Baršun u Srbiji (AUDIO)

Autorka: Sofija Kordić, Izvor: Peščanik

 

Živim u Pragu, ali svakodnevno pratim studentske proteste u Srbiji. Potpuno hipnotizirana, osjećam da su započeli nešto što su u mom sadašnjem gradu u novembru 1989. započeli čehoslovački studenti i što se na kraju nazvalo Baršunastom revolucijom. Uvjerena sam da su studenti u Beogradu izrodili još jednu evropsku nenasilnu revoluciju i da ćemo joj vrlo skoro saznati ime.

Nezavisno studentsko udruženje STUHA planiralo je 17. novembra 1989. komemorativni događaj u Pragu za 50. obljetnicu zatvaranja čeških sveučilišta od strane nacista. Službena svrha bila je odavanje počasti uspomeni na studenta Jana Opletala, ubijenog 1939. u antinacističkim demonstracijama, ali su pojedine grupe studenata namjeravale izraziti i nezadovoljstvo aktualnom društvenom situacijom i pozvati na promjene. Na zahtjev studenata, u pripremi i provođenju demonstracija nisu sudjelovale disidentske organizacije kako vlasti ne bi imale razloga zabraniti ili ugušiti demonstracije. Ostalo je povijest.

Svako doba ima svoj kontekst, pa su tako usporedbe nezahvalne, a nekad i neumjesne. Baršunasta revolucija mi je, međutim, često u mislima gledajući mladost Srbije čiji su očevi i djedovi inicirali propast jedne lijepo zamišljene utopije. S utopijom su, nažalost, u nepovrat otišli i mnogobrojni životi, nade i snovi.

Ali, vratimo se sadašnjosti. Osvrćući se na novinarsku reportažu stranih medija o studentskim protestima, redateljica Jasmila Žbanić zapazila je vrlo bitnu stvar, a to je da mnogi novinari propuštaju naglasiti da studenti u Srbiji danas predstavljaju najdemokratskiji i najprogresivniji pokret u Evropi, jer se organiziraju kroz plenume, (samoupravljanje) bez lidera. Cjelokupnu blokadu fakulteta vode studentski plenumi, gdje svatko može iznijeti svoje mišljenje, a odluke se donose glasanjem za prijedloge s najčvršćim argumentima.

Žbanić smatra da su mladi ljudi Srbije nada ne samo za Balkan, već i za cijelu Evropu. Studenti na evropskim sveučilištima, po njezinom mišljenju, trebali bi im pružiti što veću podršku, jer će ono što rade srpski studenti za nekoliko godina biti potrebno u Njemačkoj, Austriji i mnogim drugim zemljama.

Ono što je karakteristično za sve nas koji u prostoru bivše nam države pratimo studentske proteste jest da svi gledamo studente i plačemo. I onim najotpornijim i najtvrdokornijim studenti su svojim ponašanjem otvorili sve blokade, brane i čakre, sve ono što ni najbolji psihoterapeuti ne bi uspjeli probiti. Sve je iscurilo, i desetljeća frustracija, poniženja, ali i neko predivno ganuće, primordijalna nada i vjera u ljudski rod, i to u vrijeme kad čovječanstvo gubi tlo pod nogama gledajući kako monstrumi sa svih strana svijeta uništavaju i posljednje stupove temelja na kojima je izgrađen demokratski i antifašistički etos poslije Drugog svjetskog rata i zakletve Nikad više.

Beograd je grad u kojem sam studirala kasnih osamdesetih i završila fakultet neposredno pred sunovrat i kršenje svih zavjeta koje smo jedni drugima nesebično davali i mi i generacije naših roditelja.

Beograd u mom životu ima posebno mjesto, kao prva ljubav. U Beogradu sam posljednji put bila u decembru 2022. i prvi put nakon dugo vremena osjetila da negativni osjećaji prevladavaju nad pozitivnima. I nad onima da ste željno čekani i dobrodošli i da kući nosite naramak knjiga, jer svi znaju čime će vas obradovati.

Čim bih iskoračila iz tog toplog, zaštitničkog kruga, vani bi me dočekao kaos, džungla, nesnosna buka, smog koji razdire grudni koš. I sveobuhvatni osjećaj da ništa nije kako treba. Među ljudima napetost, nervoza ili apatija.

Na ulici, u prometu, borba za opstanak. Jedan taksist nam je povjerio kako će „srediti komšiju zbog parkirnog mjesta“, drugi, kad je čuo naglasak, rekao je da mu je „muka od života s budalama, primitivcima, nacionalistima, koji navijaju za Maroko, a ne za komšije“. Treći nam je pričao da u Srbiji nikad ne može biti dobro, i da će biti gore, jer je „narod nepovratno izmanipuliran, zatucan“.

A s nekima se ne usudiš progovoriti kad vidiš što im je obješeno o retrovizor.

Beograd na vodi izazvao mi je tjelesnu mučninu, anksioznost, zaprepaštenje kad shvatiš koje granice može probiti vlast rođena u kriminalu, zločinu, mitomaniji, patologiji.

Ali i dalje me grijala nada. Susret s kolegicama i kolegama novinarima uvjerio me da su neki ljudi, na sreću svih nas, nesalomljivi i nepotkupljivi bez obzira na posljedice. I da Beograd i dalje ima ono nešto što sam upoznala osamdesetih, što nije umrlo ni grozomornih devedesetih, što nije ubio ni Milošević, što, nadala sam se, neće uništiti ni naprednjačke štetočine.

Nada mi je s vremenom, moram priznati, bila sve tanja i manja, a osjećaj da je Srbija izgubljena sve jači.

A onda je eksplodiralo nakon novosadske tragedije. Na scenu su izašli studenti, a po Beogradu i cijeloj Srbiji izlile se svjetlost i lava osjećanja. Ljudi su u sebi počeli pronalaziti sve ono što nas čini ljudima – sve ono što su zatomili prisiljeni na opstanak u srazu s nečovještvom nakaradnog režima – dobrotu, suosjećanje, potrebu za drugim ljudima, za suradnjom i bliskošću.

Književnik Bojan Babić napisao je na svom Facebook zidu: „Kreativni i gotovo epski poduhvati koje studenti preuzimaju na sebe ovih dana imaju dalekosežni društveni značaj (ako ne i konkretne političke posledice). Ono što mi je naročito interesantno jesu eruptivne emocionalne reakcije odraslih na studenske aktivnosti. Čini mi se da to govori mnogo toga. Najpre da u našem društvu postoje snažne podzemne vode ćutnje, nedijaloga. Zbog toga, mi ne znamo kako da imenujemo kolektivnu frustraciju jer o njoj ne razgovaramo javno, pa čak ni privatno. Živimo s njom decenijama. I onda kolona mladih prođe kroz naše mesto i mi to i dalje ne možemo da imenujemo jezikom koji razumemo – ali možemo da osetimo. Kao kad shvatiš da nisi ti kriv zato što si zlostavljan, da nisi sam, da se to i drugima desilo. Kao rob koji ne zna kako izgleda sloboda, ali može da je oseti. To je nešto poput kolektivne, narodne poezije.“

Ovo mi je jedno od najljepših i najdirljivijih zapažanja povodom studentskih aktivnosti.

„Istina i ljubav moraju pobijediti nad lažima i mržnjom.“ Ovu rečenicu izgovorio je Václav Havel tokom Baršunaste revolucije. Koliko god ovo danas može izgledati naivno i patetično u svijetu trampova i putina, ne smijemo od nje odustati, jer se bez nje i njoj sličnih nećemo umijeti nositi s takvim svjetovima.

A studenti iz Srbije i prizori koje su upriličili na ulicama i trgovima Beograda i Novog Sada, svima su nam, bez obzira gdje živimo, vratili osjećaj da smo ljudi, da smo slobodna bića s pravom na izbor, na istinu, na dostojanstven život u državama gdje vlada pravda i gdje je čovjek, a ne profit, na prvom mjestu.

Srbiji će nesumnjivo trebati dugo vremena za ozdravljenje. Ozdravljenje je, doduše, potrebno cijelom svijetu. Dovoljno sam stara da znam da neće nikad biti potpuno, ali za početak je ovo što su napravili studenti golemo, i više nego dovoljno, jer slobodu spoznaš tek kad je izgubiš.

 

Tekst je prenet sa portala Peščanik.