Prijetnje smrću zbog fotografije s migrantima: Ljudi protiv neljudi

Piše: Vanja Stokić

Iako su u BiH prisutni već godinama, o “ljudima u pokretu” nisam izvještavala do prošlog novembra. Obišla sam sve kampove koji postoje u BiH, gomilu ruševina u kojima žive, razgovarala sa stotinama ljudi.

Naslušala se teških životnih priča i problema u njihovim zemljama, nagledala žena i djece koji su zaglavljeni u BiH, iako tu ne žele biti. Boravila među 120 muškaraca bez nadzora policije ili obezbjeđenja. Razmjenjivala sa njima Facebook profile i brojeve telefona, kako bismo ostali u kontaktu.

I nikad mi se ništa loše nije desilo. Nijedan napad, nijedna prijetnja, nijedna neprijatna poruka niti situacija u kojoj bi se osjećala ugroženo. Sve to mi se desilo prije nekoliko dana upravo zbog migranata, ali nipošto njihovom krivicom, već od strane bh. građanina.

Kad sam se prošlog petka u kampu Lipa kod Bihaća fotografisala sa dvojicom prijatelja koji su igrom slučaja “ljudi u pokretu”, nisam mogla ni zamisliti da ću naredne dane provoditi u policijskoj stanici, pod nepodnošljivim stresom i objašnjavajući čuvarima reda da prijava prijetnje smrću baš i ne može da sačeka radni dan.

Pomenutu fotografiju postavila sam na svoj Facebok profil, što je izazvalo bijes meni nepoznatog muškarca. Pored vrijeđanja i govora mržnje, javno je zaprijetio odsijecanjem glave meni, “ljudima u pokretu” i svima koji imaju bilo kakve empatije prema ovog grupi.

Iako se u bh. društvu sukobi na internetu ne doživljavaju ozbiljno koliko bi trebalo, ovo je bila stvar koju nisam smjela da pustim tek tako. Krivični zakonik entiteta Republika Srpska ovu situaciju definiše kao ugrožavanje sigurnosti i za nju propisuje kaznu zatvora.

‘Dođite u ponedjeljak’

Znatno uznemirena i uplašena, posebno jer sam vidjela da taj muškarac živi u istom gradu kao i ja, potražila sam pomoć policije i tamo naišla na zid.

“Dođite u ponedjeljak”, rečeno mi je. Za dežurnu policajku prijetnje smrću su stvar koja može čekati dva dana. Poučena iskustvima drugih kolega, odmah sam u svom mediju objavila sve što se dešava. Ime, prezime i fotografiju muškarca koji mi prijeti, poruku koju je ostavio na mojoj fotografiji, kao i samu fotografiju.

Postojala je mogućnost da će ga tek to naljutiti i da će svoje prijetnje ostvariti, ali je to bio rizik koji sam morala da preuzmem. Plašila sam se.

Javnost je sjajno reagovala. Kolege su se potrudile da se vijest što više raširi, prijatelji i poznanici su mi nudili zaštitu, pravnici su se javljali sa savjetima.

U najboljoj namjeri, neki od njih nudili su da kontaktiraju svoje kumove/prijatelje/rođake u policiji, kako bi se slučaj malo “pogurao”. Nisam mogla pristati na to.

Ako mi je potrebno lično poznanstvo sa policijskim službenicima da bi se prijetnje smrću shvatile ozbiljno, kako da očekujem bilo šta od ovog sistema? Usred svega toga, nasilnik se ponovo javio i nastavio uznemiravanje, vjerovatno ohrabren nereagovanjem policije.

Srećom, javni pritisak je urodio plodom, već ujutru su me zvali da u policijskoj stanici dam izjavu i izjasnim se želim li krivično gonjenje ove osobe. Rekli su mi da su ga priveli, ali su zaboravili reći da su ga i pustili, u stanici se zadržao tek toliko da ga saslušaju.

Takođe, nisu rekli da ova osoba ima podebeo dosije i da ga jako dobro poznaju. Dok njegova izjava putuje od Bratunca u kome je pronađen do Banjaluke, a zatim se sprema za pregled dežurnog tužioca, moj strah se malo smirio. Iako natjeran preko volje, sistem je profunkcionisao, ali ne mogu da se ne zapitam da li je to samo zbog činjenice da sam novinarka i da oko sebe imam čitavu mrežu ljudi koji mi pomažu.

Ljudi protiv neljudi

Šta je sa onima koji to nemaju? Koliko dana oni čekaju na reakciju policije, ukoliko je uopšte dočekaju?

Na drugoj strani, nakon talasa nevjerovatne podrške koju sam primila od znanih i neznanih ljudi, sada je naišao talas targetiranja i vrijeđanja.

Odjednom nepoznati ljudi misle da imaju pravo tražiti od mene objašnjenje zašto se uopšte fotografišem sa “ljudima u pokretu” i ko me plaća za to.

Muškarci hrabri samo za tastaturom raspravljaju je li mi ljepša majica ili ono što se nalazi ispod nje, te jesam li dovoljno privlačna da me odvuku u krevet.

Ostali mi priželjkuju razne vrste nasilja i proklinju profesiju kojom se bavim. Ljudi koji nikada nisu sreli migranta – čovjeka u pokretu niti popričali sa njim, zadojeni mržnjom koja se servira putem većine medija, smatraju da me treba prevaspitati.

A ja se nijednog trenutka nisam pokajala zbog objave te fotografije. Ja sam se fotografisala sa ljudima, a trenutno se borim protiv neljudi. Imam snage, daju mi je ovi prvi.

Članak je prenet sa portala Al Jazeera.