Ne izvinjavam se
Pripremili: Zorica Kojić, Dragan Ambrozić
Među najvažnijim drugačijim
Zatekli smo ga u Kopru – na 45. godišnjicu izdavanja debi albuma grupe Buldožer Pljuni istini u oči, i uz približavanje svog 70. rođendana – kako se sprema da učestvuje u još jednom izvođenju predstave Izreka čuvenog slovenačkog pozorišnog reditelja Dragana Živadinova. Intervju smo započeli kao i svaki drugi, pitajući umetnika šta se kod njega kuva. Ali, uopšte nismo mislili na ručak.
“VREME“: Poštovani Marko, kako ste ovih dana – šta se novo ‘kuva’ na vašem umetničkom repertoaru? Da li i vi, sasvim poput Džojsa, i dalje neprestano“idete da se suočite sa stvarnošću iskustva i u kovačnici svoje duše iskujete još nestvorenu svest svoje rase“?
MARKO BRECELJ: Juče su mi u žilu transplantirali dve kesice zgusnutih eritrocita, pa sam bolje nego u proseku. Hvala vam za laskavo upoređivanje sa Džojsom, međutim, kao bivša rok zvijezda bivše države Jugoslavije, pjevam sebi slogomelodijedok perem suđe ili dok sprovodim protokol lječenja. Akustično, sa gitarom, pevam-sviram uglavnom sebi, i spremam se za reprize pozorišne predstave Dragana Živadinova Izreka na Borštnikovom srečanju u Mariboru.
….
Buldožer je grupa koja predstavlja očiglednu prekretnicu u jugoslovenskom rokenrolu, a vi ste bili njen frontmen. Zašto je Buldožer bio važan, po vama? Šta ste uspeli kroz njega da kažete što drugi nisu? A šta niste stigli da uradite, odnosno koji su planovi ostali neostvareni? Na kraju, zašto ste otišli iz grupe i kuda ste otišli?
Meni je Buldožer bio važan jer sam zbog ploča i nastupa stekao trajno poštujuće prijatelje i prijateljice u čitavoj Jugoslaviji. Pozdravljam ih sve, iako lično znam samo neke. Onima koji nisu više živi, saopštavam da ću im se pridružiti u nedalekoj budućnosti. Naročito mi je stalo da moj pozdrav stigne do mog najvećeg beogradskog fana i prijatelja Dušana Kojića Koje, kome želim i oporavak poslije strateškog moždanog udara. Njemu su Buldožeri razbili ozbiljno shvatanje samih sebe, tadašnjih YU rok eminencija. Možda nam je prvima uspjelo da se otvoreno i pjesnički izrugamo tadašnjoj političkoj stvarnosti i plitkosti estradne scene? Pjesmu Higijena – koja je bila prvi put objavljena na ploči Izlog jeftinih slatkiša, na kojoj nisam više pjevao, a stvaralački sam joj jako doprinio – Strelnikoff su obradili sredinom 90-ih i jako su ponosni na nju. Meni to kao autoru laska, jer njihova muzika nije više rokenrol, a pjesma je posljednja koju sam za sada napravio za Buldožer. Na pitanje zašto sam izašao iz grupe Buldožer, već duži niz godina ne odgovaram. Otišao sam na marginu fokusa javne pažnje i tu se četrdeset godina sasvim dobro osjećam. U 80-im, u duetu Zlatni zubi sa Feom, nisam stigao objaviti ni audio-snimka (jedan iz Kranja postoji na Jutjub), ni videa. Sa projektom Marjanov čudni zajec sredinom 80-ih na LP Svinjam diamante nismo bili moderni, crvena kaseta Desant na Rt dobre nade bila je mračnija, suvremenija i na crno reizdata. Grupe Javna vaja, Javna traja i duo Javna dvaja (do početka 90-ih) bile su moje posljednje nastojanje da muzički sarađujem sa nekim. Snimljeni i izdati trag tog perioda je kaseta Moje krave molznice (Moje krave muzare). Iza toga, uz organizacijski rad i performiranje pjevam sam, prateći se na gitari. Posljednjih godina bez pratnje pjevam bjelačke duhovne pjesme i koračam vamo-tamo…
Niste nam odgovorili na pitanje o dosadi. Kada je bilo najdosadnije u Sloveniji i SFRJ, pa ste se latili muzike da tu dosadu iskažete? Je li i dalje dosadno? Kako biste opisali današnju društvenu klimu u kapitalizmu, sad kad je već stigao u naše krajeve?
Sram me bilo. Meni je najdosadnije bilo u šesnaestoj godini života, u mariborskoj gimnaziji. Djevojka u koju sam bio više godina krišom zaljubljen bila je na trećoj godini, a ja tek na drugoj. Želio sam da me primijeti, pa smo osnovali kvartet Beli crnci (The White Negroes). Za jugoslovensku poljoprivrednu emisiju nismo smjeli otpjevati pjesmu When Israel was in Egypt’s land. To je bila prva glupoidna politička cenzura u Sloveniji i Jugoslaviji koju sam doživio i prestao o njoj razmišljati čim smo snimili drugu pjesmu, objavljenu na TV-u čitave zemlje moje drage, pokojne. Moj stvaralački početak nije prouzrokovalo dosadno, i za stvaralačku slobodu ograničavajuće, stanje u Sloveniji i SFRJ. Moja najstarija pjesma, koju još uvijek izvodim u svom željeznom repertoaru, Stonesi upoznaju mog deda i baku (1972), i hitovi Cocktaila, Alojz valcer i Crni Petar, nisu “društveno angažovane” pjesme i nemaju blage veze sa mračnom historijom cenzure “Mraka Jednoumlja” u SFRJ. Moj lični prodor u YU estradni prostor bio je munjevit i neometen. Buntovnik Dosade Brecelj, koji iskazuje svoj revolt pjesmama, dosađujući je kliše. I dalje je dosadno, ali se trudim doprinijeti najboljem intervjuu vašeg života. Društva više nema, ljudi postaju sebični i gramzivi. Oni koji nemaju najebali su, oni koji imaju sve – žele imati više. Veliku Nesvrstanost pojela Maca. Živjela Komunistička partija Kine! Možda ću tu klimu kapitalizma opisati u pjesmi koju spremam sa Prabuldožerima. Dobro ste čuli! Najavljujem jednu pjesmu Buldožera sa Breceljem!
Ovih dana aktivno učestvujete u izvođenjima pozorišne predstave Dragana Živadinova Izreka, premijerno predstavljene krajem 2019, za koju i dalje očigledno vlada veliko interesovanje. Predstava je dobrim delom o vama i vašim slogomelodijama. Šta su to slogomelodije? Kako vam se čini ovaj Draganov projekat, koja je njegova poruka, kakvo je vaše mesto u njemu?
Izveli smo jednu reprizu poslije devet mjeseci pauze – i reakcija publike (7 članova Udruženja pozorišnih kritičara i 8 običnih smrtnika) bila je najbolji dio predstave. Scenografija je zatim otputovala u Maribor na Borštnikove susrete, koji su međutim zbog kovida na kraju odloženi u neizvjesnu budućnost. Predstave Vulkana Vizija Živadinova imaju uži, ali jako vjeran krug poštovalaca. Izreku smo izveli možda 15 puta za ukupno oko 600 osoba. Autor vasionske kao drame o odlaženju, upotrebio je nešto iz mog djela, a ja sam mu lično uskočio kao živa muzika, jer je moj vjeran fan. Slogomelodije su melodije pjevane kroz slogove, koje nije potrebno prevoditi. Izrekaje najsvježija epizoda u Draganovom planiranom životnom ciklusu, a posvećena je glumcu, plesaču i koreografu Marku Mlačniku. Poruka je, možda, da spajanje sa Vasionom osmišljava samo ljubav i obratno. U zimskom donjem vešu, stojim lijevo od gledalaca i pjevam u slogovima, jednom cijepam svježe dnevne novine, a na kraju fotografišem oduševljenu publiku i zahvalne profesionalce.
….
Deo intervjua je prenet sa portala nedeljnika Vreme.
