Odlazak ikone kojoj nije bilo mrsko igrati gay likove, a proslavio ga je film o mladiću željnom seksa i poduzetnoj tetki

Piše: Nenad Polimac, Jutarnji.hr

Da se netko odluči na Leksikon “crnog filma” bivše Jugoslavije, u njemu bi se svakako morao naći portret Milana Jelića, prvenstveno kao glumca jer je on bio zaštitni znak filmova Živojina Pavlovića, Aleksandra Petrovića, Ljubiše Kozomare i Gordana Mihića. Otkrio ga je zapravo Petrović i dao mu malu epizodu u svom filmu “Tri” (1965), ali su njegovo dječačko lice izrazitog nosa i ušiju mnogi od prve upamtili. Nije ga smetalo igrati gay likove (“Buđenje pacova”, “Vrane”), pogotovo ne kad su filmovi bili izuzetni, a priznaje da je najviše naučio od Petrovića, koji mu je čak dopustio da prisustvuje montažnom postupku. Studirao je i diplomirao na beogradskoj Akademiji za film, kazalište i televiziju, najviše ga je zanimala režija, pa je bio prezadovoljan kad je dobio na realizaciju “Bubašintera”, posljednji filmski scenarij koji su napisali uigrani tandem Kozomara i Mihić.

Film nije primljen u službeni program pulskog festivala, što je izazvalo skandal, ali je u kino distribuciji ostvario vrlo solidnu gledanost, donekle i zbog priče o mladiću kojeg u svijet seksa ne uvede njegova vršnjakinja nego poduzetna tetka. I taj je dobio etiketu “crnog filma”, pa je Jelić morao pričekati na uključivanje u kinematografiju, svakako mu je pomogao scenarij za veliki hit “Ljubavni život Budimira Trajkovića” (napisao ga je 1977. sa svojim čestim suradnikom Predragom Perišićem), a već 1978. režirao je komediju “Tigar” s Ljubišom Samardžićem i Slavkom Štimcem, koji je u jakoj konkurenciji (“Okupacija u 26 slika”, “Pas koji je voleo vozove”, “Lude godine) osvojio nagradu publike u pulskoj areni. Izvrsna mu je bila ideja da u koprodukciji beogradskog Avala filma i zagrebačkog Croatia filma napravi komediju “Rad na određeno vrijeme” (1980), u kojoj je uz Jelića i Perišića scenarist bio i Ivo Škrabalo, a glumili su, između ostalih, Samardžić, Velimir Bata Živojinović, Vlasta Knezović, Jelisaveta Sablić i Relja Bašić, pa su u Novom Beogradu napravili Jugoslaviju u malom. Usput je i otkrio malog glumca Nikolu Koju koji se pokazao ravnopravnim partnerom daleko iskusnijim glumcima. Kao redatelj je imao tečan, prijemčiv vizualni stil, nastojao je da mu glumci budu uvjerljivi u svojim ulogama, pa ne čudi što je film ostvario rekordnu gledanost u čitavoj Jugoslaviji, a na festivalu u talijanskom Avellinu dobio je nagradu za režiju (predsjednik žirija bio je Giuseppe De Santis). Naravno da je odmah snimljen i nastavak, “Moj tata na određeno vrijeme”, u glumačku ekipu uskočio je Boris Dvornik, opet je gledanost bila izuzetna, tako da je 1986. nastao i završni dio trilogije “Razvod na određeno vrijeme”.

Između te franšize nastojao bi snimiti i poneki ambiciozniji film, kakva je bila obiteljska melodrama “Nedjeljni ručak” (1982), gost iz Hrvatske ovaj put je bio Karlo Bulić, no on je zapravo ionako bio Beograđanin.

Osamdesete su obilježene terorom razmjerno prizemnog humora, tome se nije mogao othrvati ni Jelić, iako bi ga začinio provokativnim queer aluzijama (“Špijun na štiklama” iz 1988., s Milanom Gutovićem, Mirom Furlan i Dravićkom), a posljednji film potpisao je 1993., poslije čega ga se kinematografija naizgled odrekla. Pripremao je projekt o violinistu Stefanu Milenkoviću, ali ga nije uspio realizirati, jer je umro u nedjelju krajem veljače. Imao je 79 godina.

Prijatelju su ga zvali “vikont”, no trebalo bi provjeriti podatak jesu li među precima njegove obitelji glasoviti dubrovački pjesnik Ivan Gundulić i grof Sava Vladisavić Raguzinski.

Izvor Jutarnji.hr.