Autor romana ‘Schindlerov lift’: Svuda nas prati taj sindrom neljudskosti

Piše: Selma Boračić-Mršo

Ovaj prijedorski pjesnik, dramatičar, režiser i prozaist u “Schindlerovom liftu”, svom romanu prvijencu, asocira na dramu Schindlerova lista.

„Kako je bilo moguće da mi živimo normalno, kao normalni susjedi, da slavimo zajednički rođendane, nove godine, prve majeve, da idemo jedni drugima na vjerske praznike, da budemo nešto poput obitelji, a da onda jednoga dana povjerujemo više onome što gledamo na televiziji i počnemo da mrzimo sopstvenog komšiju?“, pita se Cvijetić.

U svom romanu „Schindlerov lift“, Cvijetić opisuje život u jednom soliteru „Crveni 101“, od prije, te tokom rata. Početkom rata soliter i njegova okolica postaju prizorište iz akcijskih filmova, a onda stratište i na koncu groblje.

RSE: U Kamernom teatru u Sarajevu 22. aprila premijerno je izvedena predstava „Schindlerov lift“ u režiji Kokana Mladenovića, a predstava je nastala po Vašem romanu. Jeste li zadovoljni načinom na koji je Mladenović književno djelo pretočio u pozorišnu predstavu?

Cvijetić: Da, jako sam zadovoljan. Ja sam prisustvovao probama u sarajevskom Kamernom teatru. S obzirom na to da sam ja član teatra, ja sam u Pozorištu u Prijedoru skoro već 35 godina, ako ne i više, tako da to meni nije nepoznato polje, ali mi je nepoznato polje jedan fenomenalni reditelj kakav je Kokan Mladenović i njegov rediteljski postupak, koji je meni bio vrlo iznenađujući, vrlo pozitivan, uz jedan takav glumački ansambl kakav ima Kamerni teatar, koji je doista specifičan, po mom skromnom sudu, možda jedan od najboljih teatara na prostoru bivše Jugoslavije. U sučeljavanju mojeg malog romana, velikog teatra i velikog reditelja taj rad i proces na stvaranju predstave bio je beskrajno zanimljiv.

Moglo se vidjeti kako Kokan Mladenović na jedan fenomenalan način rastočuje roman da bi ga potom ponovo, u dramatičnom, direktnom radu sa glumcima ponovo stvarao. To je zapravo jedno malo kazalište, malo čudo njegovog brehtovskog načina rađanja predstave. A na drugi način, on je zapravo slijedio logiku kojom sam ja pisao roman, a to je jedan vječiti balans između dokumentarnog i fikcijskog, koji je on vrlo vješto ulovio u svom brehtovskom poimanju pozorišta.

Dogodila se jedna kemija, ako bismo to tako mogli reći, između romana i prosedea kakav ima Kokan Mladenović.

Ja predstavi želim dug život. Ono što sam ja vidio je zapanjujuće. Mislim da će publika biti bombardovana žestokim emocijama, da će nakon tih pola sata i petnaest minuta izaći bogami pod žestokim dojmovima.

RSE: Koliko je teško, Vi imate iskustvo, režiser ste u teatru, pretočiti knjigu u jednu predstavu?

Cvijetić: Obično reditelji imaju problem sa tzv. živim piscima po čijim djelima rade, jer pisci uvijek gledaju cijeli problem potpuno drukčijim očima i smatraju da gotovo sve doslovce treba da bude prepričano.

Ne razumijevaju da je teatar potpuno drugi medij, jedna druga lingva, jedan drugi jezik, jedna serija teatarskih znakova koji nemaju nikakve veze sa književnim poimanjem stvari.

Onaj koji je pročitao samo suhi roman i želi da vidi njegovu inscenaciju na sceni u izvjesnoj mjeri će biti razočaran, jer teatar nije to, teatar nije bukvaliziranje, bukvalno prepričavanje. Zbog toga sam ponosam upravo zato što je predstavu radio takav glumački tim, jedan takav reditelj, koji su to beskrajno dobro razumjeli.

U samom procesu rada bilo je vidljivo da na jedan kirurški način Kokan demontira roman, potpuno ga destruiše, da bi ga zajedno s glumcima ponovo konstruirali.

Sad jedan vrlo, vrlo zanimljiv proces koji je vrlo neobičan – meni je to bilo ogromno iskustvo, bez obzira što o pozorištu mislite da sve znate, upravo tada nailazite na jedan ogroman prostor potpuno nepoznatoga, jer ja sam svašta u pozorištu radio, ali nisam doživio uprizorenje nekog svog djela na sceni. Ovo je bilo za mene posebno i vrlo, vrlo bitno iskustvo za nekakav, nadam se, budući rad.

RSE: Jeste li uspjeli doprijeti do publike u regiji, s obzirom na to da je još uvijek na sceni negiranje zločina?

Cvijetić: To je naš krucijalni problem tridesetak godina, uključivši i ratne godine. Ja se plašim da će taj narativ dugo godina opstajati. Sada se prebacujem na područje umjetnosti.

Mnogi ljudi ne razumiju da puka istina nije umjetnost. To sad vidimo na problemima ova dva filma koja su bila u skorom fokusu javnosti. Govorim o Dari iz Jasenovca i Quo vadis, Aida?, koji su bili fokusirani, dotiču se te tabuizirane teme unutar našeg društva.

Moj roman je doista zasnovan na dokumentima, međutim, ti dokumenti sami po sebi, ponovit ću, nisu umjetnost. Oni postaju umjetnost onog momenta kada počnu dobivati oblik koji je umjetnička obrada, da tako kažemo. Prelazak dokumenata u umjetnost je jedno čudo koje smo naučili preko Kiša, pa Brodskoga, pa preko Babelja, naučili smo da književnost postaje velikom, odnosno dokumenti postaju književnim dokumentima onog momenta kada uspijevaju proći put između sopstvene suhe dokumentarnosti.

To je poprilično težak posao. Oba romana su kratka. Ja sam se trudio da pokušam da odmah uhvatim čitatelja za vrat, da ga primoram da pročita tih nepunih stotinjak stranica. Na moje zaprepaštenje, to je poprilično uspjelo.

Ja nisam doista vjerovao da će roman napustiti moju bilježnicu, a kamoli da će jednog momenta doći do ovako dobre regionalne percepcije. Ako ja kažem da je roman već preveden na njemački, italijanski, poljski, francuski, engleski, slovenački, makedonski, to ide sada jednom matematičkom progresijom koja je meni potpuno nevjerovatna i potpuno neslutljiva.

Očito je da mi imamo određenu fiksaciju za te teme koje su bile i koje i dalje jesu vrlo traumatizirane u našem društvu.

Problem Crvenog solitera i „Schindlerovog lifta“ je zapravo jedan krucijalan problem, imate jako puno crvenih solitera diljem bivše zemlje, mogli biste opisivati šta se događalo u jednom splitskom soliteru, dobili biste potpuno istu sliku raspada jedne zemlje.

Svuda nas prati taj sindrom neljudskosti, neuvažavanja drugih. Dakle, čim nam drugi počinju biti bliži, nama će naše sopstveno jastvo biti veće i lakše ćemo ući u sopstvenu dubinu tek kada nas neko drugi pogleda.

Oba moja romana tretiraju elementarnu ljudskost.

RSE: Naslov Vašeg roman „Schindlerov lift“ asocira na „Schindlerovu listu“, možda samo u onom dijelu gdje ste u Vašem romanu možda Vi taj Šindler koji pokušava bar spasiti žrtve od zaborava. U knjizi, Vi ne samo da pišete i dajete omaž žrtvama koje su stradale u Prijedoru, već dajete prostor i ljudima koji su bili možda djeca, možda tek punoljetni, a koji su bili natjerani da uzmu pušku? Zašto?

Cvijetić: Prvo da Vam se zahvalim – Vi ste prva čitateljica koja je uočila tako bitan problem da se ja, odnosno moje „ja“ krijem iza Šindlera u naslovu romana.

Roman Tomasa Kenilija (Thomas Keneally) „Schindler’s ark“, zapravo priča o arki, o brodici, o Noinoj arki, koja je zapravo pokušaj da se čovječanstvo spasi, znači živi stvorovi se spašavaju, to je jedan elementum ljudskosti koji sam ja pokušavao pronaći unutar.

Doći će ljudi iza nas, novi ljudi, mladi ljudi. Ja sam na neki način pokušavao da prebacim vrijeme unaprijed, da svoje čitatelje u budućnosti sretnem, da im kažem da smo živjeli u jednom vrlo neljudskom dobu, da smo bili neljudi jedni prema drugima, da ne smiju takvi biti, da svojoj djeci ne smiju dozvoliti da uđu u takvu vrstu pokoljišta, da moraju obezbijediti budućnost za svoje unuke, da se ne smije tako nešto nikada više ponoviti, nigdje, nikome.

Dakle, moj pokušaj i u jednom i u drugom romanu je da se unese ta elementarna empatija prema ljudima koji su postojali i koji nemaju više pravo glasa. Schindler’s ark Tomasa Kenilija, kojeg će poslije Spilberg (Spielberg) ostvariti u svom čuvenom filmu Schindlerova lista, zapravo je to identična priča o tome kako nam taj elementarni momenat zbog svoje drugačijosti počinje bivati metom i kako se naša ljudskost potpuno preobražava u svoju suprotnost i kako je nismo u stanju kontrolirati, jer mi smo ipak ljudi krda, lako nas je zakrditi, lako nas je ubijediti da ostanemo ukrđeni, ako takva riječ uopće postoji.

Taj problem – kako izaći iz krda, ne pristati na opće istine, tražiti svoju ljudsku istinu, jer mi smo na ovoj zemaljskoj kugli jako malo vremena, možda jedan treptaj oka. I ako u tom treptaju oka lažete, zapravo ćete otići s ovog svijeta kao grumen zemlje koji je lagao, a to je tužno, i za zemlju i za biljku koja će iz vas nicati.

RSE: Nakon objavljivanja romana, na Vaša vrata došli su dokumeni iz švicarske firme Šindler, koji su prijetili tužbom.

Cvijetić: Oni su prijetili tužbom mom njemačkom izdavaču. Mislim da se radi o jednom elementarnom nesporazumu. Oni su da li dobili krivu informaciju od nekoga ko je bio zlonamjeran, to ne znam, ali njemački izdavač je također angažirao jednu odvjetničku komoru koja je odgovorila švicarskim odvjetnicima te firme za proizvodnju liftova i pokušala im objasniti da se radi o metafori koja se veže za Šindlerovu listu, nipošto za lift.

Međutim, vrlo brzo smo se dogovorili da unutar svakoga izdanja, evo sad je izašlo prije nekoliko dana italijansko izdanje, da se napravi jedan disclaimer kojim će se razjasniti da je to od autorove mašte, autorove slobode, te da liftovi opisani u romanu zaista nemaju nikakve veze sa pravim liftovima marke Šindler, čuvene švicarske firme.

Članak je prenet sa portala Radio Slobodna Evropa.