Dragan Markovina – Što povezuje Bajagu i Zorana Pusića?

Autor: Dragan Markovina, Izvor: Peščanik

Koliko je malo potrebno da normalni ljudi, običan svijet, počnu okretati glavu od narastajućeg fašizma u društvu, kao i koliko je malo potrebno da se ekstremistička manjina počne osjećati toliko slobodno, da praktično iz sedmice u sedmicu podiže zahtjeve, povećava prijetnje i konačno krene proizvodit nasilje, odlično znamo svi koji dolazimo iz nacionalno izmiješanih sredina koje su u ratovima devedesetih prošle sve to. Nažalost, znaju to sve više i današnji građani na ovim prostorima, sa svakim novim buđenjem aveti devedesetih godina. U nekom dijarističkom smislu, tu pojavu masovnog okretanja leđa običnih građana od ovakvih pojava, najbolje je opisao Victor Klemperer, u dnevniku kojeg je vodio za vrijeme uspona nacizma u Njemačkoj, vođen ličnim iskustvom, koji je u Hrvatskoj prije par godina objavljen u izdanju Disputa i pod naslovom „Želim svjedočiti do kraja“.

Jasna stvar, da bi sve to bilo moguće, preduvjet je da vlasti ili same potaknu takvu društvenu atmosferu, ili da je počnu tolerirati i tako je ohrabre. Naravno, dodatno pomaže kad izostane organizirani opoziciono-građanski otpor takvim pojavama.

Zašto ovdje navodim općepoznata mjesta? Pa zato jer se u Hrvatskoj upravo događa novi val takvih prijetnji i otkazivanja, na valu Thompsonovog koncerta i odobravanja čitavog njegovog konteksta od strane vlasti, na što je opozicija reagirala besmislenim priopćenjima postfestum, bez ikakvih stvarnih gesti ili akcija i protiv čega jedini sustavan glas dižu pojedini novinari, aktivisti i komentatori, što je daleko premalo.

Ilustracije radi, Zoran Pusić, svojevremeni utemeljitelj Građanskog otpora za ljudska prava i aktualni predsjednik Antifašističke lige Hrvatske, jedan od rijetkih ljudi koji je u posljednjih 35 godina uvijek bio na strani pravde, progonjenih i zaštite antifašističkih vrijednosti i ljudskih prva, po tko zna koji put je dobio prijetnje smrću, uz ustaški pozdrav u potpisu, a da nitko, uključujući predsjednika Zorana Milanovića kojeg su iz Antifašističke lige čak i pozvali na reakciju, nije napravio ništa po ovom pitanju.

Istovremeno se opet Bajagi otkazao nastup, ovaj put u Solinu, nakon Siska, a opet još uvijek nismo dobili ničiju reakciju, uključujući ostale najavljene izvođače na festivalu, a to su Zabranjeno Pušenje, Damir Urban i Rambo Amadeus, koji najefektnije mogu razoriti tu cenzuru tako što će sami odustati od vlastitih nastupa.

I opet, tom valu otkazivanja odupiru se pojedini, i to da stvar bude bizarnija, desni načelnici, par novinara i komentatora i to je to.

Davno sam, sličnim povodom otkazivanja Bajage, koji je u Hrvatskoj odsvirao desetine koncerata i oko kojeg ne može realno postojati nikakav stvarni problem, napisao da bi stvar bila dodatno bizarna kad bi uzeo i hrvatsko državljanstvo, na koje po mjestu rođenja svakako ima pravo.

Da skratim i napišem jednostavnim rječnikom, Pusić smeta samo zato što je dosljedni antifašist, a Bajaga samo zato što je Srbin. I dovoljno je par radikala iz opskurnih udruga koje će u ovakvim okolnostima pokrenuti val, kojeg se nitko organizirano neće potruditi zaustaviti, pa da dobijemo zemlju kojoj ekstremistička proustaška desnica određuje društvenu atmosferu.

I to zemlju koja je ostvarila sve snove ovdašnjih nacionalista i praktično je jedina jasna pobjednica ratova za jugoslavensko nasljeđe. Ta vrsta besmisla i autodestrukcije ravna je i poklapa se s nastojanjem istih društvenih krugova da jednu suštinski partizansku i pobjedničku zemlju pretvore u zemlju ustaških gubitnika. Što sve rade uz pomoć potomaka ljudi iz partizanskih familija koji vode vladajući HDZ. Od Tuđmana, do Plenkovića. I uz aktualnu šutnju predsjednika države, koji također dolazi iz partizanskog i partijskog konteksta.

Ima zemalja s bizarnim, promašenim i moralno pogrešnim političkim izborima, ima i autodestruktivnih društava, što ne treba posebno objašnjavati čitateljima u Srbiji, ali društva koje toliko želi sebe unazaditi bez ikakvog vidljivog povoda, osim ideološke mržnje prema svima koji ne dijele njihove vrijednosti, ovakvoga kao u Hrvatskoj, jednostavno nema.

I tu se zaista ne radi o onome što su brojni sociolozi brzopleto zaključili, kako je riječ o gubitnicima tranzicije. Upravo suprotno, najveći dio tih ljudi nema stvarnih socijalnih problema; riječ je samo o do kraja neiživljenoj ideologiji i ni o čemu drugom.

Tekst je prenet sa portala Peščanik.