Ironija historije: ʽUstaše nesretne jer su Rijeka i Istra vraćene Hrvatskoj

26. September 2020.
Postavljanje skulpture u obliku crvene petokrake u Rijeci je izazvalo očekivanu reakciju desničara i neočekivano tumačenje događaja.
"UMETNICKA" PREDSTAVA AUTONOMNE- HRVATSKE STRANKE PRAVA U RIJECI
Foto: BETAPHOTO/HINA/Miljenko KLEPAC

Piše: Jasmin Agić

Da se širom regije nastale raspadom SFRJ demonstrira, i to veoma silovito, na svaki pomen antifašističkog Titovog pokreta, nije nešto neuobičajeno. To je postala praksa u gotovo svim državama nastalim raspadom Jugoslavije, a spominjanje Josipa Broza u pravilu donosi podjelu javnosti pri čemu su oni koji osporavaju njegovu historijsku ulogu u borbi protiv fažizma uvijek glasniji, nasrtljiviji i agresivniji.

Ali, kada se u Rijeci okupila grupa demonstranata, koji su svojim ponašanjem, uzvicima i izgledom, došli negodovati zbog postavljanja skulpture crvene petokrake na jedan gradski soliter, čak i oni koji više nemaju nikakvih nedoumica da živimo u vremenu historijskog revizionizma bili su šokirani. Jer, Rijeka je grad u kojem se prema reliktima tog vremena, njegovim spomenicima i idejama odnosi sa pažnjom vrijednom svakog digniteta.

Pomalo umoran od ponavljanja performansa koji se odvijaju uvijek po istoj matrici ponašanja, hrvatski historičar Tvrtko Jakovina, u pojašnjavanju motiva takve reacije, poslužio se ironijom i cinizmom. On motive demonstranata sada postavlja u jedan potpuno drugačiji kontekst i pita se- nisu li, možda, njihovi motivi antihrvatski, jer kako drugačije tumačiti demonstracije koje su usmjerene protiv simbola koji je Dalmaciji, Kvarneru i Istri donio slobodu.

Kome pripadaju rijeka i Istra?

„Ja ću vam cinično odgovoriti, odnosno ironično. Ja mislim da su oni koji su demonstrirali u Rijeci i uzvikivali ‘za dom spremni’ i nosili nešto što je podsjećalo na ustašku simboliku da su to zapravo oni koji koji su nesretni što su se Rijeka i Istra vratili u Jugoslaviju odnosno Hrvatsku i da je to biila skupina tih ljudi. To su oni koji se u vrijeme Drugog svjetskog rata ne bi borili za Rijeku i Istru i oni koji su danas s tim nesretni. Ne vidim koji je drugi razlog povezivati Rijeku i zvijezdu iz 1945. godine kao što je to učinio ministar Medved, koji je potrpredsjednik Vlade, sa Mladićevom zvijezdom iz 1991. godine. To je isto, otprilike, kao da kažete da je medicina iz 18. stoljeća jednaka medicini iz 21. stoljeća.”

Za profesora historije iz Sarajeva Husniju Kamberovića takvo ponašanje nije uopšte neočekivano, jer su ideološka sukobljavanja u društvu proces koji se ne može i ne treba ograničavati. Po njegovom mišljenju, došlo je vrijeme da se agilnije i otvorenije počnu promovirati anfifašističke ideje u društvu i da se počnu isticati pozitivna iskustva koja zajednica ima sa simbolima kakva je crvena petokraka.

„Generalno, meni je čudno da nekoga to može iznenaditi. Naime, ako je normalno, a jeste, što antifašisti reagiraju na pojave fašizacije, onda se može očekivati i da fašisti reagiraju na promociju antifašizma. To su, jednostavno, dva pola koja ne mogu zajedno funkcionirati i između kojih se odvija stalna borba za uticaj u društvu. Ja čak mislim da ta konfrontacija ne može i ne smije ostati samo na simboličkoj ravni (samo postaviti petokraku, koja je i u ovom konkretnom slučaju u Rijeci istaknuta kao antifašistički simbol pod kojim se Rijeka i čitav taj prostor Istre jednostavno 1945. ujedinio sa Hrvarskom), nego se mora ići u širu promociju antifašističkih vrijednosti u društvu. Sva su naša društva još uvijek slojevita, ali treba voditi računa i da su lokalna iskustva (pa i sa petokrakom) različita. Očito su iskustva Rijeke sa petokrakom pozitivna i sada su se neki ohrabrili to i javno pokazati.”

Foto: BETAPHOTO/HINA/Miljenko KLEPAC

Složen odnos

Odnos prema NOB-u i njegovim simbolima nije uopšte jednodimenzionalan, kaže Kamberović dodajući da postoje lokalna iskustva sa pokretom koja su negativna i njihovo pamćenje mora biti uvažavano i komemorirano. U svim zemaljama nastalim raspadom SFRJ jasno su profilirane grupe koje osporavaju tekovine NOB-a i one koje priznaju njegovu historijsku zaslugu.

„Nije stanje baš tako jednostavno. Naime, u svim zemljama ima i onih koji promoviraju vrijednosti antifašističkog partizanskog pokreta, kao i onih koji osporavaju tekovine NOB-a. Neke stvari su se promijenile u svijetu posljednjih 30-ak godina i, naravno, da se i percepcija partizanskog pokreta u nekim aspektima promijenila. Mislim da se u mnogim slučajevima, gdje se susrećemo sa osporavanje tekovina NOB-a, to čini dijelom iz neznanja, dijelom zbog ranije apsolutne identifikacije NOB-a i komunizma, a dijelom i zbog negativnih lokalnih iskustava sa NOB-om. I iza crvene petokrake je u mnogim slučajevima ostajala krv.”

Da će umjetničke instalacije u javnom prostoru koje na bilo koji simbolički način evociraju uspomenu na NOB, komunizam i antifašizam još dugo biti generator „društvenih lomova“ sasvim je jasno i najvećim laicima.

Kamberović kaže da takvo ponašanje „legitimira nove političke elite“ i dodaje: „Naime, po mom mišljenju, spomenici NOB-u su bili kameni svjedoci da su moguća društva sa drugačijim vrijednostima, da je moguća tolerancija u društvu, a ne samo etnička konfrontacija. Budući da nove etničke političke elite svoju moć grade na etničkim tenzijama, njima ne ide u prilog ništa što bi ukazivalo na mogućnost drugačijih odnosa. To se najbolje vidi kod nas u Bosni i Hercegovini, ali je to model prepoznatljiv i u drugim postjugoslavenskim državama“.

Reklama za umjetnika

Kada govori o spomenutom „incidentu“ Tvrtko Jakovina nastoji da stvar svede na najjednostavniju moguću mjeru podcrtavajući dvije važne stvari za razumijeti:

„Drugi komentar jeste da je ta skupina onih koji ne vole što su Istra i Rijeka unutar Hrvatske učiinila nevjerovatnu propagandnu korist umjetniku koji nije mogao ni sanjati da će njegov rad biti toliko vidljiv u medijima i toliko popularan. To su uspjeli postići.“

I drugo, što je za Jakovinu veoma važno da kaže, kada ga se pita za motiv kojim su se povodili demonstranti u negodovanju postavljanju skulpture cvene petokrake jeste da „oni to čine zato jer su oni ti koji su najviše nezadovoljni onime što se desilo 1945. godine. Tu ne trebamo ništa posebno okolišati. To je isključivo i samo povezano sa onima koji su nesretni sa rezultatom Drugog svjetskog rata“.

Umjetnička instalacija Nemanje Cvijanovića “Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik” izazvala je burne reakcije na riječkim ulicama. Riječ je o skulpturi u obliku velike odbačene i zaboravljene partizanske zvijezde petokrake u koju je uronjeno 2800 krhotina stakla.

Izvor: Al Jazeera

Share