Dvije riječi da vam se otvori čitavo more grozota

Piše: Ante Tomić

Ima ih koji nikad ne prebole kako im je neka vršnjakinja u gimnaziji bila sve na svijetu, a on njoj nije bio ništa. Do smrti ih peče uspomena otprije mnogo desetljeća kako ju je on s čežnjom gledao, a ona u nelagodi spuštala glavu i ubrzala korak kad bi ga srela na ulici.

Gore od ovoga samo je kad dvoje imaju vezu pa se jedno zbog nečega ohladi, a drugo nastavi voljeti. Sve je tada odvrnuto do kraja, i uvrijeđenost, i bijes, i doživljaj nepravde. Strani koja još voli čini se kao da je nekako zakinuta, prevarena, da zaslužuje više, boli je da je dobila manje nego što je uložila i ta se bol često zna razviti u nešto mučno i teško, u nasilje, katkad i zločin.

Zločin, istina, nije čest ako je žena ostavljena. Žene rijetko odu dalje od manjih incidenata, ostanu u dosegu prekršajnog suda. Vrlo civilizirano, damski, takoreći, zaustave se na telefonskom zlostavljanju bivšeg i šaranju prostačkih natpisa i crteža po njegovu automobilu.

Muškarci se, s druge strane, pretjerano ne obuzdavaju, idu od klevetanja i javnog sramoćenja bivše, puštanja njezinih golih slika na internet, preko uhođenja i fizičkih napada pa sve do ubojstva.

Jedan je takav prije nekoliko dana u splitskom samoposluživanju nožem sleđa napao ženu s kojom je bio u brakorazvodnoj parnici i nasmrt je bjesomučno izbo.

Svi smo bili zgranuti ovom tragedijom, ali ona zapravo i nije bila nešto nesvakidašnje i neobično. Nema gotovo tjedna da se negdje tako nešto ne dogodi i gotovo je bez iznimke okrutno, bezobzirno, podmuklo i gnjusno. Usudili bismo se čak kazati da su ubojstva bivših djevojaka i supruga, vjenčanih ili nevjenčanih, među najčudovišnijim zločinima u nas.

Pamtite li ljeto prije dvije godine, kad je onaj taksist na zagrebačkoj Kajzerici ušao u dvorište i pištoljem hladnokrvno smaknuo šestero, tri žene, dva muškarca i dječaka. Nije poštedio ni desetogodišnjeg sina svoje nevjenčane partnerice.

Znate onda i onoga poremećenog Davida Komšića koji je nožem nasrnuo na Kristinu jer je bila trudna s drugim. Osamdeset osam ubodnih i reznih rana je sudski patolog izbrojao, a mama i tata Komšić svejedno su uporno tvrdili da je David krasan dečko, a Kristina da je bila pokvarena.

Jedan je policajac u studenome 2017. kod Sunje ubio ženu i njezina novog partnera. Rafalom iz kalašnjikova ošinuo je po njihovu automobilu ne mareći da je na stražnjem sicu bilo i troje njegove djece.

A policajac je bio i onaj koji je samo nekoliko mjeseci ranije službenim pištoljem ubio bivšu djevojku na Črnomercu.

U Lipiku je ljetos jedan zario nož u trbuh trudne žene…

Da ne nabrajam, provjerite sami. Ukucajte u Google dvije riječi “ubio bivšu” i otvorit će vam se čitavo more grozota koje je sve napravila samo jedna vrsta ljudi, vrlo specifičnih luđaka, muškaraca koji nisu mogli podnijeti da ih je žena ostavila. Njih je tako mnogo da je to, čini mi se, ozbiljan društveni problem.

Ministarstvo unutarnjih poslova trebalo bi možda zajedno s Ministarstvom prosvjete i Ministarstvom obitelji i socijalne skrbi pokrenuti nekakvu akciju, organizirati tečajeve i štampati plakate kojima bi poučili muškarce da ljubav, nažalost, nije pravedna. I da njima nijedna žena ništa nije dužna.

Koliko god je oni voljeli i koliko god da su vremena, novca, telefonskih impulsa ili automobilskog goriva potrošili na nju, ona ima svako pravo, u svakom trenutku slobodno i bez osvrtanja, čak i bez objašnjenja, otići od njih.

Ako vas djevojka, supruga ili ljubavnica ostavi, nemate razloga biti ni uvrijeđeni ni bijesni. Vaše je ranjeno srce samo vaš problem. Ako vam je ona kazala da odjebete, vi zaista možete napraviti samo jednu stvar. Odjebati.

(Prenosimo sa portala Slobodne Dalmacije gdje je kolumna naslovljena: Svi smo bili zgranuti ubojstvom žene u Splitu, ali uguglajte samo ove dvije riječi i otvorit će vam se čitavo more grozota).