Drago Pilsel – Uz vijest o smrti Svetlane Broz, junakinje dobrote
Autor: Drago Pilsel, Izvor: Autograf
U Beogradu je u 70. godini, od posljedica težeg moždanog udara, preminula dr. Svetlana Broz, kardiologinja, spisateljica i mirotvorka te unuka Josipa Broza Tita (Svetlana Broz, kći Žarka Broza, starijeg sina Josipa Broza Tita, doživjela je težak moždani udar u veljači kada mi je njezin partner i naš kolumnist, Gradimir Gojer, javio da je ugrožena i funkcija disanja), javili su brojni regionalni mediji u subotu 22. ožujka popodne. Dragom Gradimiru i članovima obitelji i prijateljima izražavam sućut i blizinu.
Bila je poznata kao istaknuta borac za ljudska prava i autorica kultne knjige “Dobri ljudi u vremenu zla”, koja je doživjela sedam izdanja i prevedena je na šest svjetskih jezika. Napisala je i djela “Imam petlju”, “Pravednici Ruande između zaborava i pomirenja”, “Galaksija Gojer” i “Moji”, javio je Večernji list.
Kao koautorica brojnih knjiga iz područja mirovnih studija, osnovala je i vodila nevladinu organizaciju “Gariwo” u Sarajevu (kamo je iz Beograda preselila nakon NATO-vog bombardiranja Srbije jer, između ostalog, nije mogla ostati živjeti u gradu gdje 70 % žitelja nije znalo niti zanimalo da je Sarajevo 4 godine bio u strašnoj opsadi). U sklopu te organizacije bila je među prvim u Europi koja je sustavno radila na obrazovanju o građanskoj hrabrosti, organizirajući javna predavanja, Školu građanske hrabrosti i izdavačku djelatnost s više od 60 objavljenih knjiga. Pokrenula je Nagradu “Duško Kondor” za građansku hrabrost i snimila preko 40 dokumentarnih filmova o njezinim dobitnicima. Predavala je na sveučilištima u SAD-u i Europi.
Duže sam je poznavao i dva puta smo surađivali: kada me je u ljeto (tada smo se pripremali za pokretanje Autografa) pozvala da vodim radionicu u sklopu škole građanske hrabrosti “Imaj petlju – Budi promjena – Napravi nešto”, naziv radionice je bio “Osobna i građanska hrabrost kroz promjene političko kulturne paradigme u funkciji zaštite ljudskih prava” (Jahorina, srijeda, 31. srpnja), te prije šest godina kada mi je bila gošća u osmoj po redu televizijskoj emisiji “Vrijeme suodgovornosti” u seriji od 61. emisija koju sam napravio za sarajevsku Face TV (sve su emisije dostupne na desnom stupcu našega portala).
U knjizi ”Dobri ljudi u vremenu zla” donosi priče o Bosancima koji po cijenu svojih života pomažu prijatelju, komšiji, nepoznatom druge nacije. U knjizi je objavljeno devedeset ljudskih priča koje sve redom govore da i u najžešćim sukobima i najvećim manipulacijama, neki ljudi – ostaju ljudi. Zahvaljujući njima, mnogi su preživjeli ovaj strašan rat na kraju dvadesetog stoljeća, koji se vodio podjednako oružjem koliko i ratnom propagandom, napisala je naša kolegica Svjetlana Hribar.
Napustila je Beograd, kazala mi je u tom TV intervjuu, jer je smatrala da u Bosni opstaje jugoslavenski duh, želja za zajedničkim životom. Sanjala je da će u budućnosti pravda biti podarena anonimnim herojima, onima koji su se oduprli nacionalizmu.
Ime te neobične i smjele žene, tog apatrida, postalo je svjetski poznato. Njeno prezime, Broz, već je slavno…. U svijetu ponovo ranjenom nasiljem, koje se opravdava etničkim i religijskim razlikama, knjiga Dr. Svetlane Broz ”Dobri ljudi u vremenu zla” opisuje ljudske vrline koje su vjesnici puta ka miru… U ovim inspirativnim pričama možemo naći nadu i snagu koje će rezultirati izgradnjom boljeg svijeta. U ime humanosti ove hrabre geste koje je Dr. Broz minuciozno sakupila moraju biti proučavani, upamćeni i afirmirani širom svijeta.
Sudbine nekih ljudi u ovoj knjizi, imaju dodira i s našom aktualnom stvarnošću, napisala je kolegica Hribar. U jednoj priči spominje se sarajevski liječnik, Hrvat, koji je cijeli rat proveo na Grbavici (dakle, u srpskom entitetu) i – mada 80-godišnjak – brinuo o Muslimanki, koja je zbog operiranog tumora na mozgu trebala stalne injekcije i medicinsku skrb.
Prateći njenu priču, doznajemo da je spomenuti liječnik, tijekom drugog svjetskog rata u Zagrebu, uz svog sina prihvatio dječaka iz sirotišta koje su držale časne sestre. Taj dječak je vjerojatno bio jedno od djece iz pravoslavnih sela, koje je iz Jasenovca spasila danas nam bliska Diana Budisavljević. Imao je sreću pronaći svoju biološku obitelj, ali je zauvijek ostao vezan uz one koji su ga othranili kao svojega.
Muslimanka čiju priču donosi knjiga ”Dobri ljudi u vremenu zla”, o liječniku koji joj je spasio život i kojeg smatra ocem, kaže: ”On ima troje djece: jednog Hrvata, jednog Srbina i jednu Muslimanku… ”
Svetlana Broz snimala je na kasetofon priče o dobrim ljudima od 1993. do kraja rata. Bojala se da bi joj snimljeni materijal netko mogao ukrasti, skrivala je kasete u automobilu, a onda joj se to dogodilo usred Beograda: Kad je knjiga, 1997.godine već bila u zahuktaloj fazi, netko joj je provalio u kuću i ukrao čitav materijal. Ostala su samo četiri svjedočenja, koja su u tom trenutku bila na prepisivanju kod daktilografkinja…
”Tada sam shvatila važnost teme koje sam se poduhvatila… Bila sam u šoku, u depresiji, pitala sam se što ću reći tim ljudima koji su mi ”otvorili dušu” i željeli da se priče o njihovim spasiocima sačuvaju, prošire… Znala sam da drugi put to ne bi mogli ponoviti…
Odlučila sam se za ”nove ljude”!
Već je bio mir, Bosna je bila još razrušena ali se lakše putovalo. Snimala sam i stalno presnimavala snimljeno, slala u inozemstvo, kako bih osigurala materijal, sve u strahu da će mi ga netko ponovo oteti. Nije se dogodilo…”.
Pitao sam je i za motive poticanja građanske hrabrosti. Građanska hrabrost predstavlja volju i praktičnu vještinu neposlušnosti, otpora, suprotstavljanja i nenasilne borbe protiv zloupotrebe moći bilo koje javne ustanove, privatne kompanije ili pojedinaca koji namjerno zanemaruju svoju dužnost ili nezakonito koriste prednost svojih političkih, ekonomskih ili socijalnih moći kršeći ljudska prava – bilo u građanskom ili političkom životu, medijima, biznisu ili u akademskoj, religijskoj ili obiteljskoj sferi. Njeno iskazivanje je neophodan uvjet za razvoj demokracije u primitivnim društvima poput onih u našoj regiji, rekla mi je, po sjećanju.
Zanimalo me je i da li smatra ova naša društva primitivna. Da, kazala mi je. Ne može se govoriti o razvijenom društvu u zemljama u kojima vladaju isti mitovi i predrasude kao i prije dvije stotine godina, koje su političari i kler stavljali u funkciju beskrupuloznih ratova koje su vodili devedesetih, a vladaju pomoću njih i četvrt vijeka kasnije. Primitivna su i zato što su vodila ratove usred Europe krajem 20. stoljeća, a 25 godina nakon ratova (razgovarali smo koncem 2019.) nisu se u stanju suočiti s istinom i odgovornošću za ono što su u ime svojih podanika učinile u istim tim ratovima, nego se vraćaju u još dalju prošlost,oživljavajući najmračnije kolaboracionističke nacifašističke pokrete iz Drugog svjetskog rata dajući im legitimitet. Pitam se često kuda nas vodi toliki primitivizam, a svaki racionalan odgovor je poražavajući, rekla mi je.
Osvrt na ovu vrlo hrabru ženu i veliku mirotvorku završavam njenim apelom vjerskim poglavarima svugdje u regiji. Nisu je poslušali.
APEL VERSKIM AUTORITETIMA:
Recite onima koji znaju da otkriju mesta masovnih, kolektivnih i pojedinačnih grobnica
Patrijarhu srpskom Irineju
Episkopu zvorničko-tuzlanskom Hrizostomu
Kardinalu Vinku Puljiću
Reis-ul-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću
Međureligijskom vijeću BiH
Svim verskim predstavnicima
Svima koji se osećaju ljudima
Poštovana gospodo,
Ovih dana svedoci smo niza događaja i aktivnosti vezanih za obeležavanje verskih praznika, tokom kojih se vernici podsećaju na moral, etiku i ljudsko dostojanstvo, tačnije, na izvorne vrednosti koje, uz razlike u nijansama, propovedaju sve monoteističke religije.
Bez obzira da li se radi o vernicima ili ljudima drugačijih opredeljenja, bez obzira o kojoj veri ili blagdanu se radi, nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim inspirativna obraćanja verskih autoriteta koji šalju poruke mira i zajedništva, nade i vere u budućnost, poruke slobode, tolerancije i ljubavi prema čoveku.
U obraćanju svakog verskog poglavara teško je naći reč sa kojom se čovek ne bi složio i prihvatio je, pa se postavlja pitanje iskrenog odnosa prema porukama koje nam se šalju, a bez iskrenosti nema ni ljubavi.
Za velike praznike i blagdane oživljavaju se sećanja na one koji su živeli pre nas, obilaze se groblja i mezarja, a mnogi tek tada postaju svesni da su posmrtni ostaci mnogih koji bi trebali biti tamo još uvek zarobljeni u jamama, škrapama, šumama, koritima reka, jezerima, ispod prekrasnih polja i livada i ko zna gde još.
U svim ratovima postoje žrtve čiji posmrtni ostaci nikada ne budu pronađeni, ali zbunjuje činjenica da su mnoge žrtve poslednjeg rata otkrivene u lako pristupačnim predelima i na mestima koja su nam bila pred očima, a da se za njih saznalo tek nedavno.
Bosna i Hercegovina nije ni Atlantik ni Pacifik, pa je teško verovati da za najveći broj mesta koja svedoče o strahotama koje su nam se događale u nedavnoj prošlosti ne postoji mnogo još uvek živih svedoka. Oni koji raspolažu informacijama o tome, a nisu ih do sada otkrili, pali su na testu iskrenosti prema sebi i prema drugim ljudima, zanemarujući činjenicu da je bol svake majke na svetu isti, ali oni se mogu uspraviti i vratiti veru u čoveka, ako ih vi pozovete da to učine.
Proteklih godina bili smo svedoci bezuspešne potrage za žrtvama proteklog rata u okolini Prijedora, po planinama oko Bihaća, po jamama Hercegovine, u isušenom koritu Drine i na drugim lokacijama. Tragajući za žrtvama kopa se po Trebeviću i na drugim mestima, prekopavaju se lokaliteti u Sarajevu (Alipašino Polje i gradska deponija u Buća Potoku), vrše se iskopavanja u blizini Donjeg Vakufa i ko zna gde sve…
Ali uspeh je ograničen ili ga uopšte nema. Sa svakim zahvatom mašine, raste nada rodbine i prijatelja da će baš tu, na tom mestu, biti pronađen bar trag onoga što bi omogućilo dženazu ili sahranu, te tako zatvorilo nepodnošljivu težinu traganja za onima kojih nema među živima niti im se zna mesto trajnog počivališta. I onda često tragova nema, sledi novo razočarenje, nova patnja i suze… A oni samo žele dostojanstveno da sahrane ono što je ostalo od njihovih bližnjih, kako bi svi pronašli svoj mir…
Ima li šta humanije od toga? Svesna sam da neke žrtve nikada neće biti pronađene, ali što je broj otkrivenih veći, to je sveopšta patnja onih koji za njima tragaju manja. Ožiljci ostaju kako bi svedočili o jednom strašnom vremenu, ali rane moraju zaceliti.
Državni organi u ovoj oblasti su uradili što su mogli ili bar ono što misle da je trebalo. Rezultati postoje, ali su daleko od onih koji su neophodni zemlji u kojoj treba da nastupi iskreno pomirenje, bez kojeg nema napretka, a živeti se mora.
Zbog toga vas sve pozivam da snagom svog autoriteta i ugleda pozovete vernike, ali i sve ljude dobre volje, da smognu snage i da ulože napor kako bi bila zadovoljena žeđ za istinom onih koji iščekuju vesti o svojim najmilijima. Oni koji tragaju su već dugo svesni da smiraj jedino mogu očekivati kroz informaciju o tačnoj lokaciji mesta na kojem se ovozemaljski ostaci njihovih najmilijih nalaze.
U Sarajevu, 21. 04. 2014.
***
Hvala joj velika na toliko sebedarja i altruizma. I moramo kazati kako ni Hrvatska nije pokazala odgovarajuću zrelost. U Hrvatsku nije mogla ući ni u tranzitu; javljali bi joj da dođe po vizu tri meseca nakon datuma kada je trebalo da kroz Hrvatsku prođe. Čak i kada je 2001. imala zakazan intervju s hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem, u hrvatskom veleposlanstvu u Sarajevu dobila je vizu za jedan ulazak koja je trajala samo 24 sata!
Svejedno je nastavila raditi za mir i za pomirenje.
Doktorici Svetlani Broz bi barem Sarajevo trebalo dati ulicu, a mi od njena primjera moramo učiti. Iznova učiti.
Slava joj!
Tekst je prenet sa portala Autograf.
