Uliks Fehmiu: Zlo jeste neuništivo, ali je dobro jače

6. January 2022.
“Mi se kao društvo nikada nismo potpuno odredili prema nacionalizmu koji je preplavio ove prostore devedesetih i doveo do rata. To nije uradila ni prethodna vlast, ni veliki deo onih koji danas čine opoziciju. Mržnje će uvek biti, ona je deo naše prirode. Ali da bismo kao društvo mogli da krenemo napred, mi moramo da prepoznamo sopstvene greške i zamolimo za oprost bez obzira da li je druga strana to uradila ili ne”.
15-06
Uliks Fehmiu. Foto: Nebojša Babić

(Izvod iz intervjua)

Piše: Sonja Ćirić, Vreme

Kako vidite razvoj odnosa Beograd–Priština? Šta bi, po vašem mišljenju, bilo rešenje povoljno po ljude obe nacionalnosti koji tamo žive?

Govor mržnje postao je način svakodnevnog izražavanja zahvaljujući poražavajućoj situaciji u medijima. Sve dok se održava veštačka tenzija, dok se druga strana dehumanizuje, dok se mržnja raspaljuje, rešenja neće biti. Dok se ne prepozna ljudsko iskustvo onog drugog, dok ne budemo shvatili da se i tamo ljudi svakog dana bude, oblače, doručkuju, piju kafu, vode decu u školu, svađaju se, mire, a da velika većina na obe strane jedva krpi kraj s krajem, neće biti pomaka. Jugoslavija se navodno raspala zato što je bila veštačka tvorevina. Moje mišljenje je potpuno suprotno. Ja mislim da je Jugoslavija bila adekvatno i praktično rešenje kao zajednica različitih naroda koji žive na istim prostorima. Umesto da se radilo na unapređivanju i transformaciji sistema koji je u svojoj ideji bio zasnovan na humanim vrednostima, tadašnji režim se odlučio za etničko razdvajanje i čišćenje, za rat i razaranje. Umesto građanskog društva, mi smo se odlučili za stvaranje etnički čistih jedinica na teritoriji na kojoj je to apsolutno nemoguće ostvariti. Nemoguće. S obzirom da etničko čišćenje nije završeno uspešno, nije li vreme da shvatimo da ćemo živeti jedni pored drugih, da ne kažem jedni sa drugima.

Moj deda Ibrahim Fehmiu je bio učitelj koji je život posvetio prosvećivanju svoga naroda i otvaranju škola na albanskom jeziku. Zbog toga je bio proganjan od Turaka, a zatvaran i od stare i od socijalističke Jugoslavije. Umro je u pedeset devetoj godini, ubrzo po izlasku iz zatvora nakon montiranog procesa posle Drugog svetskog rata. Moj pradeda Jevstatije Karamtijević je bio pravoslavni sveštenik i učitelj koji se borio za očuvanje verskih i prosvetnih prava Srba pod Otomanskim carstvom. Turci su ga zbog toga osudili na 99 godina robije. Bio je učesnik balkanskih ratova, a u Prvom svetskom ratu je sa srpskom vojskom prešao preko Albanije na Krf. Kao antifašista, Drugi svetski rat je sa svojim sinovima i ćerkama proveo u partizanima, bio je član AVNOJ-a od 1942. godine. Sin Ibrahima Fehmijua, Bekim, i unuka Jevstatija Karamatijevića, Branka, proveli su 47 godina života u ljubavi. To je bilo moguće samo zato što Ibrahim, koji je celog svog života bio proganjan od srpskih vlasti, nikada svoju decu nije učio da postoje loši narodi, samo loši ljudi. Na isti način je svoju decu vaspitavao i prota Karamatijević, čija se ćerka Radmila udala za Hrvata Vinka i rodila moju majku Branku. And just for the record, moja srpska strana vuče korene još od loze Nemanjića.

Click