Zdravko Grebo – Buntovnik, kratka biografija

Izvor: Novi magazin

Onda sam, kao iz priče Radoja Domanovića, poveo ljude prema Studentskom domu na Bjelave da održimo plenum. Tu na ulazu u te zgrade postoje kameni stubovi. I tu sam se popeo i održao govor. Bio sam uvjeren da sam povukao sve te ljude gore, da napišemo zahtjeve, održimo skup. Međutim, kad sam se popeo na stub, vidim da je tu samo nekih stotinjak ljudi. 

Politička i javna karijera Zdravka Grebe počela je juna 1968. Događaji koji su potresli zapadnu Evropu ali i Jugoslaviju, izveli su ovog studenta druge godine Pravnog fakulteta na javnu scenu. Za Bosnu i Hercegovinu, posebno glavni grad Sarajevo, početak juna 1968. je bio dramatičan period. ⁽¹⁾

Sarajevsko Oslobođenje izvijestilo je o studentskim demonstracijama 5. juna 1968. neutralnim, smirujućim tonom i naslovom „Miting i demonstracije sarajevskih studenata“, procjenjujući broj prisutnih na dvije hiljade a razlog okupljanja – miting solidarnosti sa studentima Beogradskog univerziteta.

U izvještaju se navodi da je miting otvorio predsjednik akcionog odbora studenata i profesora Filozofskog fakulteta Miloš Okuka koji je pročitao sve zahtjeve, koji su naišli na odobravanje. Pjesnik Rajko Nogo apelovao je na studente da sačuvaju dostojanstvo i da se suprotstave eventualnim provokatorima. Predstavnik Predsjedništva Saveza studenta Jugoslavije Zdravko Grebo rekao je da se ne postavlja pitanje socijalizma i odnosa studenata prema njemu jer je njihova orijentacija jasna. Studenti treba da se više angažuju u samoupravnim organima na fakultetima i da više utiču na kretanja društva ka progresu.

Rektor Univerziteta, prof. Fazlija Alikalfić je rekao: Demonstracije obično prolaze ali ja ovu vašu shvatam kao podršku progresivnim tendencijama u razvoju društva, podržavajući zaključak studenata da oni treba više da se angažuju u samoupravnim tokovima društva. Profesor Filozofskog fakulteta Rade Petrović se založio takođe za stvaranje modernije koncepcije univerziteta a student Medicinskog fakulteta Radovan Karadžić je izrazio ogorčenje studenata prema onima koji ih nazivaju huliganima.

Poslije toga govorili su studenti Sabahudin Omeragić, Majo Topolovac, Nikola Boranić i Muhamed Imamović koji su se uglavnom složili sa osnovnim mislima svojih predgovornika i zahtjevima koji su pročitani na početku mitinga.

U drugom dijelu novinskog izvještaja, opisan je tok uličnih demonstracija, uključujući večernji sukob sa milicijom sa konstatacijom da su „organizatori manifestacija ispustili događaje iz svojih ruku pa je sve krenulo neželjenim tokom.“

Za kasniju eskalaciju nasilja koja je dovela do intervencije milicijskih snaga reporteri Oslobođenja su optužili „neodgovorne pojedince“ koji su bacali kamenice i razbili nekoliko prozora na zgradi Vlade i oštetili nekoliko automobila. Oslobođenje je izvijestilo i o uhapšenim u incidentima. Prvi od njih uveden je u kancelariju načelnika SUP-a Branka Bauka još dok je trajalo njegovo obraćanje novinarima. To nije bio student već maloljetnik M.B. iz Radničke ulice 31. u Sarajevu, kaže se u izvještaju. Ovaj mladić nije znao da objasni kako se našao među demonstrantima i zašto je bacao kamenice na patrolni automobil. Kako izvještava reporter Oslobođenja, S. Selimić, pretpostavka da su se među studente umiješali huligani koji su i stvorili nered, potpuno je potvrđena kada su dovedena još dvojica mladića – Avdo Glavaš i Sakib Puškar, koji nisu studenti: Oni su demonstrirajući pokušali da izvrše džepne krađe, a inače su od ranije poznati kao takvi miliciji, navodi reporter.

Niko nije provjeravao ove podatke niti su mediji istraživali šta se sa ovim ljudima kasnije desilo. ⁽²⁾ Novine su, narednih dana, preuzeli planetarnu vijest o atentatu i ubistvu Roberta, Bobija Kenedija, koji je bio na korak od nominacije Demokratske stranke za predsjednika Amerike. Ova je vijest prekrivala, ne samo naslovnu, nego i naredne stranice novina. Zabrinuti sarajevski urednici krenuli su sa najširim mogućim upitom: „Šta se događa u Americi“, da bi već sutradan strahovanje zaoštrili do maksimuma u naslovu: „Kuda ide Amerika?“

MICIKIJEVIČ: Da li je studentski bunt iz juna 1968. u Jugoslaviji i Sarajevu, imao bilo kakve veze sa onim što se dešavalo u isto vrijeme u svijetu?

Mislim da nema. Teško bi se moglo šta tu dokazati.

Da li je ono što se desilo u svijetu barem uticalo na naša zbivanja? Već su bili protesti u Parizu.

Na tom tragu su početkom ove 2018. godine mene su pozvali u francuski kulturni centar na jedan razgovor o toj famoznoj 68’. Ima desetine takvih francuskih centara u svijetu i svi su u isto vrijeme imali razgovor o onom što oni zovu „Maj 68“. Mene je to u Francuskoj lično interesovalo ali nisam siguran da francuski protest ima išta sa Sarajevom 1968. Za mene su događaji u Parizu bili važni jer je tu bio i Markuze i Frankfurtska škola. Možda je to još, u Sarajevu u to vrijeme, interesovalo Gaju Sekulića. Ali sve je bilo intelektualno, individualno. Organizaciono – ništa.

Teško bi meni bilo dokazivati da je taj bunt tinjao ranije. Da su postojale neke tribine ili zavjerenička društva. Što se mene tiče, ništa od toga nije bilo. A mislim da ni generalno nije bilo ništa prije toga. Kao što je i u Beogradu to bio sukob domaca i brigadira oko neke zabavne manifestacije. Koncerta, priredbe.

Ja sam cijelo to proljeće sve pratio i čitao, jer me interesovalo. Listove Student (Beograd) i Studentski list (Zagreb). Tu su još kao časopisi u oba grada postojali Polet i Vidici. Ovdje su bili Naši Dani.

Prateći ta zbivanja, čini mi se da je jedino što je možda imalo smisla, bilo dešavanja u Poljskoj. To je bilo u proljeće i počelo je sa zabranjenom predstavom Mickijeviča. I to je Student objavljivao. Oni su objavljivali i tekstove ovih ljudi iz Korčulanske škole. Tu su bili tekstovi Markuzea, Fromma, Habermasa. To me je kao studenta interesovalo. Šta si osim glupih udžbenika u to vrijeme mogao čitati? Dakle, to me je interesovalo ali da je bio neki pokret, debata ili kružok? Definitivno nije.

U svemu me interesovalo pitanje slobode, ne ljudskih prava, već pitanja razotuđenja. Kritika robne privrede, kritika kapitalizma. Moj je stav, ali čini mi se i većine koja je tu bila uključena juna 1968, ukratko – ljevlje od lijevog. Savez komunista je bio ljevica, njegov program je krasan dokument ali praksa ne valja. Hajdemo mi, pravi socijalizam. Ne znam da li smo ga zvali sa ljudskim likom? To je već Dubček i Češka. Ali, eto na tom tragu. Nipošto liberalna privreda ni višepartijski sistem. Što rekao jedan moj student: Vi ste bili socijalistički mudžahedini.

Kako je počela priča?

Imali smo sastanak sa Univerzitetskim komitetom. Oni su bili protiv protesta. Naši su protesti nastali kao reakcija na Beograd. Kad je bila ta prva vijest iz Beograda o tuči studenata i policije želio sam organizovati protest. Miting. Socijalna pravda, dolje crvena buržoazija. Šef sarajevske policije bio je Branko Bauk. I dozvolio je nam je protestni skup pred Pozorištem. I onda se valjda konsultovao sa drugovima iz CK i novi odgovor je bio NE. Tu se onda pojavio taj akcioni odbor na Filozofskom fakultetu. Pojavio se i rektor Fazlija Alikalfić koji je govorio sa krova. Govorio sam i ja. Nogo. Da li i Radovan Karadžić? Vjerovatno. On je bio predstavnik studenata Medicine u Savezu studenata.

Taj prvi protest je bio zakazan za deset sati ujutro pred Pozorištem. Onda je ovaj naš zakazani zabranjen a skup na Filozofskom fakultetu je počeo, mislim u četiri popodne. Trajao je dva sata.

Nakon toga krenuli smo prema gradu ali ne kao neka organizovana snaga. Na čelu te kolone bio sam ja zatim Nevenko Misita koji je bio član Saveza studenata Jugoslavije. I on je te noći otišao u Beograd. ⁽³⁾

Tu je bio i profesor Sulejman Grozdanić. Policija je bila postavila kordon kod restorana Marijin Dvor, znači stotinjak metara od uvodnog mitinga. Ja sam izašao da pregovaram, govoreći, pustite nas, mi smo Jugoslavija, komunizam , solidarnost i onda je prvih desetak redova demonstranata sjelo na asfalt. To je, ja mislim, bilo spontano iako se kasnije komentarisalo slično kao u Americi – ono „Sit in.“ Pokazalo se jako efikasno, jer ne možeš tući ljude po glavi dok sjede. Tako da je i policija bila zbunjena. Onda se vjerovatno kolona pokrenula oni se povukli i tako smo stigli do sljedećeg kordona, par stotina metara dalje, kod Higijenskog zavoda. I sve tako smo stigli do Vječne vatre. Oni su nastojali da nas izguraju u pokrajnje ulice. Tu sam ja održao govor stojeći na krovu tramvaja.

VOĐA: Slučajno se dogodilo da je tu vrlo blizu bila moja majka. Žena krenula sa prijateljicom Desom u neku kupovinu. Tu je bila prodavnica Beko, Kluz šta li? I kad je izašla iz radnje i vidjela da držim govor na tramvaju a sve okolo naoružana policija, pala je u nesvijest. Ja to tada nisam vidio.

Onda sam, kao iz priče Radoja Domanovića, poveo ljude prema Studentskom domu na Bjelave da održimo plenum. Tu na ulazu u te zgrade postoje kameni stubovi. I tu sam se popeo i održao govor. Bio sam uvjeren da sam povukao sve te ljude gore, da napišemo zahtjeve, održimo skup. Međutim kad sam se popeo na stub vidim da je tu samo nekih stotinjak ljudi. Dakle većina nije slijedila vođu, znači mene, nego je krenula ulicama Sarajeva. Onda smo se svi vratili, pa pored Vijećnice i Obalom sve do zgrade tadašnje Vlade (današnjeg Predsjedništva) gdje je bila većina. Tu smo uglavnom sjedili. Bila je noć. Osam sati, devet možda ili kasnije. Ja sam tada otišao u zgradu CK, tu nedaleko u Đure Đakovića (Alipašinoj) ulici. Tamo je već bila sazvana hitna sjednica. Ja im kažem pustite me da izložim naše zahtjeve. To govorim ovima na ulazu. Uto silazi Todo Kurtović. Kako sam počeo „Druže Todo“ odmah mi je rekao „Šta hoćete, vlast je još u našim rukama.“ To je valjda isto rekao i Kardelj u Beogradu. Dakle, prpa je bila u rukovodstvu. Onda se pojavio Hamdija Pozderac. U svom klasičnom stilu malo jaranski, malo oštro. „Šta ti hoćeš, jebem li ti sve“ pa onda te zagrli i počne pomirljivo. Veli mi – „Hajde ti vrati se u Savez studenata i napiši saopštenje. Pa ćemo sutra rješavati.“

Vratim se ja prema zgradi Predsjedništva, a tu je već počela frka. Ima više objašnjenja a jedno je da je neko pucao? Da je jedan Orle, oficirski sin, ispalio metak. Crnogorac, dok je Orle, šta će biti drugo. I valjda je naredba bila dobro ih izmlatite. Bila su dva kordona. Ispred njih vatrogasno vozilo sa šmrkovima. I tako su nas rastjerali. I očistili ulice. Ja sam otišao u Savez studenata da napišem saopštenje. To je Maca sekretarica otkucala na mašini. Sve što sam diktirao, uključujući osudu brutalnosti milicije i neobjektivno izvještavanje novina.

I sad krenem prekoputa u Oslobođenje da se to objavi. Kad sam izašao iz zgrade Saveza studenata priđu mi dva policajaca u civilu. „Gdje si ti pošao?“ Velim, nosim saopštenje. Kažu, da vidimo. Kad su pogledali kažu: „Može, ali izbaci ovo o miliciji.“ Dođem u Oslobođenje, trebalo bi biti oko pola jedanaest. Kaže ovaj urednik: „Može, ali izbaci ovo oko štampe.“

Pa dobro velim, onda ništa neće ostati.

Tako izađem iz Oslobođenja i tu blizu kod Olomana u glavnoj ulici sretnem oca Hamu. Kaže mi: „M’rš kući, jebem li ti sve.“

Došao kući, majka se malo oporavila, došla joj mlađa sestra Sana. Ja sam u tom stanu u ulici Mehmed paše Sokolovića imao svoju sobu. Na vratima, pošto sam se i slikanjem bavio, bio je portret Če Gevare. Ja ulazim a tetka Sana cijepa sliku Če Gevare.

EPILOG: Da li je bio i jedan antisocijalistički glas na tom protestu?

Mislim da nije. Možda negdje šire u kakvom disidentskom ali ovdje među studentima ne. Tada je bio čuveni termin neprijateljska emigracija. Ustaška, četnička. Ali to nema veze sa ovim. Možda kasnije. Čak nije bilo ni pristalica Đilasa. To je bilo malo liberalizma, demokratije.

Te 1968. bili su i prvi socijalistički izbori sa više kandidata?

To su oni nešto namirisali ali sve je to bilo pod kontrolom partije.

Demonstracije su bile četvrtog juna? Šta se dalje dešavalo u Sarajevu?

Ništa do Titovog govora. Istovremeno CK SK uzvraća udarac. Sada saziva skupove a to je vodio Hamdija Pozderac. Nisam siguran koju je funkciju imao. Možda predsjednik Skupštine. Vjerovatno je u CK imao zaduženje – rad sa omladinom. Mislim da su u tim internim raspodjelama on i Todo Kurtović bili zaduženi za Univerzitet. Bili su sastanci na kojima su bili predstavnici studenata. Uglavnom ubjeđivanje, smirivanje. Zbog svega ovog ja nisam izašao na ispit iz Krivičnog prava. Položio sam ga tek u septembru. I to mi je bila jedina osmica. Ali, pravi epilog dešava se, godinu kasnije, 1969. Zabrana lista Naši dani. Stevo Tontić je bio glavni a ja odgovorni urednik. Izdali smo svega četiri broja. Tu su još u redakciji bili Gavro Grahovac, Avdo Sidran, Vaso Krčmar je bio ilustrator. Đoko Ninković je bio grafički urednik. Tu je još bio Žarko Karišik. Zatim Grga Ignac onako klerikalac ali ljevičar. Bio i jedan Svetislav Stojčić za koga smo sumnjali da nas je sve prodao. Tu je bio i Aziz Kadribegović koji je kasnije završio u Preporodu.

I zašto ste zaglavili?

Izdali smo to izdanje, mislim broj 313. ⁽⁴⁾ Izgleda da je vlast samo čekala. Mi smo pomalo provocirali. Znam da su jedan tekst napisali Avdo Sidran i Nagorka Idrizović. Naslov: Sa izvora poteče bistra voda. Nešto kao intervju sa radnicima. Vaso je baš radio zajebane karikature ali formalno smo zabranjeni baš zbog teksta Aziza Kadribegovića. Zadnja strana, vrlo originalno, bila je humoristička. Neka humoreska na trećini strane: Druže glavni. On se obraća nekom imaginarnom Drugu. Glavnom, što su ovi protumačili kao poruku Titu. Onako iz naslova. To je valjda prva zabrana jednog lista kod nas. Onda je unutar Univerzitetskog komiteta izdata naredba da nas sve izbace iz partije. Neki su izbačeni promptno. Mene nisu odmah. Bila su podijeljena mišljenja na fakultetskom aktivu. Osim moja dva rođaka iz Mostara koji su bili da se odmah i hitno izbacim. Ostalo je još par nas iz redakcije neizbačenih pa je sad bila prilika. Ja, Avdo Sidran i još par njih. Kasni, večernji sastanak. Bio sam prvi na dnevnom redu i to se diskutovalo sat, sat i po? I bilo je 6:6. Za i protiv izbacivanja. I u to stigne na sjednicu Rajko Mandić student arhitekture. I s vrata glasa za izbacivanje te je tako ostalo 7:6. I kako su mene izbacili ovi su ostali svi u pet minuta izbačeni. Ja silazim na ulicu ispred Prava jer Univerzitet bio na trećem spratu te zgrade, i pred fakultetom naiđe Boro Pištalo. Vjerovatno je i on bio neki profesor ali tu se pojavio slučajno. Ja plačem, ko godina. Iz moje me partije izbacili!

Koliko si već bio u partiji?

Pa, dvije godine? To je ono, istaknuti gimnazijalac. Postao sam član na prvoj godini. Boro me tješi, sve će biti dobro. Odem u Klub književnika koji je bio tamo gdje će kasnije biti Klub novinara. Pruščakova ulica. Sjedi Avdo Sidran, dobro pijan. Velim mu: Izbaciše nas iz partije. Kaže mi Avdo: Boli me kurac.

Da je Grebo odlučivao, danas bi svima bilo bolje

Mi smo ovdje upravo zato jer takvi kao Grebo nisu odlučivali. Vi možete danas napraviti cijelu jednu listu događaja i ličnosti uz pitanje šta bi se desilo da je naš put otišao u drugom pravcu?

Šta kaže Grebo, napisao je Boro Kontić, pitanje je koje je uvek kružilo čaršijom, da tako kažemo, kad su dramatični događaji, kojima ne manjkamo, na delu.

Šta bi Grebo danas rekao, jedno je pitanje, a u kontekstu knjige koliko su njegovi stavovi bili utemeljeni i uticali na javnost

Mislim da sam uspio sabrati najveći dio njegovih izjava, intervjua, tekstova unutar četrdeset godina, tako da je zaključak meritoran. On je bez sumnje bio izuzetan poznavalac ovdašnje politike i društva. Analitičan, precizan, lucidan i depresivno optimističan kada je govorio o budućnosti ovog prostora. Pogledajte samo nekoliko njegovih ocjena izrečenih u decenijskom rasponu povodom Kosova, jugoslovenstva, do projekcije poslijeratne BiH ili naših evropskih perspektiva, koje sam stavio na poleđinu naslovnice.

Sa druge strane, on je imao mali, rekao bih marginalni uticaj na zbivanja. To je, nažalost, sudbina ovdašnjih ljudi sa intelektualnim kredibilitetom. Njegovo se mišljenje očekivalo i bio je poslovično poštovan, ali u jednom užem krugu uglavnom intelektualaca, mlađih ljudi i uopšte liberalne javnosti. To je kod nas po definiciji manjina. Nešto kao odnos rokenrola i turbofolka. Uglavnom kotiraju bukači, manipulatori koji obećavaju nemoguće i sviraju na žici etničke pripadnosti. Interesantno je da je Grebo pola vijeka bio u političkoj javnosti, a da većina u regiji, a i u dobrom dijelu BiH, nije imala pojma koje je on nacionalnosti.

On je jedinstven. On je intelektualac koji govori ono što misli. On je neko ko je počeo kao studentski aktivista na krovu tramvaja. A posljednjih deset i više godina on je bio pravi građanski aktivista, kazala je Nataša Kandić na promociji u Sarajevu. Gde bi ovaj deo Balkana danas bio da su Grebo i ljudi poput njega mogli da odlučuju?

Mi smo ovdje upravo zato jer takvi kao Grebo nisu odlučivali. Vi možete danas napraviti cijelu jednu listu događaja i ličnosti uz pitanje šta bi se desilo da je naš put otišao u drugom pravcu? Od te studentske 1968. ili slučaja hrvatskog proljeća, odnosno pojave srpskih liberala, do plana uništenja Bosne i Hercegovine ili strašne sudbine Zorana Đinđića. O tome je sjajno pisala Latinka Perović. Dovoljno je reći da je profesorica Perović svoju kapitalnu knjigu posvetila biblioteci (beogradska „Svetozar Marković“) uz indikativnu opasku „koja je godinama bila moje sklonište“.

Ima nešto zapanjujuće u načinu na koji ovdašnja društva ignorišu, pa i eliminišu pametne i obrazovane, njihova upozorenja i pokušaje. Profesor Grebo je krajem 1980-ih gotovo nacrtao šta nam se sprema ako ne bude pravovremenog odgovora na „dolazak desnice koja maršira prema sigurnoj pobjedi. Imao je čak i konkretne prijedloge, ali je bio bahato odbijen.

Vi ste rekli, citiram: „Zdravko Grebo bio je čovjek koji je, između ostalog, prije 40 godina pisao Ustav u kojem je BiH država građana koji u njoj žive, kad je to bila daleka i usamljena tema, te da je bio čovjek koji je strasno bio za to da se mora reagirati na javne izazove. “Zašto danas intelektualci nemaju potrebu da javno reaguju, a povoda ima previše.

Vjerovatno zato što nam javni život sliči vremenu prije Gutenbergovog izuma, dakle, svjedočimo srednjovjekovnom trgu na kojem ne izostaju ni lomače za „vještice“. Prostoru na kojem isti značaj imaju glasine, povici, dreka koliko i rijetke informacije. To iscrpljuje i zastrašuje, te u konačnici dovodi u pitanje smisao angažovanja. I najupornije i najhrabrije osobe odustaju. Uzgred: ko danas ovdje važi za intelektualca? Profesor Grebo je svojevremeno povodom jedne od sarajevskih šutnji izjavio da se „čovjekov format mjeri njegovim javnim angažmanom“. Strastveno je vjerovao da se uvijek mora javno reagovati. On je na primjeru Sartra ili Havela pokušao objasniti razliku između evropske intelektualne elite i ovdašnje kojoj, po njegovom mišljenju, hronično nedostaje svijest o vlastitoj moralnoj obavezi.

Da li je veća inspiracija za ovu knjigu sam Grebo ili Grebo u vremenu koje je proživeo intenzivno ili pak samo vreme čiji je Grebo neizbrisiv deo?

Knjiga je počela s mojim nagovorom i profesorovim pristankom da snimimo veliki intervju. Pola je vijeka bio svjedok iz prvog reda, nerijetko učesnik ovdašnjih turbulentnih zbivanja. Dakle, povod je bio on sam, ali i vrijeme u kojem su se odigrali ključni događaji. On je u Sarajevu 1968. predvodio studentske demonstracije, taj usamljeni protest protiv prakse jugoslovenskog socijalizma. Bio je jedan od rijetkih političara koji nam je u vremenu sive uniforme otkrio mogućnost individualnog stila. Jedini je u sedamdeset godina partijske istorije podnio ostavku na članstvo u Centralnom komitetu.

U Sarajevu pod opsadom postao je svojevrsna ikona. Jedan je od rijetkih koji je nakon raspada Jugoslavije, u histeriji sveopštih animoziteta, zadržao i održao dragocjena, sada regionalna komuniciranja i prijateljstva. Razmjenu ideja, inicijativa u vremenu mentalnih bunkera. Bio je omiljeni univerzitetski profesor, redovni komentator ovdašnje političke zbilje i čovjek za koga je javno reagovanje bilo poput disanja. I ne bagatelan podatak: bio je sofisticirano duhovit. I starinski dobronamjeran. Postoji i druga strana njegove javne ličnosti obilježena manjkom odlučnosti, kolebanjima i odustajanjima. Kako sam zabilježio u knjizi: „Bojim se da me je životni komoditet uljuljkivao, neke rizike nisam preuzeo i za tim ću žaliti.“

Moram još nešto da vas pitam – kad se knjiga ukuca na svemoćni Gugl, izađe mnogo informacija o promociji u raznim gradovima, ali malo izveštaja. Jeste li zadovoljni odjecima?

Izuzetno sam zadovoljan. Knjiga već ima recepciju o kojoj bi ovdašnji autor mogao samo sanjati. O knjizi su izuzetno pohvalno pisali književnici Semezdin Mehmedinović i Miljenko Jergović, ovdašnji profesor Dragan Markovina i londonski Neven Anđelić, crnogorski publicisti Mićo Vlahović i Marko Špadijer, tuzlanski gradonačelnik i književnik Jasmin Imamović, novinarka Tamara Nikčević… Dobio sam mnogo lijepih poruka na društvenim mrežama, obimnih pisama od poznatih i nepoznatih.

Sam podatak da je u prva dva mjeseca prodato 600 primjeraka prilično skupe knjige za BH uslove je skoro podvig. Knjiga je danas osim u BiH, i u knjižarama Podgorice, Beograda, Zagreba… Odvojila se i od Grebe i od mene, i neka putuje.

Tekst je prenet iz Novog magazina.

Fusnote:

(1) Radeći na monografiji „Radio Sarajevo“ tek sam shvatio da je juna 1968. u političkom vođstvu Republike vladao haos. Kako je moguće da su tako skromne demonstracije, gotovo benigne, stvorile takvu paniku unutar rukovodstva BiH? Novinar Radio Sarajeva, Zoran Udovičić zapisuje da je početkom juna 1968. godine, u vrijeme studentskih demonstracija protiv „crvene buržoazije“, zajedno sa kolegom Arifom Zulićem pratio veliki studentski zbor pred Filozofskim fakultetom. Nakon njega su studenti krenuli na marš sarajevskim ulicama sve do zgrade Vlade (današnje zgrade Predsjedništva BiH). Udovičić kaže da su izvještaj o ovome emitovali u Večernjem dnevniku (19 sati), negdje u trenutku kada je milicija već rasturala demonstrante u malom parku preko puta zgrade radija. Odmah nakon dnevnika piše Udovičić, pozvali su nas dvojicu reportera u Centralni komitet saveza komunista BiH:

„Svi tadašnji političari su bili u velikoj sali za sjednice. Vladalo je opšte uzbuđenje, jedna aktivistkinja je stalno ponavljala: Spasite nam državu! Kad smo ušli Cvijetin Mijatović, šef partije, nas je dočekao riječima: Šta to radite, pozvali ste studente na razbijačke demonstracije, da ruše državu…?! Branili smo se da smo samo prenijeli ono što se desilo; na mitingu su govorili i studenti i profesori i visoki političar Munir Mesihović, a zatim je student Okuka pozvao na mirne manifestacije. Srčano nas je branila glavna urednica Dana Raković, tada i član Centralnog komiteta, i na kraju je povukla zadnji adut: preslušati izlazni registrator ili crnu kutiju. Ta nas je čarobna tehnička sprava, koja je snimala sve što ide iz studija, spasila od ozbiljne političke osude. Na snimku nije bilo ništa od onoga što je neki aparatčik Centralnog komiteta protumačio. Ipak, urednik nam nije dozvolio da se ovakav izvještaj ponovi u vijestima u 22 časa.“

(2) Sakib Puškar je u stvari Zakir Puškar, rekao mi je u razgovoru koji smo vodili decembra 2020: Rijetko me ko znao pod pravim imenom. Za sve sam bio Sakib. Ne sjećam se ovih događaja iz 1968. U to vrijeme sam imao 17. godina i vrlo burnu mladost. Mene su tada uvijek hapsili kada su u Sarajevo dolazile zvanične delegacije a puštali kad se okonča posjeta. S policijom ja nikada nisam imao nikakav dogovor, naprotiv. Avdo Glavaš se pojavio u jednoj novinskoj reportaži, januara 2020. U sjećanju na sarajevsku kafanu „Katanga“ u koju se, piše Avaz, išlo tri puta: prvi, zadnji i nikad više. Avdo Glavaš je Katangu ocijenjivao kao opasno mjesto: humanost je ipak uvijek bila prisutna i nikad se nije udaralo na slabijeg. Za Glavaša se tvrdi da je igrao i manje uloge u nekim sarajevskim filmovima te da mu je otac bio posljednji vodeničar na Moščanici. „Katanga“ je zatvorena za vrijeme sarajevske olimpijade.

(3) Nevenko Misita se sjeća ovih događaja: Koliko se sjećam Grebo je predložio da idemo do studentskih domova. Gore na Bjelave. Grebo je bio kooperativan. Čak i ta činjenica da smo otišli na Bjelave ukazivala je da smo poslušali savjet milicije.

Ja sam tamo otišao do milicijske stanice i rekao da imam kartu za Beograd tu veče. Trebao sam na sjednicu Saveza studenata Jugoslavije. Ja sam u to vrijeme bio vršilac dužnosti predsjednika za BiH jer je dotadašnji predsjednik Branko Ekert otišao u Savez socijalističke omladine u Beograd. I mene je milicija odvezla u kolima dole do grada. Otišao sam u bratov stan i presvukao sam se zatim otišao kući, uzeo stvari i otišao na put.

U vozu, to su bila spavaća kola, bilo je dosta članova Centralnog komiteta koji su takođe išli u Beograd. Ja nisam imao pojma šta se desilo kasnije. Da je dio kolone otišao glavnim ulicama, da su razbijeni neki izlozi, da je milicija reagovala. Ovi ljudi iz CK su to znali. Da su bili neredi. Čak je meni neko rekao da sam izdajica, iako ja nisam imao pojma šta se desilo na sarajevskim ulicama, kasno te večeri.

U Beogradu na sastanku Saveza studenata je odlučeno da idemo na fakultete. Ja sam kao pravnik otišao u beogradski Pravni fakultet. Tamo je bio čuveni amfiteatar petica. I na tom sam skupu, ne znajući, rekao da list Politika laže da su bili neredi, razbijanje stakala, uništavanje u Sarajevu. Kad sam rekao da novine lažu studenti su pljeskali. Ali sam pogriješio, jer nisu, barem tada, novine lagale.

(4) Juna 1989. list Naši Dani objavili su mini – feljton, o zabrani štampe u BiH. Navode da je 15. aprila 1969. zabranjen 318. Broj „Naših dana“ zbog satiričnog teksta Aziza Kadribegovića „Druže glavni“ u kome su, po ocjeni suda, iznesene lažne i izopačene vijesti i tvrdnje kojima se izaziva uznemirenje građana, ugrožava javni red i mir, nanosi uvreda najviših predstavničkih organa vlasti i teško vrijeđa moral ( U tekstu se govori o tobožnjem ugnjetavanju radničke klase kod nas. Tekst se zalagao za otvaranje javnih kuća u kojima bi mogle da se zaposle pripravnice…). Predsjedništvo Konferencije Saveza studenata BiH brzo je reagovalo i po hitnom postupku donijelo odluku o raspuštanju redakcije i Savjeta lista. Redakciju su morali napustiti: Stevan Tontić (glavni urednik), Zdravko Grebo (odgovorni urednik), Abdulah Sidran, Žarko Karišik, Gavro Grahovac, Grga Ignac, Slobodan Savčić, Vaso Krčmar i Đoko Ninković a neki od njih su isključeni i iz SKJ. Od narednog broja „Naše dane“ uređivao je samo novi glavni i odgovorni urednik Ferid Šljivić.