Uloga suzavca u čileanskom i srpskom petom oktobru

1. April 2023.
Pinochet i Milošević izgubili su narod na izborima, pa su taj isti narod bijesno gađali ‘mirnodopskim’ otrovima.
Pinochet_en_Historia_Política_BCN
Augusto Pinoče (1986). Foto: Biblioteca del Congreso Nacional/CC BY 3.0 CL/Wikimedia Commons

Piše: Zorana Šuvaković

U stranoj zemlji, daleko od Jugoslavije, prvi put sam osetila da mi štipa nos, razdire grlo a nevidljiva vatra prži oči i zaustavlja dah. Vatreno krštenje sa suzavcem doživela sam na novinarskom poslu u Santjagu. Karabinjeri sačekuju kolone Čileanaca iza svakog ćoška u tom velikom gradu i pravo u lice iz topova ispaljuju suzavac.

Narod se pregrupiše, leti na drugu stranu, u drugu ulicu, skreće na sledećem uglu, opet paljba i suzavac. Masa sveta se ne smanjuje, samo se preraspoređuje.

Novinari iz mnogih okolnih zemalja, a i sa drugih kontinenata, idu za demonstrantima. Povod je značajan. Pinočeu je na referendumu značajna većina (56 odsto) odbila zahtev da doživotno vlada.

Ljudi se raduju – zato što su olovkom precrtali tiranina. Ljudi su ljuti – zbog klauzule da on ostaje doživotni poslanik sa velikim ovlašćenjima u vojnim snagama i da tako čuva imunitet do kraja svog veka.

Pinoče drži vlast, karabinjeri su pod njegovom komandom, oblaci suzavca viju se nad Santjagom.

Mislim da sam o ovome već pisala, iz raznih uglova i različitim povodima. Ipak dozvolite da taj dan iz profesionalnog života, istorijski jedinstven po mnogo čemu, još jednom „obradim“ sa ove vremenske distance.

Bez straha prigrabili šansu

Tog petog oktobra (1988. godine) Čileanci su dobili mogućnost da posle 15 godina diktature, kažu tiraninu da im je „dosta“. Građanski, demokratski, bez straha, prigrabili su tu šansu.

Pinoče im je pružio taj demokratski zalogaj, čvrsto verujući da je obožavan i da će dobiti plebiscitarnu podršku. Očekivao je svenarodnu zahvalnost. Plan je bio da se od diktatora presvuče u predsednika i uz pomoć nekoliko uslužnih desničarskih partija, nastavi da diktira po starom. Da spere sa sebe vojni puč (1973. godine), logore, torture, krv, ubistva, zastrašivanja, i sve ono zbog čega su od njega počeli da zaziru čak i Sjedinjene Američke Države, čiji su mu zvaničnici svojevremeno omogućili da u zemlji „zavede red“.

Pinoče je bio sto odsto siguran da je narod glup, da veruje da je diktatura, pogotovo ako se maskira u demokratiju, ono što je potrebno zemlji kao što je Čile. Proizvodnja neprijatelja bila je u punom jeku. Protiv neprijatelja neophodna je čvrsta ruka, oličena u jednom jedinom čoveku.

Kako je bio besan kada su ga je „njegov narod“ prevario! Bio je to kraj Pinočeove diktature, ali za počinjena nedela nikad nije izašao pred sud.

Istog dana, ali u Novom Sadu

Tog istog petog oktobra (1988. godine) u Novom Sadu, proces potpuno suprotan onom u Santjagu, dogurao je do svog cilja. Pod opsadom se našla zgrada u kojoj su službovali najviši funkcioneri Socijalističke autonomne pokrajine Vojvodine. Nije bilo suzavca, ni vojske ni policije. Funkcioneri su pristali da daju ostavke, pa su ubrzo posle ove „revolucije“ na njihovo mesto postavljene pristalice Slobodana Miloševića. Bili su to tek počeci Miloševićeve tiranije.

Za medije u Srbiji ukidanje autonomne pokrajine bio je događaj koji je po svom prostoru u zapećak sveo čak i vest o Pinočeovom svrgnuću. Sticajem okolnosti tada sam radila za sarajevski dnevni list, pa je moja ekskluziva u Bosni i Hercegovini izašla na prvoj strani.

Šta je posle bilo sa narodom, valjda se zna. Tokom devedesetih narod se stalno „događao“ pod Miloševićevom palicom. Zajedno sa narodom dogodile su se bombe, granate, tenkovi, topovi stotine hiljada stradalih i raseljenih.

Događanje naroda na neočekivani način

Tek 5. oktobra 2000. godine ponovo sam se nagutala suzavca kao u Čileu 12 godina ranije.

Milošević je izgubio narod na izborima, mada je, kao i Pinoče, bio ubeđen da je „njegov svet“ obnevideo u obožavanju vođe.

Među vojskom i policijom bilo je više ustrašenih nego neposlušnih. Nisu se usudili da krenu sa jačim gabaritom. Beograd su okupali suzavcem. Jako je peklo, gorele su oči, nije bilo vazduha, dušnik i pluća su pregorevali. Da nije bilo konobara u obližnjem hotelu i njihove volje da pokvašenim platnenim salvetama leče protestante, možda bi bilo i fatalnih ishoda.

U svojoj glavi čuvam dva peta oktobra. Onaj prvi desio se u Latinskoj Americi, onaj drugi u mom rodnom Beogradu.

Srpski peti oktobar danas se ne uči u školama. Retko ko se usudi da ga pomene i na zvaničnim ceremonijama. Današnja vlast ga najrađe preskače. Nije to ništa čudno. Tog dana pre skoro 23 godine, ti isti današnji vlastodršci bili su na strani onih koji su građanstvu bacali suzavac u oči.

Ako se o taj datum slučajno saplete neprikosnoveni vlasnik ove zemlje, pogrdama će se obrušiti na peti oktobar i na one koji su u njemu učestvovali. Ako u međuvremenu nisu prešli na njegovu stranu i tako dobili oproštajnicu grehova.

Privilegija koju niko ne može da oduzme

Često se pitam da li je slučajnost to što sam imala privilegiju da me nadahnu dva peta oktobra. Malte ne oba ih podjednako negujem u svojoj glavi. Istrajala sam u nežnom osećanju prema oba ova masovna oduševljenja.

Profesionalno, bila sam dva puta na licu mesta gde se pisala istorija. To mi niko ne može oduzeti, a trude se mnogi.

Da sam htela mogla sam da izbegnem suzavac i gušenje. I da sa distance posmatram kako se uprkos otrovnom gasu valja istorija. U tom slučaju svakako bih iz današnje perspektive bila u stanju da napišem nekakvu temeljniju teorijsku analizu.

Kao nepriznati junak dva peta oktobra, danas posmatram Francuze kako uporno biju bitku protiv reforme penzija. Čujem od mnogih iz ostatka Evrope da bi Nemci, Holanđani, Španci, Englezi, pa i državljani mnogih drugih zemalja, mogli samo da požele da u penziju idu sa 64 godina kako to gura francuska vlast na čelu sa Makronom. Narod ne pristaje.

Gotovo niko u Evropi danas nema tu privilegiju da punu penziju zaradi već sa 62 godine, kako su to do sada, mogli državljani Francuske. Protiv penzione reforme već deseti put u svim gradovima se masovno izlazi na ulice. Nakupilo se dosta toga zbog čega su nezadovoljni, penzije su samo okidač.

Sa druge strane, francusku policiju bije glas da su laki na suzavcu. Imaju, kažu, to pravo „po zakonu“. Malo, malo pa zapljusnu demonstrante oblacima hemije. Ciljaju na izgrednike ali kolateralna šteta je neminovna. I onda stradaju vrednosti kao što je pravo na neometano mirno okupljanje.

Ovih dana čak je ta hemija zaštipala moje tamošnje unuke i ostalu decu u parku iz tog prometnog kraja Liona. Nisam očekivala da će vatreno krštenje steći u ranom detinjstvu. I to pre bilo kakvog petog oktobra.

Dugo čekani šest oktobar

U Srbiji, Aleksandar Vučić regrutuje 5.000 mladih specijalaca i obećava im ogromne plate. Od škole dovoljna je osmoljetka. Mladi lekari, za to vreme, primorani su da četvorogodišnju specijalizaciju obavljaju volonterski. I da je ne biraju.

Ako mu narod na izborima otkaže poslušnost, spremite se na neki novi peti oktobar ili dugo čekani šesti oktobar. Iskustvo mi govori da će taj događaj biti izveden uz protivnapad začinjen – suzavacem.

Da li je ova bojna municija, čija je upotreba Ženevskom konvencijom o hemijskom naoružanju zabranjena u ratu, a legalno je u miru koristi policija i vojska za suzbijanje nereda, opasna po život? Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan, jer zavisi od mnogo faktora. Najviše od koncentracije hemijskih otrova koji su u nju ubačeni. Ako je dovoljno razblažen suzavac se u spreju može kupiti i za ličnu samoodbranu. A ako ti se ta smesa upuca iz blizine u lice, bolje je spremiti gasnu masku, kakvu nose neki dobro opremljeni policajci.

Može se bacati u vidu bombi iz aviona kao što su to radili Miloševićeve kamarile kad su izgubili na izborima. To je efikasan metod jer oslobađa teritoriju koju su zauzele „šačice haosa i bezumlja“. Ova terminologija potiče iz poznih dana Miloševićevog režima kada su se „šačice“ dobile snagu i zauzele trgove i ulice.

„Samo da rata ne bude“, kako kaže jedna lepa pesma Đorđa Balaševića, pa nek’ se doba preokrenu, nek’ se zvezde uznemire, nek’ se planine pokrenu…“ Nema potrebe da dalje citiram našeg jugoslovenskog pesnika. Jer sve se to već dogodilo. A rat nam opet kuca na vrata.

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera Balkans.

Click