, odnosno lojalnosti Gorana Alavanje Republici Hrvatskoj peticija 142 policajca Policijske uprave Zadar, većinom srpske nacionalnosti, ”usmjerena protiv politike novoizabranih hrvatskih vlasti”. Premda je i to manje važno: čak i da je Alavanja bio zbunjen ili zaveden (mnogo je Srba tada tako bilo zbunjeno i zavedeno, osobito u policijskim redovima), Alavanja je ubijen od martićevaca 1990.

Za ustanovljavanje pripadnosti, odnosno lojalnosti Gorana Alavanje Republici Hrvatskoj ili pobunjenim Srbima nesumnjivo je važan status koji je on posthumno imao u vlasti, institucijama i javnosti na pobunom zahvaćenom području, piše Vučur. O lojalnosti Alavanje svjedoči ministar Boljkovac i sada Uzelac, što je vrlo važna stvar.

Pozivaju se desničari na Vučurov članak kojeg valja citirati: ”kako je na popisu poginulih pripadnika milicije RSK (MUP-a Republike Srpske Krajine) krajem rujna 1992. ime Gorana Alavanje na prvom je mjestu među 55 poginulih policajaca iz SUP-a Knin”. Osim toga njegovo je ime i u ”Izvještaju o poginulim pripadnicima jedinica SAO Krajine, Opština Benkovac”, a tijekom rata njegovi su roditelji primili (jednokratnu) ”novčanu pomoć i bonove kao obitelj poginulog pripadnika milicije RSK”.

Ministarstvo obrane Republike Srpske Krajine također je vodilo evidenciju poginulih boraca, pa je napravljen i karton poginuloga Gorana Alavanje, u kojem se kao uzrok smrti navodi da je ”poginuo od ustaške terorističke grupe” kao pripadnik ”ratne jedinice Policijske stanice Benkovac”.

Ovo je, po svemu sudeći, politička propaganda martićevaca, pobunjenih Srba, bez obzira na to što je možda točno to što su roditelji Gorana Alavanje za vrijeme pobune primili pomoć RSK-a.

Po mom mišljenju to ne mijenja činjenice koje su bitne o Alavanji i Joviću.

Nacionalna pripadnost prvog palog redarstvenika trebala bi biti nebitna, iako to nije nevažno za povjesničare, jer su obojica, Alavanja i Jović bili pripadnici MUP-a SRH. Ja kažem da su, kao takvi, pali za slobodu Hrvatske. Ali prije Jovića je u Domovinskom ratu ubijen policajac Alavanja.

Šokantne su činjenice kojima hrvatska politika neće pogledati u oči. Ja se, da završim, ponosim svakim Srbinom koji je branio Hrvatsku, a naročito onima koji su pali za našu domovinu.

Policajac Goran Alavanja je bio prvi među njima. I prvi uopće pali policajac u Domovinskome ratu!

Hvala gospodinu Slobodanu Uzelcu što je bio i ostao dostojanstveni svjedok istine.

Tekst je prenet sa portala autograf.hr.