Aleksandar Hemon: Strah od Drugog je izgovor za nasilje

Razgovarala: Anđelka Cvijić

Moji roditelji upoznali su se 1959. Tata je imao cimera Nidžu, čija je sestra Šiša bila mamina prijateljica. Jednog dana je Nidžo svratio kod sestre, a tata je bio s njim. Prvi put kad je tata spazio mamu, ona je na krevetu sjedila i učila – nogu podvijenih u stranu, pretpostavljam, kosa moderno natapirana, sa onim svojim inteligentnim čitateljskim licem. O čemu su pričali, ne znam, ali tata je bio šarmer, a mama vedra djevojka, i skupa su otišli na igranku. Vokalno-instrumentalna grupa je bezbeli svirala Paula Anku, Adriana Ćelentana, Đorđa Marjanovića i kancone iz Sanrema. Ubrzo su se počeli zabavljati; išli su u šetnju, počeli se ljubiti. Moj otac, po običaju direktan, mojoj mami je rekao da se ne zna ljubiti, dočim je on u srednjoj školi bio na praksi kod jedne Ljubice. Mama se naljutila, a on se poslije morao vješto vaditi kako bi mu oprostila…

Ovaj odlomak iz najnovije knjige Aleksandra Hemona Moji roditelji: Uvod (IK Buybook, Sarajevo 2019, sa engleskog prevela Irena Žlof), samo je jedan od isečaka iz života porodice Hemon koje će pisac izneti pred čitaoce i izazvati njihova najiskrenija osećanja koja su negde, u svakodnevici zasutoj trivijalnostima, zatrpana i ugušena. I nije samo stvar u osećanjima nežnosti, blagosti i lepote življenja koje u nama bude ove rečenice (baš kao što ćemo zbog onih koje dođu kasnije osećati knedlu u grlu, tugu i bol) već je reč i o uživanju u književnom ostvarenju koje još jednom potvrđuje da je Hemon u samom vrhu svetske proze.

Rođen i odrastao u Sarajevu, Hemon (1964) je uoči rata, 1992, u okviru programa kulturne razmene otišao u SAD, a kad je rat izbio odlučio je da tamo ostane i počne da piše (i) na engleskom jeziku. Objavljivao je i objavljuje i dalje u američkim časopisima i novinama, u Njujorkeru, Njujork tajmsu i Eskvajeru, između ostalih, a slavu je stekao romanom Projekat Lazarus, koji je Njujork tajms uvrstio na listu 100 najboljih knjiga milenijuma. Hemon je dosad objavio zbirke priča Pitanje Bruna, Ljubav i prepreke i Knjiga mojih života, i romane Čovjek bez prošlosti, Kako su nastali ratovi zombija i Nije ovo tvoje. Dobitnik je Gugenhajmove stipendije, zatim nagrade genijima koju dodeljuje Fondacija MacArthur, a 2017. mu je američki PEN centar dodelio priznanje za usmenu istoriju o bosanskohercegovačkim izbeglicama How Did You Get Here? Tales of Displacement. Iako živi u SAD, piše i za sarajevski magazin BH dani, dok beogradski portal Peščanik često prenosi ono što je objavio u drugim medijima.

Roman Moji roditelji. Uvod prvi je deo sećanja na život Hemonovih roditelja (drugi deo još nije preveden na bosanski jezik). To je vreme posle Drugog svetskog rata, doba izgradnje socijalističke Jugoslavije, puno elana, entuzijazma i snage koja ju je uzdigla zahvaljujući srčanosti mladih generacija koje su stasavale i, paralelno sa zemljom, gradile svoje nove živote. Pisac kreće od korena svoje porodice – majčini su roditelji iz Bosne, dok su očevi preci u severozapadnu Bosnu stigli 1912. iz Galicije (današnja zapadna Ukrajina). Od tada obe porodice dele život sa svojim komšijama i susedima, a ratovi huje tim prostorom dajući im da predahnu samo nekoliko decenija, da bi se ponovo uzvitlali.

Glavna scena u romanu Moji roditelji. Uvod upravo je ta: na njoj svoje snove i nadanja utiskuju generacije, među kojima i one Hemonovih roditelja, prelazeći luk od zanesenosti sređenim i mirnim životom da bi, i ne sanjajući, odjednom završile u besmislu rata i izbeglištvu – u Kanadu su iz Sarajeva Hemonovi izbegli 1992. Pisac otvoreno, iskreno, sa mnogo ljubavi i bez trunke patetike na jednom nivou iznosi bezbroj detalja, ličnih i intimnih; na drugom, sa stranica ove knjige silovito, žestoko izbija priča o nasilno zaustavljenim životima (kao da su ljudi igračke) u jednoj tački, iz koje čovek, umoran od svega, mora iz početka, u posve nepoznatoj zemlji, da stvara i čeliči novi identitet. Roman Moji roditelji. Uvod govori dostojanstveno, ali s vidljivim bolom koji ne može da se ne deli sa piscem, o jednoj zemlji koja je nekad postojala i koja je nestala u besmislenom krvavom obračunu koji nikada ne sme da izbledi. Baš zbog nekih budućih generacija. 

Kako ste i zašto odlučili da napišete knjigu Moji roditelji. Uvod?

Teško mi se sjetiti razvoja ideje i hronologije projekta, ali znam da je vezano za procvat ksenofobije u Evropi i na tzv. Zapadu prije nekih pet-šest godina, kad su se svakojaki fašisti i rasisti mobilizovali da zaustave imaginarnu migrantsku invaziju njihovih nacionalnih domena. Otud su migranti prikazivani kao beslovesna, obezljuđena gomila, motivisana nekim nerazumljivim životinjskim porivom. Dominirale su slike prepunih brodova, masovnih kolona, zbog čega je pojedinačnost svakog od tih ljudi bila potpuno izbrisana, kao što su potpuno izbrisani i njihovi prethodni životi. Samo su mrtva djeca povremeno imala imena, ali ni ona nisu imala živote. Pošto sam svjedočio izbjeglištvu svojih roditelja, imam i iskustvo vlastitog izmještanja, znam da svaki migrant i svaka izbjeglica iza sebe imaju živote i iskustva puna znanja, ljubavi, gubitaka, sreće i svega onoga od čega se život sastoji, ali i čitavo ljudskošću zarađeno viđenje svijeta koje se u tom preseljenju iz domovine u tuđinu nekako promijenilo i zakomplikovalo. Htio sam da tako da pišem o bogatom, komplikovanom životu svojih roditelja, sve pod pretpostavkom da migracija zahtijeva naraciju. 

Ta knjiga je porodična priča o jednom vremenu koje je davno prošlo i pripada onima koji su u njemu živeli. Zašto ste pomislili da i drugima može biti zanimljiva?

Ne znam kako drugi, ali ako je neka priča zanimljiva meni, pretpostavljam da postoji još neko kome bi mogla biti zanimljiva. Povrh toga, dobar dio poglavlja iz te knjige objavljeni su kao pojedinačni tekstovi i imali su nekog odjeka. 

To ipak nije samo porodična istorija već je i priča o istoriji jedne zemlje koja je nestala u surovom ratu, koja je imala mnogo svojih loših strana, ali mnogo onoga čega se treba sećati kao dobrog. Da li je neophodna istorijska distanca da se o socijalističkoj Jugoslaviji razmišlja kao o neuspelom eksperimentu?

Nije toliko stvar historijske distance koliko komparativne analize između socijalističke Jugoslavije i uglavnom nakaradnih nacionalističkih tvorevina koje su je naslijedile. Socijalistička Jugoslavija je imala mnogo mana i problema, na čelu sa Drugom Titom, ali je izgradila infrastrukturu, obrazovala nekoliko generacija, uključujući moju, i bila u stanju da konceptualizira zajednički društveni projekat koji je imao utopijsku dimenziju. Nijedna od njenih država nasljednica nema društveni projekat izvan same nacije. Nacionalizam je slijepi put jer nema do čega dobaciti. Ako je nacija vječna, kao što jeste u nacionalističkom diskursu, onda se može samo čistiti i jačati u borbi protiv neprijatelja. Nacionalizmu ne trebaju građani nego nacionalni subjekti. U stvarnosti, nacionalistički projekti su neizbježno kleptokratski, pošto država i sve u njoj služe naciji, a ne građanima. 

Nije li poražavajuće saznanje da se verovalo u jednu utopiju?

Naprotiv, to je aspekat Jugoslavije koji najviše cijenim. Za uspješno ili barem podnošljivo društvo neophodna je zajednička vjera da svi građani učestvuju u građenju neke bolje, drugačije budućnosti i da će se svi u toj izgradnji promijeniti nabolje i time postati bolji građani. To je utopijska ideja. U nacionalizmu se svako rodi u svojoj naciji (osim nas komplikovanih), i nakon toga je samo pitanje pojedinačnog i kolektivnog preživljavanja. 

Rekla bih da tu nostalgija ne može biti lek za smirenje. Šta, uopšte, znači nostalgija, pogotovu jugonostalgija?

Nostalgija je retroaktivna utopija, prošlost iz koje su eliminisani problematična iskustva i momenti. Ali to ima različite vrijednosti na pojedinačnom i kolektivnom nivou. Rado se sjećam naših porodičnih godišnjih odmora na Jadranskom moru u odmaralištu Elektroprenosa, ali to ne znači da sam spreman da ginem ili šaljem tuđu djecu u rat za Veliku Jugoslaviju, kao što su nacionalisti spremni da žrtvuje druge za Veliku Srbiju ili Veliku Ameriku. 

Izmaštane ili dokumentarne knjige, ili knjige koje su prožete maštom ili istinitim događanjima, uvek imaju svoju istinu. Vi pišete i jedne i druge. Kakva je istina o kojoj vi pišete?

Istina se u književnosti ne isporučuje u jedinicama ili nekakvim nadama niti postoji izvan situacije razmjene, koja se u književnosti odvija u jeziku. Istina se otkriva u narativu koji joj nije nužno izvor nego, da kažemo, generator. 

Kako čitalac da se navede da veruje u nju?

Ne može se čitalac navesti jednom knjigom ni na šta, osim ako čitaoci čitaju samo tu knjigu i nijednu drugu, i onda odluče da modeluju svijet na osnovu te jedne, svete knjige. Ljudi imaju predispozicije da vjeruju u ono u šta su već uvjereni. Književnost ponekad uspijeva omogućiti dijalošku situaciju, koja onda na neki nepredvidljiv način može doprinijeti dijalektičkom preispitivanju vlastitog života i/ili svijeta. 

Knjiga Moji roditelji… ispunjena je fotografijama. Često ih inkorporirate u prozni tekst. Mislite li da fotografija ume ponekad da kaže više od reči?

Mislim da fotografija kazuje manje od riječi. Zapravo, fotografija bez riječi je samo slika. 

Živite u SAD, vaši su roditelji izbegli iz ratom zahvaćene Jugoslavije i žive u Kanadi. Kakav je ukus iseljeništva?

Ja sam u SAD već više od dvadeset osam godina, dakle više od pola svog života. Moji su u Kanadi skoro jednako dugo. Ukus iseljeništva je ukus našeg života. Ništa u našim životima nema da nije obilježeno činjenicom našeg izmještenja. Drugim riječima, ja više niti znam niti mogu da znam kako je biti kod kuće. To nije uvijek lako, ali ima i svojih dobrih strana jer mi dozvoljava da se otkačim od nekog vječnog, suštinskog identiteta. 

Obogaćuju li dvojezičnost i dve kulture čoveka i olakšavaju život u novoj sredini? U čemu se (ako se) sukobljavaju?

Bolje je znati dva (ili više jezika) nego samo jedan. Bolje je, iako je zahtjevnije, imati komplikovan život u kojem sudbina i ishodi nisu apsolutno određeni porijeklom. Ono što je teško u svemu tome jeste da jednojezični i jednokulturni svijet tu situaciju vidi kao hendikep. Ali višedimenzionalni objekat gubi svoje dimenzije u jednodimenzionalnoj projekciji. To će reći da oni koji znaju samo jedan jezik, jednu kulturu, jednu historiju, pate od jednoumlja i ne vide bogatstvo i složenost života.

Ako je jedno društvo multikulturalno, čemu stvaranje novog identiteta? Strah od toga da će se biti Drugi, drugačiji?

U multikulturalnom društvu čovjek može istovremeno imati više identiteta koji nisu međusobno isključivi. Nasilje nacionalizma i rasizma je u svođenju kompleksnog ljudskog života na jednu i jedinu dimenziju koja je određena rođenjem. 

Koliko taj Drugi budi pak strah u domaćem stanovništvu?

Strah od Drugog nije uzrok nego izgovor za nasilje. Drugi je potreban za formulaciju Prvog i nema stabilne i suštinske karakteristike. Drugi je ideološki izmaštan. Nacionalizam je nemoguć bez fantazije o Drugome, što će reći da ne postoji nacija koja je toliko čista i jedinstvena, da ne mora da maltretira i likvidira Druge. Neprijatelj je fašistima uvijek prisutan. 

Svedoci smo talasa izbeglica kakav se odavno nije desio u celom svetu. I odjednom su krenuli ksenofobija i rasistički incidenti na Zapadu, koji je oduvek mislio da je superioran u odnosu na Istok. Otkud tako nagli govor mržnje u svetu?

Pa nije nagli. U Americi je govor mržnje prisutan od početka. Zapravo, Amerika je nezamisliva bez rasizma. Tako je manje-više i svuda po Evropi, a i šire. Ne znam kad je to u historiji postojao period kad nije bilo govora mržnje. Postojali su, međutim, periodi kad je u datom društvu bio prisutan napor, kolektivni ili zakonski, da se mržnja eliminiše kao konstitutivni element društva. U Americi postoje istovremene tendencije i uvijek je u toku borba između progresivnih i reakcionarnih ideja. Reakcija sad ima inicijativu, ali borba je daleko od kraja. 

Šta u čoveku, koji je do tada bio dobar, odjednom aktivira zlo?

Uslovi u društvu koji ohrabruju i nagrađuju to zlo. 

Reagovali ste prošle godine na Nobelovu nagradu Peteru Handkeu. U Njujork tajmsu ste objavili tekst The Bob Dylan of Genocide Apologists. Priznanje Handkeu je, inače, podelilo svetsku javnost, otvorivši večno pitanje: “Može li se književno delo vrednovati nezavisno od političkog uverenja pisca?”

Vrednovanje je u ovom kontekstu vrlo klizava riječ. Historija književnosti i svijeta posijana je djelima raznih moralnih patuljaka i zločinaca. Nikad mi ne bi palo na pamet da kažem da bi te i takve knjige trebalo zabraniti ili paliti. Ali isto tako mislim da ih treba podložiti oštroj i temeljitoj kritici i analizi zato što je etika, te tako i politika nekog pisca neizbježno prisutna u njihovoj estetici i pismu. Kao što mislim da se takve knjige ne trebaju nagrađivati niti se ti pisci trebaju slaviti.

Što se tiče Handkea, on je u čitavom tom skandalu manje važan. Švedska akademija pravila se da je nagradu dala samo njegovoj književnosti, a ne njegovoj ličnosti i javnim djelatnostima, uključujući i otvorenu podršku Miloševiću i njegovom genocidnom režimu. Misli li iko zdravog razuma da je, recimo, Nobelova nagrada dodijeljena Solženjicinu zbog njegovih estetskih dostignuća? Ili je barem dijelom u pitanju bila politička vrijednost Arhipelaga Gulag? Ali žrtve sovjetskog komunizma u doba Hladnog rata bile su vrijedne nagrade i poštovanja. Muslimani, međutim, nisu niti će, što se tiče prezrelih evropskih intelektualaca, srpskih i inih fašista, to ikad biti. U doba epidemije rasizma i islamofobije Švedska akademija je dodijelila nagradu ličnom prijatelju najgenocidnijeg islamofoba 20. vijeka zato što su njima muslimani populacija izvan civilizacijskog domena evropskog Prosvjetljenja kojem, oni očigledno misle, Handke i Milošević pripadaju rođenjem i kulturom (pa i ako je genocidna). 

U istom tekstu napisali ste da je “Handkeova politika nepovratno poništila njegovu estetiku, a njegovo obožavanje Miloševića njegovu etiku”. Da li je bilo nekih reakcija na ovakav vaš stav?

Bile su uvrede i prijetnje iz uobičajenih krugova, ali su se sa mnom složili mnogi moji pisci. 

Reagovali ste i na nedavno objavljenu knjigu Džesike Stern Moj ratni zločinac: Lični susret sa arhitektom genocida, u kojoj je pokušala da Radovanu Karadžiću, koji je 2016. osuđen za genocid nad muslimanima, vrati ljudsko lice. Napisali ste, između ostalog, da rane žrtava još nisu zarasle. I još: “Često srećemo ljude koji ne znaju, kojima nije važno da znaju, koji misle da je to suviše komplikovano ili u potpunosti negiraju ono što se desilo u Bosni, i čija je to odgovornost…” Progoni li vas rat u Bosni?

Nema šta da me progoni. To je ključna činjenica mog života, ne mojim izborom. Ali nije i jedina. 

Mogu li vam vaši roditelji svojom sudbinom dati recept za pomirenje sa istorijom?

Ne baš recept, ali su me naučili kako da se živi u historiji i koja je vrijednost rada i posvećenosti ljudima i pričama.

Članak je prenet iz Novog magazina.