Nema natjecanja među žrtvama

Piše: Nenad Jovanović

Sve žrtve holokausta su ravnopravne i oni koji ih predstavljaju, moraju nastupati zajednički prema vlastima koje izbjegavaju njihovo komemoriranje, pa i spominjanje, zaključili su učesnici rasprave “Komemoracija holokausta u Hrvatskoj: između globalnih i lokalnih politika sjećanja” upriličene 12. maja u Novinarskom domu u Zagrebu.

S obzirom da je nedavno otkriveni spomenik žrtvama Holokausta i ustaškog režima na Glavnom kolodvoru u Zagrebu i sporovi oko natpisa na njemu izazvao veliku pažnju javnosti, moderatorica Sanja Horvatinčić iz Instituta za povijest umjetnosti podsjetila je na kronologiju spomenika koji je po nekim idejama trebao imati revizionističku ulogu, bez spominjanja da su ustaške vlasti počinile genocid i nad Srbima i Romima, odnosno dovođenje ustaša i partizana u istu ravan kao nosilaca, kako neki tvrde, dva totalitarizma.

Po rezultatima istraživanja, u Zagrebu je uništeno ili uk lonjeno 55 posto spomenika bocima i žrtvama fašizma, dok su promijenjena imena 75 posto ulica koje su nosile imena vezana uz NOB, rekla je Horvatinčić.

– Židovska zajednica bila je protiv nedavnog postavljanja spomenika žrtvama Holokaustu u Zagrebu jer je neprihvatljiv konceptualno, izvedbeno i samim napisom. Osim toga, za njegovo postavljanje nitko nas nije pitao – rekao je predsjednik Židovske općine Zagreb i Koordinacije židovskih općina u RH Ognjen Kraus.

On se, kako je rekao, ipak odazvao pozivu aktualne vlasti u Zagrebu koja je kao opozicija u Skupštini grada bila protiv spornog natpisa na spomeniku.

– Ona je taj spomenik naslijedila i kako su postignuti određeni dogovori s predstavnicima naroda žrtava, njegovo je otvaranje ipak na nešto sličilo – rekao je i ocijenio da su na spomeniku, koji je trebao biti posvećen narodima žrtvama, trebali biti i natpisi na srpskom, romskom i jidišu koji je govorila većina Židova u NDH.

Podsjetio je da je na području NDH, u današnjoj Hrvatskoj i u BiH, živjelo oko 35.000 Židova, od toga 12.000 u Zagrebu gdje su činili sedam posto stanovništva. Najveći dio su pobile ustaše, od

od kompleksa logora Jadovno do logora Jasenovac, dio ih je završio u talijanskim logorima, a manji dio u njemačkim logorima smrti.

– Ne bih htio da spomenik u Zagrebu zamijeni Jasenovac, s obzirom na uložene napore da učeničke ekskurzije posjete to spomen područje. O odnosu prema komemoracijama žrtava Holokausta najbolje govori činjenica da vlasti u Hrvatskoj nisu obilježile Dan pobjede, a veliki broj ljudi i dalje misli da je to bio dan poraza, što potvrđuje činjenica da lokalna vlast u Splitu sudjeluje u obilježavanju dana NDH – ocijenio je Kraus ističući da se dva puta pokušalo obilježiti mjesto logora Slana na Pagu, ali su ploče vrlo brzo završile u moru, dok lokalno stanovništvo tvrdi da tamo nikad nije bilo logora.

Vesna Teršelič također je izrazila nezadovoljstvo spomenikom, istaknuvši da treba razmisliti kako bi održavanje sjećanja išlo bez spomenika koji s vremenom postaju neprimjetni.

– S druge strane, nizom dobrih uzora na mjestima stradanja, kao što to rade brojni nastavnici, udruge i umjetnici, moglo bi se održavati živo sjećanje, pogotovo na nivou lokalnih zajednica – kazala je i ukazala na neprihvatljivu praksu u Glini, gdje su u pravoslavnoj crkvi ustaše pobile veliki broj srpskih civila. Na tom mjestu je nakon rata izgrađen spomen dom, koji je nakon 1995. preimenovan u Hrvatski dom.

– Više puta su Antifašistička liga Hrvatske, SNV i Documenta tražili promjenu imena i vraćanja ploča s imenima pobijenih, ali se ništa nije dogodilo; jedino zadnjih godina s druge strane ulice nema desničara u crnim košuljama – rekla je.

Po mišljenju historičara Milana Radanovića iz Arhiva Srba u Hrvatskoj, tekst spomenika je nejasan i nedorečen, pa nehotice uvodi gradaciju žrtava.

– Zagreb apsolutno zaslužuje spomenik Holokaustu zbog likvidacija velikog broja zagrebačkih Židova, ali u NDH su počinjena tri genocida – nad Srbima, Židovima i Romima. SNV je više puta pokušavao ukazati na to, ali nas se nije slušalo – rekao je.

Radanović je ukazao na primjer razrušenog spomenika Dušana Džamonje u Jošanima u Lici gdje su ustaše 1942. ubile 338 mještana, mahom žena, djece i staraca. – Spomenik je razbijen, a u obližnjoj Udbini se obilježava komemoracija pripadnicima ustaškog pokreta koji su počinili taj i druge zločine – naglasio je i istaknuo da je od velikog broja uništenih obilježja antifašističke bobe obnovljen tek mali postotak, i to uglavnom zalaganjem lokalnih zajednica, boračke organizacije i SNV-a.

Danijel Vojak, historičar iz Instituta Ivo Pilar, podsjetio je da se dugo, čak i u socijalizmu, nije govorilo o genocidu nad Romima, ne samo u NDH, kao i da bi se umjesto izraza “porajmos” trebao koristiti izraz “samudaripen”. I on je ocijenio da je spomenik u Zagrebu trebao biti posvećen i Srbima i Romima, ističući da ni kod tog spomenika, kao ni u većini sličnih slučajeva nisu konzultirani historičari. Tek na malom broju spomenika nalazi se tekst da su na tim mjestima ubijani Romi.

Kao pozitivne primjere naveo je spomenik u Gornjoj Trebinji na Kordunu, gdje je u ustaškom masakru početkom 1942., uz preko 150 Srba, stradalo i 77 Roma, te prvu komemoraciju grupi od 43 Roma i Sinta koje su krajem rata u selu Hrastina kod Zaprešića pobile ustaše, ali su dugo kao žrtva navođeni Židovi, a kao počinioci esesovci.

Kad se u raspravi povela riječ o “kamenju spoticanja” koje se zadnjih godina postavlja u Zagrebu, Vojak je ocijenio da bi se ono, osim kao sjećanje na pojedince Židove i Rome, trebalo posvećivati i Srbima. Nema natjecanja među žrtvama, ocijenio je.

Prisutnima se u ime gradskih vlasti obratio Gordan Bosanac, ističući napore da se žrtve ustaškog režima dostojno obilježe, pa će u Dotrščini na Dan antifašističke borbe biti vraćena spomen ploča u počast za 7.000 ustaških pogubljenih žrtava.

U raspravi je naglašena i uloga antifašističkih udruga u suočavanju s prošlošću, uključujući i održavanja spomeničke baštine, kao i da bi i Rakov Potok kao stratište trebao biti vidljiviji u javnosti jer se o njemu malo zna.

Razgovor je u partnerstvu s Documentom organizirao zagrebački ured Zaklade Friedrich Ebert Stiftung čija je voditeljica Sonja Schirmbeck.

Članak je prenet sa Novosti.