Užas u Karlovcu

Piše: Dragan Markovina

Da stvar bude gora, preimenovanje je izglasano na dan kad se smaknuće dogodilo i nikakva daljnja obrazloženja o Karlovcu koji doista jeste bio napadnut i proživljavao je traumatične dane te jeseni 1991. neće promijeniti suštinski smisao ove odluke, odnosno njenu motivaciju apsolutnog moralnog cinizma s nacionalističkim pobudama. Da je to tome tako svjedoči i to što je samo dan ranije, nakon što se tjednima iscrtavao, svečano otvoren mural s likom Mihajla Hrastova, sve uz njegovo prisustvo i govor da je on svoje odradio ‘pošteno i muški’. Za neupućene čitatelje, Hrastov je nakon silnih odugovlačenja, otezanje pa poništavanja procesa, za smaknuće zarobljenika osuđen na četiri godine zatvora, od kojih je u zatvoru boravio dvije godine i devet mjeseci. Drugim riječima, da je karlovačko gradsko vijeće doista željelo odati počast postrojbi koja je branila grad, a ne sudjelovati u glorifikaciji zločina, ono bi zabranilo izradu murala ili bi ga na kraju odlukom komunalnih službi prebojilo, što se naravno nije dogodilo pa sada imamo zajedničko djelovanje ulične desnice, ratnih veterana i gradskih vlasti na glorifikaciji zločina.

Jedina stvar koja u čitavoj priči ohrabruje i zbog koje se moramo vratiti malo u prošlost, točnije do Splita, jeste to da je sada otpor čitavoj priči otišao ipak dalje od uobičajenih novinara, pojedinaca i udruga poput Documente ili Inicijative mladih za ljudska prava. Naime, kao i s definitivnom mitologizacijom Franje Tuđmana, podizanjem njegovog spomenika u Splitu svojevremeno, i ovdje je sve počelo u Splitu. Ponajprije odlukom gradskih vlasti da na Splitu 3 postavi spomenik HOS-u, sve s ustaškim natpisom i imenom postrojbe posvećene ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu, a nastavilo se daljnjom odlukom da se na rotoru ispred Lore postavi spomenik 72. bojnoj Vojne policije. To što je na kraju natpis ‘Za dom spremni’ uklonjen s prvog spomenika ne znači ništa u čitavoj priči, budući da on služi, ne samo kao okupljalište ustašonostalgičara na dan utemeljenja NDH, nego ima i tu neizrečenu poruku. On je, naime, podignut u čast ljudi koji su upravo u toj ulici najviše izbacivali ljude iz stanova, čime ima isključivu svrhu glorifikacije zločina. Isto vrijedi i za spomenik u Lori, koji je posvećen postrojbi čiji su pripadnici držali tamošnji logor-mučilište. Zanimljiva činjenica jeste da se sve dogodilo dok je na vlasti bio SDP, na čelu s tadašnjim gradonačelnikom Baldasarom. Tako da je Karlovac danas, tek refleksija Splita od prije 8-9 godina. Stoga, kad bismo pokušali pronaći neku ohrabrujuću činjenicu u čitavoj priči, pronašli bismo je u tome da SDP zasluženo odlazi u irelevantnost, ali barem djelomično evoluira, s obzirom da je prestao predlagati i izglasavali ovakve odluke. U Karlovcu su njihovi vijećnici odlučili oportunistički napustiti sjednicu. Druga ohrabrujuća činjenica jeste ta da je četvero vijećnika Možemo i Nove ljevice ostalo do sitnih jutarnjih sati na sjednici gradskog vijeća te glasalo protiv te odluke. Što znači da konačno imamo relevantne političke opcije koje odbijaju sudjelovati u glorifikaciji zločina i kanonizaciji rata. Ta činjenica nije ništa promijenila u krajnjem ishodu, ali je ipak revolucionarna.

Tekst je prenet sa portala Peščanik.