BORO KONTIĆ: Mirno sklopiti nepročitani Izvještaj i gledati u zelenu travu
Piše: Boro Kontić
Naslov preuzimam kako je napisan, ali ne zdravo za gotovo. Nikad ne preuzmi nešto zdravo za gotovo kad naiđeš na višak pridjeva. Zaključni? Eh da je znao pjesnik Zbigniew Herbert da i on svom slavnom naslovu „Izvještaj iz opkoljenog grada“ ovaj pretenciozni pridjev doda. Međunarodna? Pa eto, pobrojani su članovi komisije sve sa naglašavanjem države iz koje dolaze, te da bi stvar valjda bila jasna i djeci, pored svakog člana raskošno je postavljena zastava. Te se broje članovi, sve po jedan: iz Amerike, Rusije, Izraela, Srbije, Italije, Francuske. Pridjev „nezavisni“ međutim ne uzmimo nikad zdravo za gotovo. Zašto bi to trebalo vjerovati da je komisija nezavisna? Jer nisu plaćeni. Tako stoji u uvodu. Sve i da nisu…a to je teško provjeriti, ostaje pitanje ko je s kim pio, jeo, u vikendicu dolazio, na krsnu slavu pogaču lomio…a svi dobro znamo da srca stranaca znaju biti osjetljiva na ovu vrstu folklora.
Notorna je činjenica da je nezavisni član iz Beograda onaj koji nas je među prvima počeo opominjati da su islamisti tu i samo što nisu počeli da nas kolju. Neka mi se oprosti i žarka želja da povodom jednog člana Komisije citiram kolegu. Kad sam mu ga pomenuo, računajući da ga on po nečemu poznaje, spika je odgovorio: Kako ne! Znam ga. Znao je napisati odličan tekst a da tamo nije ni bio.
A preferiranja „gledanja u zelenu travu“ sam se sjetio čim sam ovlaš prešao preko poglavlja Zaključak. Pročitati kompletan tekst bi nakon ovoga bio svojevrsni mazohizam, ukoliko vam to nije profesija. Izvještaj je sročen i organiziran valjda po onom pravilu da je božansko stvaranje trajalo šest dana te je sedmi dan Bog izrekao zadovoljstvo nad učinjenim poslom i otpočinuo. U tom je smislu sedmo poglavlje Zaključak, očito samodopadan. Konačan. Iz prve mi je pažnju privukla teza da je „stajući na stranu Muslimana, možda nesvjesno, Amerika zabila klin u hrišćanski Balkan“. Ostaću kod prve asocijacije. Naumpala mi je stara pravoslavna crkva u Sarajevu. Lijepa mala crkva u samom srcu Baščaršije. Logikom nezavisnih Dodikovih izvještača ova je crkva „klin zabijen u islamsko Sarajevo“. Jer ako ćemo pravo Baščaršija je građena tada i u tom duhu. E u tom klinu, a u aprilu 1992. godine, kada je „ovo“ sa Sarajevom počelo, kada je da prosti nezavisna komisija – počela Sarajevska opsada, kao paroh se zatekao Dragomir Ubiparipović. Objavio, kad je „ovo“ prošlo, Ratni dnevnik sarajevskog sveštenika. Knjigu objavio u Beogradu. U danu kada su počela granatiranja Sarajeva, eto nećemo reći srpska, jer će nam se već samo reći, stoji u parohovom dnevniku ovako: Prve granate su pale blizu crkve i pogodili radionicu svijeća, oštetile krov i prozore, polupale stakla na zvoniku, probile bakarni oluk i zaparale kamenje na fasadi crkve. Paroh odmah naziva Pale,izvjesnog gospodina Slobodana, i pita ga: „Idi vidi, molim te, koja budala odozgo prvu granatu šalje na nas – na Staru crkvu“. Nasmijao se Slobodan i rekao da će otići da provjeri. Nakon pola sata obavijestio paroha: To su oni s Lapišnice, promašili su. Nisu dobro obučeni, a pomalo i duva vjetar pa je tako pogodilo i vas u Crkvi!“
Za neupućene: Lapišnica je kamenolom istočno od Sarajeva, a danas se ono što se svojata kao srpsko Sarajevo zvanično zove Istočno Sarajevo. Pridjev se inače u posljednje vrijeme rafinirano rabi te udruženje koje je nedavno predložilo Ratka Mladića za Nobelovu nagradu za mir slovi kao Istočna alternativa. A Pale, to je ono planinsko mjesto pored Sarajeva gdje se prije granatiranja izmjestila samoproglašena srpska sarajevska elita, u živoj nadi da će ta privremenost kratko potrajati. Pričaju očevici da je u paljanskim hotelima tih dana vladala ona atmosfera tipična za sanatorijume gdje se okuplja bogata i dokona klijentela, te viski pijucka, kurcu svirucka, i čeka da prođe najavljena kratka mećava. I prevariše se. Izmaklo kontroli. Iz onoga što je uslijedilo proizašle su naravno i patnje Srba koji su ostali u Sarajevu. Ne samo svjeća, crkvenih zvona, bakarnih oluka itd. Patnje Srba koje su granate i snajperi jednako pogađali kao i ostale stanovnike grada. Bilo bi licemjerno reći da prema Srbima s vremena na vrijeme i na određenim lokacijama nije bilo specijalnog tretmana. Da nije bilo i nelagode. Ali, nije se čekalo da o tome piše nezavisna Dodikova komisija s naročitim namjerama.
Već januara 1993. u sarajevskom magazinu Dani je objavljen izvještaj tužilaštva o „dosada registrovanih 22 slučaja u kojima je izvršen zločin nad 39 Srba, građana Sarajeva“. Istina je da se drugi mediji nisu baš utrkivali da ovo objavljuju. Osim Dana i ratni reporter Oslobođenja, Vlado Mrkić je objavio niz dramatičnih reportaža u kojima je opisao tragične sudbine srpskih porodica i pojedinaca za vrijeme opsade. Sve je to završilo u njegovoj knjizi „Nikad više zajedno“. Objavljena je u Sarajevu, dok je opsada trajala. Dobila i godišnju nagradu Društva pisaca BiH. Objavljeno i drugo izdanje. E, ovdje zahvaljujem izvještaju Dodikove Međunarodne komisije. Bio mi je od čitalačke koristi. Jer sam se povodom splačina uočenih u Izvještaju vratio Vladi Mrkiću i potvrdio u uvjerenju da nema te komisije koja može svjedočiti tako uvjerljivo, tako živo, tako potresno kao što može vrsni reporter, pisac. Onaj koji javlja s lica mjesta. Nije Sarajevo ostalo bez posljedica i po Vladu Mrkića. Našla se i gnjida koji ga je proglasila četnikom. A u spisku poznatih predratnih Sarajlija u izvještaju Dodikove Komisije nema Vlade Mrkića a ima, naprimjer, Gojka Đoga. Pjesnik i disident, tepa mu Izvještaj. Gojko Đogo što je onomad u Beogradu napisao famozna ”Vunena vremena” pa tako kaobajagi aludirao na Tita te postradao što se voli reći pravoslavnim rječnikom. I ama baš nikakve veze sa Sarajevom nema!
Kao što u suštini nema istine o opkoljenom Sarajevu u izvještaju Nezavisne međunarodne komisije. Kako će je i biti kad tvrdi mrtvo – hladno da Sarajevo nije bilo u opsadi. Poslije ove tvrdnje: mirno sklopiti nepročitani Izvještaj. I gledati u zelenu travu!
Jer sve to potresno i u kost stoji u samo jednom kratkom zapisu Vlade Mrkića pod naslovom „Posljednji ručak Ristovića“. Kako napisa Marko Vešović: Tek kad se prelomi u individualnim životima, u ličnim tragedijama, tek tada istorija pokazuje svoju čudovišnost.
Ključno je, naravno, pitanje: Zašto je sada pisan ovaj Izvještaj? Odaslan iz Banjaluke a iz perspektive nekoga ko tvrdi da nikakvih svjedočenja i izvještaja na tu temu nema. Već su napisani mnogi i mnogi izvještaji , desetine ratnih i poratnih novinskih tekstova, dragocjene knjige…i sve to, da prosti Komisija – u opkoljenom Sarajevu? I sve to bez tendencioznog i pretencioznog pridjeva ”zaključni”.
Za sada, najpotpuniji izvještaj o žrtvama bosanskohercegovačkih krvavih devedesetih godina napravio je Istraživačko – dokumentacioni centar iz Sarajeva. Tamo je dokumentovana smrt ili nestanak 95.940 građana BiH, uključujući njihovo ime, prezime i mjesto smrti/nestanka. Po ovom dokumentu skoro 40 posto žrtava čine civili.
Nesumnjivo su najviše stradali Bošnjaci. 62.013 do sada pobrojanih žrtava. Od kojih nešto više od 50 posto čine civili. Za sada znamo da je stradalo 24.953 Srba (4.178 civila i 20.775 vojnika). Jednako za sada znamo da je stradalo 8.403 Hrvata ( 2.484 civila i 5.919 vojnika). Ostali se za sada, u ovoj tragičnoj statistici, koja ne pretenduje da bude zaključna, bilježe brojkom 571.
Prema izvještaju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, ukupan broj žrtava sarajevske opsade je 9.502. (4.954 civila i 4.548 vojnika). Ovaj izvještaj Haškog tribunala ne tretira etničko porijeklo žrtava Sarajevu.
Procjena o žrtvama, rađena u Sarajevu, bilježi 11 hiljada žrtava, od toga 1500 djece.
Živim u Sarajevu od svojih ranih školskih dana. Dio osnovnog školovanja, jednu od elitnih gimnazija sam završio u Sarajevu, Pravni fakultet …a sve vrijeme sam se kao dijelom svog crnogorskog identiteta volio podsjetiti da „Ko na brdo, ak’ i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom“. I evo šta je učinilo moje iskustvo u Sarajevu sa suprugom i maloljetnim sinom tokom opsade? Da s rezervom i ironijom preispitam tu rečenicu. Da je, mada i dalje mi blisku, ne uzimam zdravo za gotovo. Uspjeli su mi je relativizirati oni sa sarajevskih brda. Koji su se pokazali kao sljepci, moralni, historijski. A kroz nišane u stanovnike grada gledali sa brda. Ako je tako, valja reći da se ovaj put bolje vidjelo pod brdom.
Ne naglašavam bez razloga svoje crnogorsko porijeklo. Čitajući uvod famoznog Izvještaja, u stavci Stanje srpske zajednice u Sarajevu prije devedesetih zapazih ovu perfidnu rečenicu: „Mnogi poduzetnici, predavači, ljekari… srpskog i crnogorskog porijekla živjeli su i radili u Sarajevu.”
Odakle u Izvještaju Crnogorci uz Srbe, a da recimo nisu pomenuti Slovenci, Romi Makedonci, Albanci. Jasno, podvala je ovo iz registra „dva oka u glavi“, prigodno podgrijana! Zašto? Odgovor valja potražiti na tragu providne sinhronizacije.
Famozni Izvještaj je objavljen u usaglašenom tajmingu sa pričom o jednako famoznom „non paper-u“. Ko bi šta na Balkanu prekrojio, i ko bi šta svojatao. Pa ti sad, što na brdu, što pod brdom, vidi!
Članak je prenet sa portala Autonomija.info
