Za pitku vodu se ratuje oduvijek, u budućnosti će sukobi biti još žešći

7. February 2024.
S obzirom da planeta broji više od osam milijardi stanovnika i da već više od 30 posto ljudi nema pristup pitkoj vodi, rezultat je jasan – dolazi do rasta cijena pitke vode.
artem-beliaikin-6bUmlGstym8-unsplash
Ilustracija. Foto: Unsplash/Artem Beliaikin

Autor: Vedran Zubić

Ljudi su po svojoj definiciji biološka i društvena bića jer njihov metabolizam zavisi od toga na koji način zadovoljavaju i jednu i drugu skupinu potreba. I pored velikog značaja društvenog povezivanja ljudskih jedinki u zajednicu, biološke potrebe su one koje nam omogućavaju obitavanje na planeti. U skupinu biokemijskih spojeva, jedinjena i smjesa tri stvari dominiraju – hrana, voda i zrak. (Nabrojane su obrnutim redom u odnosu na dužinu vremena koje možemo provesti bez njih.)

Kada se krajem 2020. godine voda prvi put pojavila kao „artikl na burzi“, postalo je jasno da ona više neće biti „osnovno i prirodno normalno ljudsko pravo“. Ono što se kupuje i što podliježe ekonomiji i privrednoj marži nije više ono što se podrazumijeva. Slično se u dalekoj ljudskoj prošlosti desilo i sa hranom. Danas ne možete ni zamisliti da hrana može biti besplatna i da predstavlja „osnovno ljudsko pravo“. Mogla bi nam se uskoro slična stvar desiti i sa vodom.

Upravo zbog ovih stvari Slovenija je u legislativu uvela da je voda ono što bi prirodno i trebala da bude. Ali kapitalizam i „tržišna borba“ nas uče drugačije. S obzirom da planeta broji više od osam milijardi stanovnika i da već više od 30 posto ljudi nema pristup pitkoj vodi, rezultat je jasan – dolazi do rasta cijena pitke vode. Ovome treba dodati i da je kvantitet pitke vode, zbog zagađenja i neadekvatnog ponašanja, sve manji. I tu je rezultat jasan. Manje robe, više potrošača – cijena će rasti.

 

Spremni ginuti za vodu

Voda, a posebno ona pitka, od čovjeka je i napravila društveno biće. Riječni tokovi Inda, Nila, Tigrisa, Eufrata, Ganga, Hoanghoa, ali i obale mora, su bile osnova razvoja ljudske zajednice i civilizacije. Zrak vjerovatno nije bio toliko bitan, ali su voda, hrana i međusobna zaštita osnova ljudskog povezivanja i formiranja homo socialisa. Svakako je ta činjenica napravila i neke vojne sukobe jer su resursi i borba za njih uvijek bila osnova ratova – bez obzira da li je u pitanju pšenica, sol, ugalj, nafta, litij ili voda. Sigurno se ratovi za vodu vode više od 5.000 godina, još iz Zoserovog vremena, ali je u posljednjih 100 godina bilo najmanje 320 ratova za vodu. Danas smo svjedoci jačanja takvih sukoba koje u budućnosti možemo očekivati u većem obimu.

Početak XX stoljeća je počeo genocidom u današnjoj Namibiji, nekadašnjoj Jugozapadnoj njemačkoj Africi (Namaqua genocid). Tu se vodio sukob zbog rijetkih izvora vode u pustinjskoj klimi. Za razliku od kolonijalizma i ekonomske eksploatacije proteklih godina se vide klasični sukobi država i brojni građanski ratovi za vodene resurse. Voda je osnova života, ali i industrijski resurs. Kada su prije manje od tri godine Kirgistan i Tadžikistan zaratili na svojoj granici ušlo se u fazu direktnih obračuna na pograničnoj zoni – i to zbog vode.

Taj prostor centralne Azije, koji je prije više od 30 godina bio dio SSSR-a, je iznimno siromašan vodom. U tom prostoru se nalazi rijeka Sir Darja, vodeno blago ove regije. Upravo je ta rijeka uzrok šestosatnog sukoba spomenutih država u kojem je 20 ljudi izgubilo život. Svi budući dogovori i sporazumi ovih država će biti zbog vode jer bez nje ni jedne ni druge države ne može biti. Nedostatak ovog resursa je nenadoknadiv – i to do te mjere da se spremno ginuti za nju.

 

Sukob Indije i Pakistana najopasniji

Najpoznatiji sukob, a vjerovatno i najopasniji, je onaj između Indije i Pakistana. Ove dvije države imaju više stanovnika nego „dvije Europe“ i obje imaju nuklearno oružje. Odlazak Britanaca iz Južne Azije je u istoj ostavio ogroman problem, a to je regija Kašmira. Tri velika rata između Indije i Pakistana su vođena za ovu teritoriju, a onaj prvi već nakon samog nastanka ovih država 1947. godine. Od 2019. se javljaju nove napetosti jer Indija prijeti da će zaustaviti tokove vode koji upravo preko Kašmira „hrane“ Ind.

Treba napomenuti da Ind prolazi kroz Pakistan i da je njegov osnovni vodeni resurs. Ako je Egipat dar Nila, onda je Pakistan dar Inda. Indija je na rijeci Ravi, a to je jedna od šest pritoka Inda, izgradila branu i smanjila dotok vode u Ind. Treba napomenuti da Pakistan ima 232 miliona stanovnika i da je svaka nestašica vode ravna kataklizmi i katastrofi. (Prema nekim prijevodima Kašmir znaci „Isušena rijeka“.) Jasno je da bi takav scenarij koji bi napravila vlada Indije dovela do novog rata. Ovaj put za vodu.

Prije dvije godine je Etiopija, i pored velikog negodovanja susjeda, pokrenula turbine na brani GERD. Hidroelektrana se nalazi na rijeci Plavi Nil, koja skupa sa Bijelim Nilom kod Kartuma formira Nil. Iako se Nil uglavnom vezuje za Egipat, on je u njemu samo posljedica kišnih padavina u istočnoj Africi. Upravo zbog toga i postoji mogućnost da ova rijeka prolazi kroz najveću pustinju na svijetu – Saharu.

 

Međudržavni sukobi

Sudan i Etiopija su već imali nekoliko sukoba u prošlosti oko pograničnih zona. Iako Egipat ne graniči sa Etiopijom jasna je njegova potreba da se zaštiti. I Egipat i Etiopija imaju više od 100 miliona stanovnika te bi njihov sukob bio iznimno nezgodan za cijelu regiju. Ovome treba dodati i kontekst Crvenog mora koje je u današnje doba u „žiži svjetske trgovine“. Zvanični Kairo i Kartum su od Adis Abebe tražili da prestane akumulirati vodu u jezeru dok se ne vidi kako će se to odraziti na nizvodni vodostaj. Etiopija je nastavila „po svome“ i izazvala gnjev susjeda. A najveći gnjev u Africi je onaj koji je posljedica nedostatka vode.

Turska već godinama gradi brane na Tigrisu i Eufratu te izaziva probleme u odnosima sa Sirijom i Irakom. Upravo ove rijeke su „krive“ za nastanak Mezopotamije (grč. međuriječje) koja je bila osnova razvoja civilizacija i u predantičkom periodu. Plan da se naprave 22 brane na ovim rijekama je već dovoljan izvor potencijalnog problema. Čak je zbog jedne brane potopljen drevni Gobekli Tepe, naselje staro skoro 9.000 godina. Prema procjenama, kvantitet vode se u Siriji od 2011. godine prepolovio, a u Iraku je na ispod 80 posto u odnosu na period prije gradnje brana u Turskoj. Takva nestašica vode, u regiji koja već dva desetljeća ima političke probleme i vojne sukobe, može dovesti samo do većeg potpirivanja vatre – a nema vode koja će je „ugasiti“.

Borba za resurse postoji od samih početaka čovjeka jer je to osnovni segment njegovog preživljavanja. Ona prerasta u ozbiljne sukobe kada dođe do ucjenjivanja koji su posljedica nedostatka resursa. Pitka voda je uvijek bila na značaju, ali je danas njena vrijednost veća nego ikad. Upravo zbog toga je treba znati cijeniti i (sa)čuvati.

 

Članak je prenet sa portala Aljazeera Balkans.

Click