Kolumna Hrvoja Klasića: Zašto se pravi razlika između ubijenih u Vukovaru i Gruborima?

Piše: Hrvoje Klasić, net.hr

U razmaku od pedeset godina snimljena su tri filma koje na prvi pogled ništa ne povezuje. Radnje tih filmova događaju se na tri različita kontinenta, u tri potpuno različita vremenska razdoblja. U prvom, snimljenom 1957., povratnik iz križarskih ratova, vitez Antonius Block, tumara srednjovjekovnom Švedskom opustošenom kugom, pokušavajući dokučiti smisao života i postojanje Boga. Drugi, snimljen 1979., započinje košmarom američkog vojnika u Vijetnamu pred čijim se očima izmjenjuju scene vojnih helikoptera u niskom letu i napalmom zapaljenih šuma i sela.

Psihodeličnoj atmosferi poseban doprinos daje pjesma sugestivnog naslova – “The End” – i melankoličan vokal Jima Morrisona. U posljednjem od triju spomenutih filmova, snimljenom 2006., priča o propasti civilizacije Maja iskorištena je kao metafora za univerzalnu priču o izazovima s kojima se, uspješno ili neuspješno, sve civilizacije suočavaju.

Unatoč potpuno različitim stilskim izričajima redatelja, temama koje obrađuju i budžetima koje su imali na raspolaganju, filmovi Ingmara Bergmana, Francisa Forda Coppole i Mela Gibsona imaju jednu snažnu poveznicu. Na tu poveznicu ukazuju već i sami naslovi filmova – Sedmi pečat, Apokalipsa danas i Apocalypto – a pogotovo dublja diskurzivna analiza njihova sadržaja. Naravno, ključna riječ je apokalipsa, ili doslovno prevedeno na hrvatski – otkrivenje.

Knjiga otkrivenja

Pišem ovu kolumnu na Patmosu, grčkom otoku udaljenom svega nekoliko kilometara od turskog kopna. Na njega je potkraj 1. stoljeća zbog propovijedanja vjere u Isusa Krista bio prognan Ivan. Kršćani širom svijeta danas ga slave kao najmlađeg Isusovog apostola i pisca jednog od četiriju evanđelja. Upravo na Patmosu Ivan je primio objavu i napisao tekst kojim završava Novi zavjet – Knjigu otkrivenja, odnosno apokalipse. Teška za čitanje, još teža za razumijevanje, zbunjujuća i konfuzna, često zastrašujuće brutalna, apokalipsa istovremeno upozorava, ali i daje nadu.

Proročanstva otkrivena Ivanu u tzv. pećini otkrivenja uključuju Božje osude skrivene iza sedam pečata, od kojih najviše straha već stoljećima izazivaju prve četiri osude utjelovljene kroz famozna četiri jahača apokalipse. Nakon što je uprizorio kako će izgledati kazna za one koji ga ne poštuju, Bog je preko Ivana objavio i kako će izgledati život nakon sudnjeg dana u Njegovu kraljevstvu ispunjenom ljubavlju, srećom i mirom. Naravno, život iskrenih vjernika kojima je ljubav draža od mržnje, suradnja od svađe, a život od smrti. Život onih koji griješe, ali i okajavaju svoje grijehe.

Iako je njegova najpoznatija, apokalipsa je bila predmet interesa mnogih prije i poslije Ivana. Ljudi su oduvijek pokušavali shvatiti zašto im se događaju nedaće poput bolesti, prirodnih katastrofa i ratova, ali i tražili načine kako da se umile onome koji bi im mogao osigurati vječni život. Apokalipsa i postapokaliptični svijet stoljećima su teme brojnih umjetničkih djela, knjiga, filmova, a u posljednje vrijeme i serija. Čak i neke popularne rock kompozicije, npr. “Bad Moon Rising” američkog benda Creedence Clearwater Revival ili “1999” prerano preminulog glazbenog genija Princea, apokaliptične su vizije smjera u kojem se kreću suvremena društva.

Različitost kao bogatstvo

Ja nisam vjernik. Nikada nisam išao u crkvu niti na vjeronauk. Niti sam odgajan na način da postupcima i stavovima u ovom životu nastojim zadovoljiti kriterije ulaska u neki drugi, bolji život. Svakom čovjeku želim sve ono što želim i samome sebi. Za razliku od onih koji ostvarenje vlastite sreće često vežu uz tuđu nesreću, ja sam najsretniji kada su svi oko mene sretni. Različitost identiteta, afiniteta i pogleda na život oduvijek sam smatrao bogatstvom, a ne problemom.

Tako sam razmišljao i 1991. i 1995., kada su mržnja i nasilje zavladali zemljom u kojoj sam živio. Kada se dojučerašnje prijatelje i susjede, a odjednom smrtne neprijatelje, počelo proganjati, ubijati, paliti im kuće. Kao ni danas ni tada mi nije bilo jasno što kod ljudi pokreće potrebu za razaranjem i uništavanjem? Zašto im je lakše mrziti i osuđivati nego praštati i miriti se? Zašto inzistiraju na tuđim zločinima, a ne vide zločine u kojima su svojim (ne)činjenjem i sami sudjelovali? Npr. zašto vide i prave razliku između ubijenih ljudi u Vukovaru, Škabrnji, Gruborima i Varivodama?

Najagilniji u mržnji i zločinima

Zanimljivo, ali ujedno i poražavajuće, najagilniji u mržnji i zločinima bili su tih godina oni koji su se nazivali kršćanima. Pripadnici vjere koja je svojevremeno nastala kao otpor društvenoj nepravdi i neravnopravnosti, ugnjetavanju obespravljenih i progonima onih koji misle i vjeruju drugačije. Tih 1990-ih velikom broju kršćana s kojima sam živio nije bio nikakav problem s križevima oko vrata revno kršiti Božje zapovijedi, proganjati svoju kršćansku braću, paliti i rušiti kršćanske bogomolje. Nažalost, sve to najčešće bez jasne, glasne i nedvosmislene osude svojih duhovnih pastira, a (pre)često uz njihovu otvorenu podršku i blagoslov. Naravno, ljudski je griješiti, ali bojim se da ni tada kao ni danas većina njih nije uopće smatrala da griješi, pa samim time nikada nije ni osjetila potrebu da se zbog počinjenog pokaje.

Kada je Ivan bio protjeran na Patmos kršćani su predstavljali malobrojnu i neutjecajnu vjersku zajednicu koja je bila na stalnom udaru agresivnih neistomišljenika. Sljedbenici Isusa Krista u tom trenutku nisu u svojim redovima imali političke i financijske moćnike, niti vojsku koja bi ih branila. Imali su samo nepokolebljivu vjeru da će dobrim djelima postići spasenje.

‘Problem je ipak samo u kršćanima’

Dvije tisuće godina kasnije sve izgleda potpuno drugačije. Kršćanstvo je najbrojnija religija koju prakticira trećina ukupnog svjetskog stanovništva. Najmoćniji državnici prisežu s rukom položenom na Bibliju, većina najbogatijih ljudi na svijetu su kršćani, a najnaprednija društva pripadaju kršćanskoj civilizaciji. Oni koji su se skrivali po katakombama i po cijenu vlastitog života širili priču o razapetom i uskrslom Nazarećaninu teško da su mogli i zamisliti bolji razvoj događaja.

Pa ipak, unatoč svemu, apokalipsa se čini nikad bližom. Je li problem u kršćanstvu?

Prije bih rekao, kako kroz prošlost tako i danas, ipak samo u kršćanima…

Članak je prenet sa portala net.hr.