Uefa protiv Hrvatske
Autor: Dragan Markovina
Štoviše, to je već postalo toliko opće mjesto, da strani mediji po automatizmu, kao nedavno povodom užasa u Ateni, o kojem sam pisao na Peščaniku, imaju već spremne tekstove o hrvatskim navijačima i njihovim ideološkim sklonostima.
I scenarij će uvijek biti isti, bilo da se radi o formiranju kukastog križa na tribinama na Malti, o iscrtavanju istog tog simbola na travnjaku splitskog Poljuda ili o ustaškoj zastavi sada u Rijeci. A on je takav da iz Hrvatskog nogometnog saveza svaki put nariču nad nepravdama kojima su izloženi, peru ruke od svega i idu do raznih teorija zavjere u kojima tvrde kako su ljudi s tribina zapravo agenti-provokatori koji su i došli na utakmicu s ciljem da nanesu štetu HNS-u i nogometnoj reprezentaciji. Problem pak s takvim viđenjem događaja leži u tome što čak i suvremeno društvo ima nekakvo pamćenje i što stvari koje jednom uđu u javni prostor u njemu ostanu.
Uzmimo na primjer čelne ljude Hrvatskog nogometnog saveza, odnosno dvojicu koja su prethodila aktualnom Marijanu Kustiću. Vlatko Marković, čovjek koji se toliko vezao za mjesto predsjednika HNS-a, da je na njemu ostao skoro do kraja života, u čemu prijeti da ga nadmaši Mirko Barišić na čelu Dinama, je tako godinama u intervjuima izjavljivao da su se njegovi borili na ‘pravoj strani’ u Drugom svjetskom ratu, bivajući navodno dvosmislen, a posve jasan na koju je stranu mislio, samo bez hrabrosti da to izgovori do kraja. Njegov nasljednik na toj poziciji, Davor Šuker, se dok je igrao u Madridu, fotografirao na tamošnjem grobu Ante Pavelića, razumije se, izmotavajući se kasnije na sličan način kao Vlatko Marković. Aktualni predsjednik HNS-a, doduše doista nema takvih momenata u karijeri, ali dolazi iz HDZ-a, stranke koja se temeljito obračunala s partizanskom baštinom u imenima ulica diljem zemlje i iz iste one stranke kojoj je Mile Budak dugo bio heroj po kojem su nazivane ulice i koja ne želi jasno staviti veličanje ustaštva van zakona.
No, čak i kad bismo bili maksimalno dobronamjerni i stavili sve ovo po strani, lakonski otpisujući da se događalo davno, u drukčijem ratnom ili neposredno poratnom kontekstu, ono na čemu HNS uvijek iznova pada je relativno svježi slučaj Joe-a Šimunića, od reprezentativca koji je plasman Hrvatske proslavio tako što je uzeo službeni stadionski mikrofon i poveo skandiranje ‘Za dom spremni’, koje je dobar dio maksimirskog stadiona prihvatio. Čime smo, prvo ostali zauvijek lišeni iluzije o pojedincima-provokatorima koji s vrijednostima HNS-a nemaju ništa, da bi potom u drugom koraku, iz same reakcije tog istog nogometnog saveza, koji je na sve načine opravdavao Šimunića i relativizirao ono što se dogodilo, da bi nakon što ga je FIFA, krovna nogometna organizacija zbog tog skandiranja izbacila sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu, prvo naricali nad nepravdom, a onda ga ekspresno zaposlili kao selektora u mlađim kategorijama reprezentacije, došli do toga da je smiješno ovo što sada javno govore. Isto vrijedi i za prošlogodišnju proslavu bronce sa Svjetskog prvenstva i potpuni izostanak reakcije na pjevanje Thomsponovih pjesama, zajedno s tim istim ustaškim pozdravom, istaknutih prvotimaca Lovćena i Brozovića te njihove kasnije izjave.
Nitko, naravno ne govori da je Hrvatskom nogometnom savezu u interesu veličanje ustaštva, ali atmosfera unutar saveza i oko njega jeste takva da se nikako ne može proturiti teza o tome da su oni koji na tribine dolaze s ustaškim obilježjima provokatori. Barem ne dok je Thompson neupitni heroj reprezentacije i dok se u HDZ-u koji upravlja kompletnim hrvatskim nogometom konačno ne okrenu politici potpunog raskida s ustaštvom i njegovim simpatizerima.
U međuvremenu, HNS-u ostaje da se umjesto teorijama zavjere, bavi stvaranjem drugačije atmosfere oko reprezentacije, u kojoj će ovakvi događaji doista biti ekscesi, ni na koji način povezivi sa savezom.
Članak je prenet sa portala pescanik.net.
