Deset metaka za Dragu Pilsela, zbog poštovanja Srba

Piše: Drago Pilsel

Inače, ne prođe dan da nisam žestoko napadnut uvredama, prijetnjama ili izmišljotinama koje generiraju novi ciklus mržnje.

Nakon krivotvorenja mojega Twitter računa, ekstremno desni Maxportal plasirao je, znajući da manipulira, da se Drago Pilsel kani živ spaliti. Premda sam stvar demantirao, oni su objavili da nisam iskren jer da Twitter ”pamti”.

Manipulacija, izmišljotina, podvala na moj račun, glasi ovako:

”@dragopilsel: PROMIJENE LI IME TRGA MARŠALA TITA, SAMOZAPALIT ĆU SE MOLOTOVLJEVIM KOKTELOM ISPRED HRVATSKOG NARODNOG KAZALIŠTA.”

To ja, naravno, nisam napisao. Niti pomislio uraditi.

I opet se to ponavlja, ovih dana ispod objave moje prethodne kolumne u Nacionalu, to jest na Nacionalovoj FB stranici, neki lik, besprizoran, H.M. su mu inicijali, opet se bavi tim mojim navodnim samospaljivanjem. I očito će se to nastaviti. Mrziteljska je ekipa motivirana.

I nastavlja s pismima.

Iz novoga citiram: ”…Srbočetniče Jovo ili kako se sve ne zoveš, već si dokazao da si smeće, đubre odnosno mierda (drek na španjolskom, op. D.P.) … Ne samo da si četnik, ti si smeće, đubre, mierda, hijo de puta (kurvin sin, op. D.P.), ti si i zločinac koji podržava zločinca Porfirija pa prema tome zaslužuješ ne jedan nego najmanje 10 metaka, a ne bi bilo loše i neko hladno oružje. I dalje čvrsto vjerujem (držim palčeve) da ćeš dobiti nešto od toga koje će te dokrajčiti…” (nisam lektorski intervenirao u tekst, samo sam dio citirao).

Riječki nadbiskup Mate Uzinić je izjavio, još kao dubrovački biskup: ”Mi kršćani propovijedamo Boga koji je ljubav. Stoga nam je poziv i poslanje reći ‘ne’ mržnji, reći ‘ne’ govoru mržnje. I dok to govorim sanjam društvo u kojemu ćemo jedni druge poštovati, jedni druge štititi, jedni za druge se zauzimati. Sanjam društvo u kojemu neće biti mržnje nego društvo u kojemu će vladati ljubav. I zato govorim ‘ne’ mržnji, ‘ne’ govoru mržnje, zato govorim ‘da’ ljubavi!”

Citiram i jedan članak nekadašnje odvjetnice čitatelja Večernjeg lista Ružice Cigler: ”Neki ljudi na internetu traže ventil za nagomilanu frustraciju uglavnom uzrokovanu osjećajem nemoći – tvrdi američki profesor psihologije Ryan Martin objašnjavajući čitateljske komentare ispod novinarskih tekstova koji vrve mržnjom svih vrsta, uvredama, klevetama, bijesom, pozivanjem na odmazdu… Profesor Martin je definirao čitatelja komentatora kojemu nije stalo izreći vlastiti sud o temi, niti mu je do rasprave s drugim čitateljima ili samim autorom teksta, nego mu je cilj samopromocija, isticanje i provokacija (…)

Rijetki su, nažalost, komentari koji odražavaju čitateljevo poznavanje teme, argumentirani stav, analitičnost i tolerantni pristup diskusiji, a prečesti su oni ‘ratnički’ pa je prostor koji je na internetu (ili na Facebooku) dan čitateljima za njihova mišljenja (podsjećam da se na mom FB profilu ne može samo tako ”lupati” ili pisati bez znanja i bez argumenata) češće korišten za svađu i nadmudrivanje tipa: tko će biti odvratniji.”

Ispod koje god teme komentari čitatelja dokazuju podijeljenost društva. Najčešće po političkoj i etničkoj liniji, no govor mržnje nije rezerviran samo za to; čitamo ga i kad se piše o nečijem fizičkom izgledu, psihičkom stanju, pripadnosti nekoj grupi ili o detaljima iz privatnog života.

Verbalni ratnici koriste baš svaki novinarski tekst kao povod za napad i uvredu, istodobno skriveni iza korisničkih imena, s lažnim e-mail računima i FB ili Twitter profilima i maskirani iza IP adresa liječe svoje nezadovoljstvo i frustraciju. A morali bi znati da se do svakoga može doći, samo da se netko počne aktivnije baviti procesuiranjem tih tipova.

MUP je počeo djelovati i dobro da je tako, premda još nemamo dojam da policija sve nas tretira jednako. Neke viđenije osobe će ekspresno zaštititi, ali većina nas ostaje nezaštićena i na vjetrometini internetskih divljaka, siledžija i terorista.

Vidjeli smo proteklih godina zaista svašta. Ni biskupi nisu imuni na govor mržnje i etničke netolerancije. Tako je umirovljeni pomoćni zagrebački biskup isusovac Valentin Pozaić, optužujući vlast da pod krinkom zdravstvenog odgoja nameće program indoktrinacije ideologijom homoseksualizma, kazao da se ”zaboravlja da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu”.

A to što je rekao je duboko nekršćanski, necivilizacijski, sramotan nasrtaj na slobodu pojedinca i na njegov spolni i etnički identitet.

Da pojasnim: biskup Pozaić želio je sugerirati da se homoseksualne osobe ”treba mrziti” baš kao što se u nacionalističkim krugovima mržnja prema Srbima (oni su tu, u tome ”Stevi”) podrazumijeva i pozdravlja.

Crkva se često u svijetu mogla pohvaliti da je odgajala državi čestite građane – kažemo ”čestite” da izbjegnemo već potrošene riječi o ”pokornom” ili ”lojalnom” građaninu, odnosno podaniku – te će za hrvatsku demokraciju najviše učiniti ako ne iznevjeri to učenje.

Čestiti građanin mora, prije svega, biti lišen svih božanstava ovdje na Zemlji, mora, dakle, biti slobodan i od ”boga-države”, jer će se tek tada osjetiti suodgovornim za njezin istinski napredak.

Ali u nas je već duže pred Crkvom izazov da se izbjegne politička zlouporaba religije. Takvu religiju, onu koja izvrće činjenice, etiketira, diže pobunu, negira političku volju građana itd., možemo označiti lažnom.

Hinjena religioznost je dokazala (tumači teolog Alen Kristić) da ne postoji ni jedan politički interes koji ne bi mogla pokriti religijska ideja te da, nažalost, u tome sudjeluju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe.

U svijetu i društvu prepunom sukoba imamo poziv da zagrlimo jedni druge i da prijeđemo svakojake granice, pa i one između rituala ili prostora i vremena.

Ponavljam: zastrašujući su razmjeri govora mržnje u pojedinim medijima i na internet forumima nekih dnevnih novina i portala.

Sloboda medija ne znači slobodu širenja mržnje, jer se na taj način destabiliziraju odnosi većinskog i manjinskog naroda ili među građanima općenito.

Ali tvrdim da se to može i mora staviti pod kontrolu. Kao što ja neću dopustiti takav govor mržnje na ovome portalu i ispod naših tekstova, niti na našoj FB stranici.

Neki me primjeri srozavanja digniteta redakcija izuzetno pogađaju. Ali ne treba gubiti nadu. Treba djelovati primjereno.

Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati adekvatnu politiku razlika, odnosno politiku jednakog dostojanstva i uvažavanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i su-stvaranja.

Konačno, drugost je sinonim za solidarnost, a ovaj novinar i teolog zna da je vrhunac solidarnosti postignut u drami Velikog petka, na Golgoti, kada se Isus solidarizirao s ljudima i podijelio, vlastitim tijelom, patnje svih ljudi, posebno onih siromašnih i slabih.

Nove generacije katolika, pravoslavaca i ostalih kršćana, muslimana, židova i drugih, te agnostika i ateista, morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u elementarno čovjekovo poslanje: da bude mira među ljudima i da bude pravednosti.

Naime, društvo koje poprima oznake moralizatorske frustriranosti i mahnitosti ne može biti mjesto s kojeg ćemo polaziti, jer se iza recentnih pretjerivanja zapravo uvijek krije strah, prezir i nesposobnost za konkretan život.

Vi mi možete prijetiti i vrijeđati me, možete me lažno optuživati i klevetati, ali od pomirenja i od naviještanja mira neću odustati.

Ivan Pavao II. bio je antimilitaristički, to jest u potpunosti mirotvorno nastrojen, Hrvatsku je u rujnu 1994. kod prve posjete Zagrebu devet puta smjestio na Balkan – upozorio je na opasnost od nacionalističkih pretjerivanja. Ni jednom nije koristio nacionalističku sintagmu ”Crkva u Hrvata”, već je naredio ovdašnjoj Katoličkoj Crkvi, ”Crkvi Božjoj koja je u Hrvatskoj”, da se pozabavi hitnim zadatkom pomirenja s braćom Srbima i s braćom muslimanima i, shodno tome, ekumenskim dijalogom sa svim ostalim kršćanskim crkvama.

Nije Papi slučajno ”izletjelo” to da je Hrvatska na Balkanu (govor na Plesu); on će to kazati još ravno osam puta: jednom na susretu sa svećenicima, redovnicima i redovnicama te bogoslovima u večernjoj molitvi u zagrebačkoj katedrali, a sutradan, 11. rujna, još sedam puta tijekom propovijedi koje se mnogi crkveni vlastodršci ne žele prisjetiti jer bi je onda trebalo analizirati i iz toga izvući odgovarajuće zaključke. Neće oni? Ne brinite, hoću ja!

Kazao sam i ponavljam: 11. rujna 1994. na zagrebačkom hipodromu taj je Papa učio Hrvate da moraju voljeti i poštovati Srbe. Hrvati, premda su im pobunjenici okupirali četvrtinu domovine, nisu ga izviždali. Ako ću nešto pamtiti do kraja života, to je taj dugi i glasni aplauz koji je Ivan Pavao II. dobio kada nas je pozvao da molimo oprost i da se pomirimo.

Ako potrošimo život na ovoj ideji, na ideju pobratimljenja, širenja mira i razumijevanja, a ja kao Hrvat: zbog poštovanja Srba i drugih, dobro smo ga potrošili.

Mrziteljima unatoč.