Šta mi je trebalo da idem u Grčku na more

28. June 2020.
Policajcu prilazim korakom đaka koga su prozvali da odgovara lekciju koju nije ni pročitao i molim se da mi ne 'proradi' alergija.
Virus Outbreak Greece
Foto: Beta/AP Photo/Petros Giannakouris/Arhiva

Piše: Milorad Vesić

Ispratili su nas kao rudare kad kreću na posao.

“Čuvajte se”. “Ajd, pa srećno.”

Kao da smo uplatili odmor u Wuhanu u februaru (“Šta vam je trebalo da idete tamo?”). Ili, kao da smo Grci koji su krenuli na letovanje u Srbiju, gde se korona virus ovih dana širi kao loša vest. Što bi imalo više smisla, jer u danu kad smo napustili zemlju, u Srbiji je evidentirano više od 140 novoobolelih, a u Grčkoj osam. Pri čemu, Grčka ima 50 odsto više stanovnika.

Možda Grci kriju prave brojke zbog sezone, nepoverljivi su u Srbiji moji bližnji. Palo mi je to na pamet, ali kad sam video da će pokriti troškove smeštaja za one koji se razbole od COVID-a 19, nekako mi nije delovalo logično da umesto potencijalne zarade, rizikuju veći trošak.

Nije da se nisam zapitao: “A šta ako se zarazimo tamo?”.

‘A šta ako se zarazim ovdje?’

Odgovor su mi dali sugrađani koji mi svakodnevno bez maske dišu za vratom pored kase u samoposluzi (što je običaj nastao davno pre pandemije korone i verovatno će je preživeti), u javnom prevozu, u parkovima gde se, dok im se deca mešaju, primiču jedni drugima kao da prave mesto za još jednog u punom liftu. Rizične događaje poput utakmica, izbora, proslava dečjih rođendana, okupljanja u noćnim klubovima, da ne pominjem.

Pa sam se onda zapitao: “A šta ako se zarazim ovde?”.

U Srbiji sam svakodnevno u situaciji gde ne mogu da izbegnem gužvu, u Grčkoj je situacija takva da mogu pola plaže da imam za sebe. Posle jednonedeljnog stresiranja oko otvaranja granica (Grci puštaju, pa Grci ne puštaju, pa ipak puštaju), konačno smo krenuli ka Peloponezu. Prvi put preko Bugarske, umesto preko Severne Makedonije.

Na granični prelaz Gradina-Kalotina stigli smo oko sedam ujutro. Od policajca dobijamo upitnik da popunimo. Traže osnovne podatke – broj pasoša, mail adresu, broj telefona. Tridesetak minuta čekanja i ušli smo.

Stajem odmah posle carine i izlazim iz auta da kupim vinjetu za autoput. Nekoliko ljudi ispred mene pred šalterom. Neki sa maskom, neki bez. Neki drže distancu, neki im se približavaju (“samo da nešto vide/ pitaju”). Rekli su da može da se plati i karticom na obližnjem automatu, ali ta opcija mi uliva poverenje kao bankomat penzioneru. Tim pre što neki lik nikako ne uspeva da to obavi. Posle deset minuta, konačno dolazim na red. Pružam saobraćajnu dozvolu, službenik počinje nešto da kucka po kompjuteru, onda prekida, poziva nekog telefonom, vraća mi saobraćajnu. Pao sistem. Ne može ni na automatu da se plati.

Vraćam se do kola i psujujući redom od EU do Balkana, onda se setim da probam preko mobilne aplikacije da platim. Skidam aplikaciju BGtoll, ukucavam broj kartice, suprugine naravno (videti gore pod: penzioner i bankomat), i uspeva. Nastavljamo dalje.

Nasumično testiranje na granici

Odmah posle granice je i njihova služba koja proverava ima li neko bez vinjete, ali nas nisu zaustavljali. Možda zato što su im javili da ne radi sistem.

Na izlasku iz Bugarske, zaustavlja nas samo putarska služba, pitaju imamo li “vinjetku”. Na potvrdan odgovor,  puštaju nas bez provere.

I sledi poslednji (nadamo se) stres pred pravi početak odmora – ulazak u Grčku, gde nasumično testiraju državljane Srbije na COVID-19. Šta ako se ispostavi da smo pozitivni, iako nemamo nikakve simptome? Policajac uzima pasoše i upućuje nas da stanemo autom sa strane. Tu je već nekoliko automobila sa registarskim oznakama iz Srbije.

Između policijskog i carinskog punkta, za nekim stočićem na kojem je pribor za testiranje sede dve gospođe. Tokom dvadesetak minuta koliko smo stajali, videli smo da im je prišlo dvoje ljudi iz naše kolone. Konačno, čujem policajca kako uzvikuje moje prezime.

Prilazim korakom đaka koga su prozvali da odgovara lekciju koju nije ni pročitao i molim se da mi sad ne “proradi” alergija, pa da počnem da kijam. Policajac mi daje parče papira da upišem svoj broj telefona. Dok prepisuje olovkom podatke iz naših pasoša, pita gde letujemo. Ne proverava ništa od podataka koje sam mu dao. Dva minuta kasnije, uz širok osmeh, poželi mi srećan put.

Konačno. Nekoliko sati kasnije stižemo u Leptokariju. To je otprilike polovina našeg puta ka Peloponezu, pa smo odlučili da prenoćimo i sutradan nastavimo put.

U malom hotelu, na recepciji nema nikog. Recepcioner, koji je ujedno i vlasnik, stiže posle desetak minuta sa nekom starijom gospođom u crnini. Izvinjava se što kasni, morao je, kaže, da ide po majku. Gospođa u crnini dobacuje mu nešto na grčkom i odlazi negde liftom. Nijedno od njih dvoje nema ni maske ni rukavice.

Sablasne scene

Ne vidim nikakve posebne mere zaštite u objektu. Osim ako u to ne spada posuda sa tečnim sapunom u kupatilu, na kojoj piše “glass cleaning”. A nekako i miriše kao sredstvo za čišćenje stakla pre nego kao sapun za pranje ruku.

Uz Paraliju i Nei Pori, Leptokarija je jedno od mesta u Olimpskoj regiji, koje je svakog leta preplavljeno turistima iz Srbije. Oko pet popodne tog radnog dana kad smo stigli delovalo je sablasno. Većina radnji zatvorena. Duž šetališta koje vodi ka plaži, dosta praznih izloga. U dve radnjice u koje smo ušli zatičemo poluprazne rafove, skoro kao u Srbiji u vreme sankcija.

U blizini plaže uglavnom automobili sa grčkim tablicama. Ipak, nađe se i poneki iz Srbije. Ogromna peščana plaža prepuna je praznih ležaljki. Odokativnom procenom dolazim do zaključka da je popunjenost oko deset odsto.

Aleksa, konobara u taverni Olimpos na plaži, pitam je li ceo jun takav.

“Ovo sad je dobro”, kaže uz osmeh. Dok mi nismo došli, sedeo je sam za jednim stolom kao jedini gost. Pitam nadaju li se boljem julu i avgustu, kaže da su se u početku i nadali, ali više ne.

Sve vreme dok priča, crnu platnenu masku drži ispod brade, kao modni detalj, ali distancu ne ume da drži. Čim ga pitam nešto, približi se kao da je to što će da mi kaže nešto poverljivo. Uzmičem neupadljivo koliko je to moguće da ga ne uvredim.

Slična je situacija i na plaži u obližnjem Nei Poriju, gde smo otišli nakon što smo se lično uverili da je more dovoljno toplo uprkos kišnom junu.

Konačno odmor bez gužve

Po povratku u Leptokariju, oko osam uveče na šetalištu nešto bolja slika. Otvorene su neke radnje, a u dva kafića popunjena gotovo polovina stolova. Prilazim bliže, vidim da gledaju fudbalsku utakmicu grčke lige i shvatam da su lokalci. Za razliku od prvenstva u Srbiji, u Grčkoj se utakmice još igraju pred praznim tribinama.

“Stadionsku groznicu” Grci leče okupljajući se u kafićima, gde sede jedni do drugih, navijaju, raduju se i nerviraju, zanemarujući distancu. Ako je u svakom mestu ovakva slika, stadione i ne moraju da otvaraju. Prokužavanje, kako to epidemiolozi vole da kažu, i ovako može sasvim dobro da funkcioniše, odnosno virus može komotno da cirkuliše.

Mi smo na oprezu, koliko je moguće. Ne diramo gotovo ništa. Ne nosimo maske, ali držimo distancu. Naš sin zato pipa sve što vidi i može da dohvati. Kreće se kao fliper kuglica, kao da mora da se odbije od nečega, da se rukama odgurne da bi stigao od jedne do druge tačke. S njim je besmisleno preduzimati mere zaštite. Čim mu pustimo ruku, proverava klupe po šetalištu, obavezno prelazi dlanom po rukohvatima kad se penje uz stepenište. Ako je i bilo nečega na njima, on je to sve pokupio. Detaljnije nego što bi ikad igračke u svojoj sobi.

Sutra nastavljamo ka Peloponezu gotovo praznim autoputem i popodne konačno stižemo na svoje odredište, kako nam ljubazno saopštava ženski glas na navigaciji. Već na recepciji vidimo da u ovom hotelu primenjuju epidemiološke mere. Daju nam neki formular da upišemo svoje podatke. Olovku uzimamo iz jedne posude na kojoj piše da su dezinfikovane, a ostavljamo je u drugu posudu, kao kašičicu kad nas u gostima posluže slatkim od šljiva.

Recepcionerka ima rukavice, ali ne nosi masku, jer nas deli staklena pregrada. Na svakom koraku kutije sa sredstvom za dezinfekciju. U restoranu je švedski sto, ali gosti ne uzimaju hranu sami, nego pokažu šta žele, pa im osoblje hotela sipa u tanjir. Stolovi u restoranu su dovoljno razmaknuti, baš kao i ležaljke na hotelskoj plaži. Većina je i dalje prazna. Konačno odmor bez gužve.

Za ručkom na mobilni mi stižu najnovije vesti o epidemiološkoj situaciji u Srbiji. Broj novoobolelih se približio cifri 200. Osećam sreću što sam u tom trenutku više od hiljadu kilometara daleko. A onda za susednim stolom čujem srpski jezik. Pa za još jednim. I pomislim: “Šta mi je trebalo da dođem ovde”.

Izvor: Al Jazeera.

Click