Vesna Radojević: Izgubili smo poverenje u institucije

Razgovarao: Ognjen Zorić
U međuvremenu je ova vest u Srbiji postala tema tabloida koji je, uz omalovažavanje Dojčinovićevog rada i ličnosti, prenose i uz brojne netačnosti, primećuje urednica Raskrikavanja, portala u čijem je fokusu upravo otkrivanje lažnih vesti.
U takvoj atmosferi koja ovaj slučaj prati, Radojević kaže da ni ne očekuje da će se bilo šta saznati.
“Tužno je što je Stevan bio u Abu Dabiju zadržan 12 ili nešto više sati od toga, a da se nije setio da može da okrene srpsku ambasadu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima”, primećuje Radojević u razgovoru za RSE i ocenjuje da je razlog za to “izgubljeno poverenje u institucije”.
Radojević: Mi ne verujemo da će nama bilo ko da pomogne, da će se, kada okrenemo broj policije i kažemo ’evo ovde nam ruše naše naselje’, neko javiti sa druge strane i reći – evo šaljemo patrolu. Jer, vi ne verujete da će se to desiti. Vi više ne verujete ni toj policiji, ni pravosuđu, ni zdravstvu, nikome… Toliko da se on nije setio da može da okrene ambasadora. Naravno, mi apsolutno ne znamo da li bi se bilo šta desilo i da li bi neko mogao da mu pomogne dole, ali je to poražavajuće.
Tako da, kada me pitate me šta očekujemo – ne očekujemo ništa.
Vi imate narativ nekoliko poslanika SNS-a (Srpske napredne stranke), koji su prvog dana izašli sa nekakvim malicioznim i ciničnim komentarima. Ne bih ih naravno ni pominjala, da nije stvar ovakva kakva je. (Marjan) Rističević, narodni poslanik, rekao je (za Dojčinovića, dod. aut.) “Evo, nigde ga neće”.
Predsednik opštine Obrenovac (Miroslav Čučković), takođe funkcioner SNS-a, rekao je da se zna zašto Abu Dabi hapsi, sigurno su mu našli nekakvu drogu. Vladimir Đukanović (poslanik SNS, dod.aut.), koji je i član Skupštinskog Odbora za kontrolu službi bezbednosti, rekao je da se slaže da treba da zatražimo od Emirata “šta je to Stevan skrivio jer je možda on deo neke interesne grupe, neki agent”. Šta vi možete onda da očekujete od Ministarstva (spoljnih poslova)?
‘Planiramo da ličimo na Rusiju, gde su novinari strani agenti’
Stevan i KRIK jesu trn u oku ljudima koji su ovde na vlasti, ne samo sada, nego i ranije. Akteri naših priča sede u Vladi, to su uglavnom ministri. Da li neko od njih zaista ima želju da pomogne Stevanu Dojčinoviću, da zaboravi njegovo ime, već da kaže da je on građanin Republike Srbije, koji je bez razloga deportovan iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Mi živimo u državi koja ne planira da poštuje neke evropske vrednosti. Mi planiramo da ličimo na Rusiju, gde su novinari strani agenti, gde su posmatrani kao špijuni, gde im se zabranjuje rad. Mi želimo da ličimo na tu zemlju. Mogu potpuno da zamislim situaciju, u kojoj će neki zvaničnici, kada budu pričali o nekoj našoj budućoj priči, kada budemo otkrili neku veliku korupciju, najverovatnije nekog ministra, reći da „to kaže onaj, kojem je zabranjen pristup u svim zemljama. Hoće on da nam kaže?“ To je taj narativ.
Zaista je tužno da mi ne možemo da očekujemo da bilo ko pomogne građaninu Republike Srbije, da zaboravimo njegovo ime i da zaboravimo to čime se on bavi.
RSE: Ali ovde ipak govorimo o novinaru, koji je stavljen na nekakvu ’crnu listu’?
Radojević: Tako je, i onemogućen mu je posao. On sutra, kada bi hteo da ide u Kinu na primer, jer ima neki važni izvor tamo, pošto radi neku priču, mislite li da bi se usudio da ode? Ne bi, zato što ne zna šta će mu se tamo desiti.
RSE: Stevan Dojčinović nikada nije saznao ni zbog čega je sprečen da uđe u Rusiju 2015. godine.
Radojević: Tako je, nikada nije saznao. Iz Rusije, kada je deportovan, rečeno je da je deportovan zato što je „pretnja po nacionalnu bezbednost i javno zdravlje“.
Sada je dobio dokument iz Abu Dabija, odnosno dat mu je na aerodromu tamo, u kojem piše da je on na ’crnoj listi’, ali je razlog deportacije tajna. Sigurna sam da nikada nećemo saznati, ne samo zbog toga što se naša zemlja neće mnogo interesovati za taj slučaj, već i zbog toga što je poznato koliko su bliskoistočne zemlje zatvorene, odnosno njihove institucije.
Pitanja bez odgovora
RSE: Od Ministarstva spoljnih poslova smo čuli da je preko ambasade u Abu Dabiju zatražena informacija o razlozima zadržavanja Dojčinovića, ali se u istom saopštenju govori i o diskrecionom pravu država da onemoguće ulazak stranim državljanima. Ovde međutim pričamo o novinaru koji je na nekakvoj ’crnoj listi’. Da li bi državu trebalo da interesuje zašto je novinar, njen državljanin, na nekakvoj ’crnoj listi’ i o kakvoj se to ’crnoj listi’ radi?
Radojević: Sigurna sam da je Ministarstvo to samo forme radi zatražilo. Kada se Stevan vratio, mi smo prvi put objavili vest da je on tamo zadržan. Javnost je reagovala, odnosno naše kolege i vi. Hvala vam na tome jer da nije bilo tog pritiska medija, i naših kolega novinara, sigurna sam da niko ni na kakav način ne bi reagovao, a apsolutno bi trebalo da se zna zašto je neki novinar naše zemlje nađen na crnoj listi.
Ja sam sigurna sam da smo mi svi na nekakvim “crnim listama”. Tu govorim i o KRIKU, i o CINS-u, i o BIRN-u, i o Istinomeru, i o Insajderu, o Radio Slobodnoj Evropi, Al Jazeeri, N1… da smo svi smo mi na nekakvim crnim listama PR službi naših državnih institucija. Njima nisu strane te ’crne liste’.
To kažem zato što mi, kada pošaljemo gradu Beogradu pitanja, bilo kakva, normalna pitanja koja se tiču njihovog rada – na šta troše novac, gde je bio gradonačelnik, šta je radio, da nam objasne neke njihove odluke – nikada ne dobijemo odgovor. Da li smo ikada pozvani na neku konferenciju za štampu? Nikada.
Ja se izvinjavam što pravim ovoliku digresiju, ali hoću da kažem da te “crne liste” nisu strane ovim našim političarima, da su oni navikli na njih. Samo očekujem trenutak da se oni pridruže tim ’crnim zemljama’ za prava slobode medija, poput Rusije ili Saudijske Arabije, pa da zabranjuju ulazak u Srbiju nekim stranim novinarima, našim kolegama. Nisam sigurna da smo mi daleko od toga.
Najviše laži u medijima sa najviše čitalaca
RSE: Godina se bliži kraju. Ko su, po analizi Raskrikavanja, ove godine bili “šampioni” lažnih vesti?
Radojević: Bojim se da se šampioni nisu promenili. Kao što je to bilo i ranijih godina, naročito od kada Raskrikavanje prati produkciju, odnosno hiperprodukciju lažnih vesti. Šampioni u laganju su “mejnstrim” mediji, oni mediji koji su najčitaniji. Tu je nažalost, u slučaju Srbije, reč o tabloidima: Alo, Informer, Srpski telegraf i Kurir.
Što se tiče televizije, to su TV Pink i Studio B, koji se tu posebno ističe u hiperprodukciji lažnih vesti i stvaranju ’paralelne stvarnosti’ i narativa kojim se njihovi gledaoci uveravaju da je samo ono što uradi vladajući režim zapravo dobro, a da je sve ono što izgovore neki opozicioni lideri, nešto najstrašnije što bi Srbiju moglo da zadesi.
Rekla bih i da su negde barabar sa tabloidima, podjednako krivi i šampioni, ne možda u stvaranju lažnih vesti, ali u ćutanju o onome šta se događa u Srbiji zaista, javni servisi. Ja više ne bih mogla nazvati javnim servisom ni RTS (Radio televiziju Srbije), ni Radio-televiziju Vojvodine (RTV). To nisu javni servisi, to su servisi vlasti, servisi države. I oni su to i sami, u nekoliko navrata priznali, u poslednjih nekoliko intervjua njihovih čelnih ljudi.
RSE: Pominjete javne servise koji su su mesta gde bi poverenje trebalo da bude najveće
Radojević: U njih bi poverenje trebalo da bude najveće, ali se takav narativ stvara već godinama. Ako bolje razmislimo, nikada taj RTS, čak ni u neko zlatno doba, posle 2000. godine, nije bio mediji kakav građani Srbije zaslužuju, ni Radio-televizija Vojvodine. Možda ću sada neke ljude, koji su tamo radili i stvarali svoje karijere uvrediti, ali moramo se pogledati u ogledalo. To se nikada nije desilo.
RTS je težio da liči na državu, da prenosi samo ono što govore predstavnici vlasti i da ne uzima u obzir neke druge nalaze, da li su to nevladine organizacije ili nezavisni istraživački portali, da li su to obični građani. Kada ste na toj televiziji videli običnog čoveka koji će reći da mu je skupa pašteta, da mu je skupo da kupi hleb “Sava” od 40 RSD, da mu je skupo da plaća račune? Nikada.
Od 19:30 do 20:15 (vreme centralnog Dnevnika RTS, dod. aut.), na Radio televiziji Srbije tog običnog čoveka ne možete da vidite. U prvih 15 minuta vidite samo (predsednika Srbije i lidera SNS) Aleksandra Vučića i njegove ministre. Posle se priča malo o ekonomiji i o tome kako nam nikada nije bilo bolje.